RECENZIJA: One Dread: “Rewind, Play, Repeat” – kako su me One Dread vratili u jednu od najvećih avantura moga života
2. travnja 2024.
Zvonko Slišurić (89 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: One Dread: “Rewind, Play, Repeat” – kako su me One Dread vratili u jednu od najvećih avantura moga života

Slušah online, pa na ploči, a ko psu mi žao što sam isti ovaj kazetofon s omota “zafitiljio” u glavu ovršitelja prije ohoho godina. On je prošao bez ozljeda, a sada bivam uskraćen slušanja ovog fantastičnog albuma gdje god došao. Od jamajčanskih plaža koje sam vidio do skandinavskih glečera koje neću nikad vidjeti. Jedina mi utjeha što ne znam više gdje doći do dragocjenih i skupih baterija. Deklariranih štetočina prirode.

Ne moraš biti preveliki mudrac kako bi se opisao osjećaj prilikom slušanja albuma “Rewind, Play, Repeat” domaćeg roots reggae i dancehall sastava One Dread. Mudrac nikako, jer on nikako neće htjeti objasniti zašto ptica leti, zašto mačka prede, zašto je more slano, zašto čovjek nije uglavnom u pravu. Kao što ja ne mogu objasniti (a nisam mudrac) zašto ovaj album tako dobro zvuči. U svakom kutku ove zvučne slike se skriva ugoda, a ponajviše u savršenim vokalima Tee, Nike i Tene. A i bend zvuči kao da se s Jamajke nije niti pomaknuo. Iako imaju kulturološko “uplivavanje” u druge stilove i dalje ostaju u vodama duba i reggaea.

Nekada davno sam upoznao izvornog Jamajčanina te sam ga priupitao koliko ti treba da preživiš na Jamajci. On veli – ništa. Spavaš na plaži, imaš voća u izobilju, a vutra raste svugdje. Upravo ta mladalačka sanja odvela me na taj otok davnih 1990-ih, pa nakon prvih nekoliko tjedana oduševljenja sve su polako odvlačili valovi Atlanskog oceana kao poziv kući. Moram priznati da sam dolaskom u Zagreb gotovo ljubio zemlju kao neki velikani hrvatskog glumišta. I eto ga… One Dread me vraćaju u jednu od najvećih avantura moga života. Tek sada, nekoliko desetljeća nakon, mogu trezvenije odmjeriti to iskustvo iako se većine toga ne sjećam. Razlog više nego očigledan.

Jesu li One Dread bili na tom otoku fizički, ne znam, ali duhovno itekako jesu. Sound system imadaje za pravo. Od izvedbe do produkcije. Ne bi ih se zastidio niti jedan autohtoni stanovnik otoka, kao ni njihovi iseljeni potomci. Možda se varam, no njihov iskrivljeni engleski, tako karakterističan na Jamajci, možda Jamajkus Domestikus neće razumjeti, ali će itekako razumjeti srž glazbe. Ajde samo zamislite da netko s Jamajke svira tamburicu, iako bih se u tom slučaju vjerojatno odmah bacio s litice.

Čujem, a svjedokom nisam, da bend svira obrade i da im je ovo izlet u autorske vode, što su napravili više nego sjajno. To iskustvo s obradama, čini se, itekako je pomoglo u stvaranju vlastitih pjesama (više pjesama nego izričaja, jer, ruku na srce, to što rade nije novo niti unikatno). Ali koga briga. To je daleko bolje negoli naricanje TikTok generacije koja nema snage niti volje da nešto pogledaju, a kamoli čuju nešto dulje od 8 sekundi. Kad sam devedestih bio u najvećoj partijanerskoj fazi imao sam sreće čuti pionire ovoga zvuka i to u srcu Zagreba, Garyja Claila i On-U-Sound Sytem kojeg u tragovim čujem na ovom djelu. Možda su to napravili podsvjesno ili preko nekih drugih mlađih “zvukonoša”. Nisam “gandžirao” desetljeće, a slušajući ovaj album to mi je i nepotrebno. Vraćaju me u one “divlje” nepromišljene godine.

A što bi to moglo biti “divlje”? Samo mladost koju imaju One Dread i koji me mentalno vode u vrijeme koje ne mogu vratiti. Ali još sudjelovati mogu. Optimizam njihove glazbe (unatoč angažiranosti tekstova) može rasplesati i mnogo starije od mene i jače udahnuti život nego bilo koji tretman službeno priznate medicine.

Ocjena
4.5 out of 5

4.5

Vrlo dobro
4.5 out of 5