RECENZIJA: Sunnysiders: “27 Stitches” – nakon ovog albuma i najtvrđi će postati sljedbenici benda
20. veljače 2024.
Zvonko Slišurić (83 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Sunnysiders: “27 Stitches” – nakon ovog albuma i najtvrđi će postati sljedbenici benda

Kao slušatelj nesklon bluesu (postane mi sve isto nakon tri stvari), s vrlo dubokim uvjerenjem i čvrstom predrasudom bacih se na slušanje najnovijeg albuma Sunnysidersa.

Prvi put sam se susreo s njima na prethodnom albumu “The Bridges” i nisam bio oboren s nogu. Iz dva pokušaja da ih shvatim, radije sam preskočio pisati o nečemu što bi iz moje perspektive dobilo lošu ocjenu, a samim time bio bih proglašen hejterom bluesa. Danas nije dobrodošao bilo kakav tekst koji bi kritički mogao baciti negativnu riječ o umjetniku. Za pljuvanje su podobni političari. Za to su se rodili.

No ovaj puta su Boris Hrepić Hrepa i Antonija Vrgoč Rola zahrepali i zarolali moje ukorjenjene stavove. Naime, već prvom pjesmom “Shake & Shiver” pokazuju odmak od klasičnog bluesa upotrebljavajući brass sekciju, ne tako uobičajenu u Bluesu. Plesna numera, odabrana kao hit koji otvara album još mi nije razbila sumnju, jer koliko se samo puta dogodilo da umjetnik pogodi jednu stvar, dok ostalima tek popunjava formu. No nastavak je obećavajući, “Who Stole the Rainbow” ne zaostaje za uvodnom pjesmom, ali tek će treća, naslovna “27 Stitches” rastopiti i zadnji sloj leda koji sam imao u svom srcu.

Ako je prethodni album imao prizvuk domaćih snaga koji se pokušavaju igrati jezikom i glazbenom ostavštinom daleko od naših naročitih korjena, taj jaz je na ovoj ploči u potpunosti nestao. Engleski naglasak je čist, nema onoga prizvuka hrvatskog akcenta koji često zna pokvariti cijelu sliku, a svirka je daleko jača od domaćeg standarda. Pokazalo se da bend raste iz albuma u album. Ovdje na trenutke miriše krv i znoj, a na trenutke na topli mekani izuzetno osjećajni zagrljaj viskija i beskrajnih pinti piva u zadimljenim pubovima. Emocijama nabijena “Love You At All” mi je jedan od favorita albuma uz izlaznu “Highway to Blues”.

Poseban je osjećaj čuti bend koji tako vješto iskorištava prljave trenutke svirke izbjegavajući onu modernu uzrečicu – “popravit ćemo greške u produkciji”. Nema (hvala bogu) auto-tunea koji bi u slučaju Sunnysidersa unakazio ljepotu nesavršenstva. Oni jednostavno vladaju svojom zonom i rade to potpuno prirodno. Upravo ti “prljavi dijelovi” daju nevjerojatan osjećaj prizemnosti glazbenika koji poštuju i svoj rad, a nadasve svoju publiku. Nije nebitno spomenuti uvijek i iznova kako predrasude ne izražavaju  isključivo negativan stav. Barem ne u ovom slučaju. U manje od 15 minuta su me razuvjerili, pa sad nakon nekoliko preslušavanja albuma, postajem polako i njihov sljedbenik. No, moram reći, sljedbenik ovog albuma jer ponovni pokušaj slušanja prethodne ploče, moj se stav nije promijenio (mislim stav prema albumu “The Bridges). No, ovo je potpuno drugačija priča, puno zrelija, snažnija, iskrenija… S ponosom ću proslijediti linkove sa svojim partnerima i suradnicima širom planeta jer to Sunnysiders itekako zaslužuju.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5