RECENZIJA: Zoster: “Najgori” – ponajbolji regionalni album novijeg doba
1. travnja 2024.
Zvonko Slišurić (83 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Zoster: “Najgori” – ponajbolji regionalni album novijeg doba

Prvo, čim je izašao, svi su pisali o njemu, tako da se u tim objavljenim recenzijama ova može lako izgubiti, a ujedno važan trenutak je njegovo objavljivanje na vinilu u izdanju Croatia Recordsa.

Već smo navikli da izdavač iz Dubrave većinu svojih izdanja temelji na svojoj arhivi, a svježa izdanja su u njihovom slučaju poput bisera. Ne toliko vrijedna koliko rijetka. Ispada da su druge, manje izdavačke kuće sposobnije naći nova imena koja imaju snagu da ostave nekakvog traga na našoj sceni. Pa unatoč tome, veći izdavači imaju dovoljno utjecaja i resursa da uglave manje vrijedna djela raznim vodećim glazbenim događajima i dodjelama nagrada poput Porina ili Cesarice. Često se unatrag nekoliko godina pitam kako je moguće da Croatia Records puno bolje albume objave samo na CD-u, dok vinilna izdanja ne odaju značajniji smisao glazbe. No u zadnjoj seriji novih izdanja našlo se nekoliko hvalevrijednih poput Zostera.

Album “Najgori” je peti album grupe, prvi za Croatia Records, a sniman je u Mostaru u Muzičkom centru Pavarotti, studiju “Baraka” u Mostaru, ali i Sarajevskim studijima “Modra rijeka” i “AL Music”. Iako su album snimali na četiri adrese, ne mogu steći taj osjećaj različitosti. Što pišem u dobrom uvjerenju jer je album kompaktan i usklađen. Odlično produciran, odsviran, posebno otpjevan. Vrlo sugestivno djelo.

Već zarazna uvodna pjesma “Kuda idu svi ti ljudi” daje naslutiti da će biti zabavno poslušati cijelu ploču. Nju prati možda najgora ili najmanje dobra pjesma na albumu, naslovna “Najgori”. Nije najgora u smislu lošega, već njena jednostavnost govori sama za sebe. Temelj pjesme je zarazan ritam, ali s potpuno simpliciranom vokalnom dionicom. No, da je song za partijanje, to je u ovom slučaju neosporno. Kao i sa sljedećom numerom, savršenom za klubove “Treba mi keš”. Vuče na Nipplepeople. I dalje nastavljaju s klupskim ritmom, izvrsnom “Mozak na pašnjak”. U njoj, a posebno sa sljedećom “Jesam ti rekao” prikazuju složnost benda u stvaranju zaraznog zvuka koji toliko nedostaje našoj sceni. “Čovjek zvani činjenica” priziva Manu Chaoa. To je jedan sjajan hommage latino glazbi. Hitčina, bez daljnjega. Nastavak od tri pjesme je mali igrokaz s glavnim likom Tadije (Tadija-Čovjek želi da je ptica-Ja sam svoje voljeno). Album finiširaju izvrsnom pjesmom “Bajna”, možda najboljom na albumu koji nema praznog hoda i čini se kao da prekratko traje.

Nova BH scena se dosta odmakla od šaljivih doskočica new primitivsa osamdesetih, tekstovi su na granici genijalnog i trivijalnog, no frontmen Mario Knezović izuzetno vlada atmosferom, pa čak i kad bi pročitao mostarsku auto registraciju, čini se da bi zvučalo sjajno. Svojevremeno je Arsen Dedić slikovito objasnio da i kulinarski recept može zvučati kao poezija ako ga znaš pročitati kako treba. Pa možda i nije tekstovima u rangu barda lirike Arsena, približili su se publici upravo s frazama koje čujemo često, a u mom slučaju, neke nisam čuo stotinu godina (misliti i srati – nije isto).

Album je raznolik, a u slučaju vinilnog izdanja, druga strana je puno “jača”, mudrija i čudnovatija. Iako troše različite stilove, ne postoji taj “feeling” različitosti. Album se sluša u komadu, niti jedna stvar ne “iskače” pa se mora zapitati, koju to tajnu formulu gaji Zoster. Vješto balansiraju u različitim stilovima, a da ne opuste žicu napetosti. Raznolikost je najveći dar ovog albuma. Raskoš zvuka i stilova stavlja ovaj album na pijedestal jednog od najboljih albuma regije u novije vrijeme. Uz sve moje opaske ne želim da ova recenzija utječe na promjenu smjera ovog sjajnog benda. Ipak, kritičari današnjice puno misle, a manje seru. Inače si hejter.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5