RECENZIJA: Mirko Krstičević: “All and Nothing at All” – tajnovito, misteriozno, nedokučivo…
27. veljače 2024.
Zvonko Slišurić (90 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Mirko Krstičević: “All and Nothing at All” – tajnovito, misteriozno, nedokučivo…

Istraživački tim Fox and His Friends još jednom otkriva tajne glazbene povijesti vrhunskim restauratorskim potezima za koju bi bez njih bili zakinuti. Ovaj puta se radi o filmskoj i kazališnoj glazbi Mirka Krstičevića nastaloj u razdoblju od 1978. do 1988. godine.

Već sam prije spomenuo nevjerojatan rad (i entuzijazam) Lerija Ahela i Željka Luketića koji osim svojih vrhunskih odabira beskompromisno tehnički urede izdanje gotovo do savršenstva, i zaslade ga visokokvalitetnim informacijama u popratnom tekstu. Do sada niti jedno njihovo izdanje nije razočaralo, pa nije niti ovo.

Teško je reći da je starija generacija upoznata s imenom i djelom Mirka Krstičevića, a da ne govorimo o X generaciji. Ovaj rođeni Šibenčanin započeo je karijeru još krajem 1960-ih, dok svoje zvjezdane trenutke doživljava kao basist i autor splitskog rock benda Metak čiji se singl “Da mi je biti morski pas” nerijetko i danas vrti po radio stanicama. 1980-e su uz Leb i Sol proglašeni najpopularnijim bendom u bivšoj državi, a iste godine su doživjeli klimaks svirajući pred sedamdeset tisuća ljudi u Beogradu. Sa Željkom Brodarićem Jappom osniva studio Tetrapak koji je izbacio (po meni) najkvalitetniji zvuk toga vremena, a govorimo o početku 1980-ih.

Koristeći se blagodatima svoga studija, Mirko Krstičević je očito vrlo rado eksperimentirao s tada teško pristupačnom (naravno prvenstveno zbog svoje cijene) opremom. Iako je surađivao s nekim eminentnim imenima domaće estrade, svoj pravi interes sažeo je u materijalu filmske i kazališne glazbe koja je bila nedostupna za javnost, osim za mali broj sretnika koji su imali prilike vidjeti avandgardne i eksperimentalne pokretne filmske slike (poglavito splitskog kino kluba) ili ne tako slavne kazališne predstave koje su nerijetko brzo nestajale sa scene.

Ovo vinilno izdanje je (kako si je izdavač zacrtao) namijenjen kolekcionarima, istraživačima, mogao bih se usuditi reći i DJ-ima koji u ovome imaju itekako mnogo “mesa” zvukova analognih elektroničkih instrumenata. Ono što prvo pada u uho je jednostavnost Krstičevićeva rada. Minimalizam na djelu, ali za razliku svojih suvremenika na svjetskoj sceni poput Briana Enoa, Holgera Czukaya ili Jaha Wobblea koji su izradili čitave sage o tehničkim istraživanjima do filozofskih analiza, Krstičević je postao i ostao samozatajan. Glazba je njegov riječnik i van tih granica nije izlazio. Stoga je ovaj rad do danas ostala tajna. A glazba tako i zvuči, tajnovito, misteriozno, nedokučivo… Ne mogu znati koliko je ona jača i konkretnija kada se gleda sa slikom (većina tih filmskih uradaka su nedostupni ili se mogu vidjeti na društvenim mrežama u vrlo opskurnoj i lošoj kvaliteti). Još je veći problem s kazališnim djelom, a teško je zamisliti da će se u današnje vrijeme ponovno postaviti na kazališne daske. Zbog toga, štoviše, ovo djelo ima još veći misteriozni prizvuk.

 

Sjajno snimljeno, neopterećeno virtuznim zamasima, ali isto tako neusiljenom jednostavnošću, može biti sjajan primjer filozofije “manje je više”. A kako je jednom izjavio već spomenuti Brian Eno: “Prestanite misliti o umjetnosti kao predmetu (svoga intersa), već kao okidač za nova iskustva”. Mislim da se Krstičević, makar i nesvjesno, držao toga.

I još jednom treba napomenuti izdavača, pa kupnjom ove, ili bilo koje druge ploče u njihovom katalogu, aktivno sudjelujete u spašavanju nepoznatoga audio blaga, a i samim time postajete dio Foxovog tima. Pa pohrlite na njihov link: https://foxandhisfriends.org/

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5