Kolumna pred vama pokušaće tokom cele ove godine, svake poslednje nedelje u mesecu, odgovori na pitanje koje su rokenrol pesme iz zajedničke jugoslovenske zaostavštine i dalje aktuelne? Svedoci smo da je preko YouTubea i streaming servisa celokupna stara muzika postala instantno dostupna. Tim je važnije pitanje – šta od te baštine, ako išta, ima još uvek smisla?
Jedini mogući nastavak priče o “novom talasu” (1979. – 1982.), jeste onaj o jugoslovenskoj alternativnoj rok sceni (1983. – 1991.). Mada u ono vreme nije tako nazivana, raznorodna muzička scena utemeljena u alternativnoj umetničkoj praksi (skupa sa filmom, stripom, vizuelnom umetnošću i pozorištem), a koja je tokom osamdesetih stigla do nas sa talasom demokratizacije društvenih odnosa u SFRJ, bila je upravo to – pandan alternativnoj rok sceni bilo gde u svetu.
Ovaj period dao je niz autora i kompozicija koje su pokrenule niz ključnih društvenih pitanja, produbljujući tako proces započet “novim talasom”. Posredstvom mreže studentskih i omladinskih centara, klubova, magazina, novina i radio stanica, popularna muzika pravljena od strane mladih ljudi bila je više nego ikad konkretno uključena u tokove koji su menjali zatečeni socijalni status quo.
Odabrali smo za vas 12 programskih pesama najvažnijih bendova iz tog perioda, grupa što su inspirisale najveći deo tadašnje, pa i današnje misleće muzičke scene, postajući usput deo opšte kulture i svačijeg odrastanja.
Zašto je to bitno? Ovi primeri nam na našem jeziku pokazuju kako popularna muzika može biti nešto više od zabave, nešto što opisuje kako stvarno živimo.
Dragan Ambrozić
MELODRAMA SUDBINE
Psihomodo pop – “(Nema nje) Zauvijek” ili “Zauvijek (Nema nje)”
(demo snimak 1985., album 1988.)
Koliko sudbina može biti povezano jednom pesmom?
Jugoslovenska muzička scena je sredinom osamdesetih prošlog veka bila u previranju. Nije bilo više toliko bitnih novih bendova, kao samo neku godine ranije, kad su nicali poput pečurki na kiši. Kao da igra ulogu najave uvođenja kapitalizma – što se uskoro i desilo – diskografska industrija je u „post-novotalasnom“ periodu forsirala sve komercijalniju muziku. Prostor za originalnost se sužavao.
Zato je pojava zagrebačkih Psihomodo pop bila iznenađenje, koje je išlo protiv tokova estradizacije rock’n’rolla i produžavalo veru da popularna muzika nije samo zabava, nego i umetnički način da se nešto važno kaže. Pristup Psihomodo popa bio je originalan pokušaj da se pop punk sa glam ukrasima zasnuje na našim prostorima – za razliku od mrtvo ozbiljnog punka kakvog smo do tad čuli od Pankrta i drugih, ovaj je bio duhovit, strastven i mangupski opušten. Punk je do tad već postao stvar životnog stava, a ne toliko ideološke osvešćenosti. Psihomodo pop su više voleli da budu fakini i da se šale, te da kroz ljubav za život kažu možda i nešto više.
Zezanje svake tradicije, pa i rockerske, za njih je bilo jednako važno oružje u borbi sa istim neprijateljima kakve je imala i originalna punk generacija. Nekima možda nije bilo pravo što su umesto jasnih parola protiv establishimenta, Psihomodo pop izabrali da se duhovitošću i odglumljenom neozbiljnošću odupru stegama okoline, i tako umaknu mogućoj represiji – ali, bio je to iskreni rock’n’roll pristup, koji nikom nije ostajao dužan.
No, jedna pesma oduvek je činila njihov humor životno ozbiljnim i menjala sve. Bila je to prva pesma ovog benda koju smo ikad čuli. Njeno ime je: „Nema nje (Zauvijek)“.
SUDAR STVARNOSTI
Pesma „Nema nje (Zauvijek)“ je u našu rock muziku unela večan motiv: “Zauvijek”, naime, spada u seriju onih šokantnih pesama u kojima se mladić obraća svojoj ljubavi – koja je upravo umrla. “Nema nje / zaspala je zauvijek”, neopozivo zaključuje refren.
Pesma protiče u furioznom ritmu, nalik nekoj nepostojećoj Ramones numeri, u koju iznenada, u brišućem letu, uskaču duvači i prateći ženski vokali – ali ono što bi trebalo da deluje euforično, zbog potresne teme, istog časa postaje dramatično iskustvo. Teskoba situacije ispostavlja se kao još strašnija i neutešnija zbog ovog kontrapunkta. U njoj je glavni junak suočen ne samo sa bliskošću smrti, već i sa neumitnim protokom događaja nakon odlaska voljene – on se nosi sa gubitkom, dok se svet i dalje kotrlja u brzom ritmu, gluv za činjenicu da je neko nama važan pao i više neće ustati. Vrhunska melodrama skrivena je u neopozivosti ovog rastanka, kao u malo kojoj pesmi nastaloj kod nas.
Nije bilo mnogo ovakvih tema u popularnoj muzici na našem jeziku. Možemo da se prisetimo samo šlagerskih trenutaka Đorđa Marjanovića dok obrađuje “Emma, Emily” od Hot Chocolate, ili Zdravka Čolića sa “Ona spava” kompozitora Kornelija Kovača (oba singla iz 1974). U nizu legendarnih svetskih numera sa sličnom pričom, po godištu i senzibilitetu najbliža je “Pink Turns to Blue” američke punk / alternativne rock grupe Hüsker Dü (1984).
Rana verzija “Nema nje (Zauvijek)”, na tekst Nevena Kepeskog, uz odlične back vokale i duvačku sekciju, izašla je na kompilaciji “Ventilator 202 Demo Top 10 – Vol 3” (PGP RTS). U pitanju je kolekcija probranih demo snimaka, prvi put predstavljenih u okviru legendarne emisije “Ventilator”, autora i čuvenog ranog disk-džokeja Zorana Modlija, na lokalno vrlo popularnom Radio Beogradu 202. Ovaj tročasovni, popodnevni subotnji program, služio je kao platforma za probijanje nekih tada neafirmisanih bendova, poput Psihomodo popa. Pesma je bila istovremeno življa, emotivnija i ogorčenija nego sve drugo što se moglo čuti na sceni te 1985, te je intenzivno puštana. Senzacionalno je odjeknula i bar među onima koji su pratili muziku – doživljena je kao tajni hit godine.
Prvobitnu, raskošno aranžiranu kompoziciju „Nema nje (Zauvijek)“, snimili su u studiju Režija 4 Radio Zagreba: Davor Gobac (vokal), Neven Kepeski (gitara), Robert Šeruga (bas), Tigran Kalebota (bubnjevi), a pomogli su Max Wilson (gitara), dodatna duvačka sekcija Robert Pavlica (truba) i Branko Banjeglav (saksofon), te prateći glasovi Dubravke Ostojić, Mire Furlan i Stjepke Kavurić. Svi koji vole tu pesmu, smatraju ovu verziju definitivnom.
Druga verzija, pod imenom “Zauvijek (Nema nje)”, objavljena je u svedenom gitarskom maniru na debi albumu Psihomodo pop – “Godina zmaja” (Jugoton, 1988). Sastav su na njihovoj prvoj ploči činili Davor Gobac (vokal), Vlatko Čavar-Brada (gitare), Saša Radulović-Sale (gitare), Smiljan Paradiš-Šparka (bas), Tigran Kalebota (bubnjevi), uz prateće vokale Lucie i Suzi Marinković. Aranžman i produkciju oba puta uradio je Piko Stančić.
Dosledni sebi, Psihomodo pop su se često šalili sa tradicijom rock’n’rolla, ali su je i ozbiljno voleli. I to se čuje u ovoj pesmi, koja tako snažno ispoveda ljubav za život, mada paradoksalno govori o sudaru sa smrću.
STVARNOST SUDARA
Psihomodo pop su bili razlog za moj prvi odlazak na Akademiju (Klub FLU), godine 1987. Tamo uopšte nije bilo lako prodreti, te me je preko veze kod obezbeđenja ubacio moj najbolji prijatelj iz gimnazije Dejan Anastasijević, kasnije ugledni politički novinar, ali u to vreme jednak zaljubljenik u muziku, kao i ovaj potpisnik. Prethodne godine počeo sam da pišem za “Student”, pa sam osetio kako je moja odgovornost da “otkrijem” novi bend koji je tad prvi put dolazio u Beograd i o kome dotad niko nije pisao, a toliko je obećavao, već posle pesme “Nema nje (Zauvijek)”.
Malo je reći da dole u “Rupi” nikog nisam poznavao. Ceo taj svet mi je bio nov. Ali, tamo si u mraku stvarno mogao naleteti na sve one ljude o kojima si čitao i čiju si muziku voleo. Na jednom mestu, te su večeri bili Koja (što je intervenisao u DJ kućici i preuzeo puštanje muzike), Gile i Cane koji su pili pivo i dobacivali nešto jedan drugom u tami, dok me ovaj prvi nije slučajno gurnuo, naletevši na mene kad je krenuo u WC, a onda se odnekud kroz gomilu provukao i Milan Mladenović, praćen nekom devojkom. Svi vrlo mladi. Bio sam preplavljen utiscima.
Taj nastup je postao veliki gradski događaj. Psihomodo pop su bili doživljeni kao podmladak pomenute novotalasne ekipe i te večeri su primljeni u beogradsko društvo. Na neki neobičan način, shvaćeni su kao zagrebački pandan jednako mladim Partibrejkersima. Više punk, sa jasnom naklonošću za jezgrovite gitarske deonice, ali – bend iz slične priče o tvrdokornim rokerima novog doba. Na stisnutoj bini, Gobac je skakutao u mestu, dok je nerazumljivo, ali krajnje intenzivno pevao stihove “Nema nje (Zauvijek)”, kao da ni fizički ne zna šta da radi sa činjenicom da je više nema, što je bilo dodatno uznemirujuće. Koncert je bio kratak, no dovoljno snažan da uveri kako je u pitanju prava stvar, grupa koja je u tom trenutku mogla biti nova značajna pojava. Da se njihov debi album pojavio do tad, neizbrušen i ne previše stilizovan, siguran sam da bi bio među najboljim debi albumima iz SFRJ zaostavštine – umesto toga, čekalo se do 1988. da se pojavi “Godina zmaja”, ploča na kojoj su pesme iz ranog perioda postale (ne)objašnjivo umekšane.
Ipak nisam napisao tekst te godine 1987. Zato ga pišem sad.
Na samom kraju, možda je uputno prisetiti se ko je bio među pratećim vokalima u ovoj pesmi. To je bila Mira Furlan. Zbog toga refren “Nema nje (Zauvijek)”, sad zvuči kao napisana sudbina mnogih nevinih žrtava.
Dragan Ambrozić
Davor Gobac (ekskluzivna izjava za ovu kolumnu)
“Ta stvar je zapraf nastala među prvima. To je sad najstarija stvar koju sviramo. Mislim da je napravljena dok još nisam bio u bendu, a originalni autor je Neven Kepeski. Ta prva verzija je došla i do mene i to je prva stvar koju sam naučio pjevat za Psihomodo pop tj. tadašnji Neron, kad sam došao iz Klinske Pomore (punk bend u kome je Gobac ranije bio – prim. aut.).
Ona se u početku zapravo zvala ‘Nema nje’, jel tak ide refren, a poslije se zvala ‘Zauvijek’. Na kraju se, ja mislim na “Godini zmaja” zvala ‘Zauvijek (Nema nje)’, hehehe, tako nekako. To je prva pjesma koju smo snimili i za koju smo mislili da je možda hit, i da bi ju trebalo svakako izbaciti. Bilo je tu raznih verzija, ali prva prava studijska verzija – isproducir’o ju je Piko Stačnić, prateće vokale su pjevale glumice, mislim Mira Furlan, naša prijateljica Stjepka Kavurić, i Dubravka Ostojić. I to je bila ta prva verzija koja je završila na “Ventilatoru 202”, mislim da su od nas tražili pjesmu za kompilaciju, ne sećam se točno. I drugu verziju na “Godini zmaja” je producirao Stančić, i kad smo radlili ploču, dobili smo volju da pjesmu malo promijenimo pa smo ju onda i promijenili. Da bude više gitaristička.
To je naša prva pjesma – onda je valjda i značajna. Imali smo osjećaj da je dobra pjesma, da je pjevna, i ljudi su uvijek dobro reagirali, od početka na koncertima, pa do dana današnjeg. Sad je najstarija pjesma iz ranijeg perioda koju sviramo. Meni je odlična. Uvijek mi ju je drago otpjevat, samo curi iz mene. Mislim da se ta pjesma sa svima nama onak, spojila s našim DNK.”
Neven Kepeski (ekskluzivna izjava za ovu kolumnu)
“Pjesma je nastala 1981. ili 1982., dok smo Tigran, Šparka i ja još svirali u grupi Neron. Tada smo je zvali “Koma” i pod tim imenom smo je izvodili na koncertima. Ona je na neki način naznačivala neki novi put kojim je Neron pokušavao krenuti: počeli smo se odmicati od power popa a približavati nekoj vrsti dark punka, u svakom slučaju dark sounda. Taj smo zvuk dodatno razradili Gopčevim dolaskom u grupu, koji je zamijenio dotadašnjega pjevača Brunu, koji je otišao u vojsku. Vrlo brzo smo promijenili ime u Psihomodo pop. U to doba sam ja pisao sve pjesme i u njima se obračunavao sa svojim pubertetskim demonima. “Koma” je pokušaj da se dočara trenutak neposrednog dodira/susreta sa smrću, i neka moja teenagerska parafraza pjesme “Utjeha kose” Antuna Gustava Matoša. U načelu, kako taj isti – Matošev – motiv vidi klinac-punker 80-ih godina prošlog stoljeća, kakvih 70-ak godina nakon Matoša, malo manje sentimentalno, a više narkotički „komatozno“. Neki su čak svojedobno pjesmu shvaćali kao “smrt od overdosea”, nemam ništa protiv da svatko u nju učitava svoja značenja. Ono na čemu sam posebno inzistirao u to doba jest da imamo razmjerno mračne, darkerske pa i ambiciozne tekstove koje prati – totalno kontrastno – nabrijana, pa i vesela, pa i gotovo ekstatično karnevalska muzika, provučena dakako kroz punkerski filter. To se se posebno čuje na početku kada raspičimo u frenetičnom makedonskom ritmu, te na kraju kada slijedi ekstaza.
Zapravo se, dakle, zove “Koma”, nekako originalno. Kasnije me više nije bilo u bendu, ali koliko znam, dečki je nekako najčešće zovu “Nema nje”. U to doba, početkom osamdesetih, imali smo već neki kultni status u Zagrebu, pa smo dobili mogućnost snimiti dve pjesme u glasovitoj Režiji 4 Radio Zagreba. Snimili smo “Nema nje” i “Iste stvari”. To se pokazalo, na kraju, kao dobar izbor. “Nema nje” je bila naš prvi službeni snimak na vinilu, dakle, na toj kompilaciji “Ventilator 202”, a “Iste stvari” prva pjesma s kojom smo ikad nastupili na televiziji, i to u Nedjeljnom popodnevu, što je tada bila velika stvar. Vrlo dobro se sjećam kada smo tu snimku nosili na Radio Beograd, i baš u samom holu zgrade Gobac i ja smo se bili dogovorili da ćemo sve pjesme Psihomoda potpisivati kao Gobac – Kepeski, neovisno o tome tko je koju pjesmu napisao. Nešto kao Jagger-Richards, he-he. Tko su autori pjesme pisali smo na papiriću u tom istom holu, a kako imam grozan rukopis, moje su prezime pročitali kao Vepeski, pa je tako i potpisano na toj kompilaciji.
U vrijeme snimanja “Godine zmaja” nisam više bio u bandu, zamijenio me Saša Radulović, posvetio sam se nekim drugim stvarima, no čini mi se da su dečki i Piko Stančić (producent) htjeli kasnije i malo omekšati i malo usporiti i malo “popizirati” cijeli zvuk kako bi band bio prihvatljiviji široj publici. Ne mislim da je to bila loša ideja, dapače. No ona izvorna energija, pa i izvorna nakana, te iznimno brz, ubojit tempo i praskajuće finale nalaze se na tom – demu.
Pjesma se oduvijek sviđala publici, redovito smo je svirali “na bis”, čak i kao grupa Neron. Ljudi su valjda instikntivno osjećali da u njoj ima “ono nešto”. Volio bih da je i danas tako doživljavaju. Vjerujem da je i dečki doživljavaju kao značajnu, ona je neka vrsta poveznice između onoga što je Psihomodo bio na početku, nabrijani dark punk band, i onoga što su postali kasnije – ozbiljne rock legende. Ona je neka vrsta podsjetnika na udarničke, “garažne” dane. I meni je pjesma draga, podsjeća me – naravno – i na moju mladost. Razmjerno nedavno i sam sam je, onako za gušt, snimio ponovno, ali sam je prebacio u ženski rod. Zanimalo me kako bi zvučala sad, oho-ho godina kasnije, kada više nisam nabrijani pubertetlija. I mogu reći da nisam posve nezadovoljan rezultatom.”
Psihomodo pop – “(Nema nje) Zauvijek” / “Zauvijek (Nema nje)”
Stan ima četri sobe
Sve, sve su sive
U mojoj glavi nastaju slike
Čudne, ljigave i gljive
Praznina u želucu
Mješaju se kiseline
Gledam kroz mutno staklo
Vani je inje
Nema nje, ouo
Nema nje, ouo
Nema nje, ouo
Zaspala je zauvijek
Nema nje, ouo
Nema nje, ouo
Nema nje, ouo
Zaspala je zauvijek
Ja sam crna haljina
Iz crne duge dolazim
Molim se za miran put
Moram da te uhvatim
Ti znaš da sam pakao
Zalijepio na zidove
Na hladne male
Crvene tapete, zidove
—-
*u sljedećim nastavcima, pišemo o pjesmama grupa Zabranjeno pušenje, KUD Idijoti, Borghesia, Cacadou Look, Boye, Mizar, Let 3, Obojeni program i Majke