Rijetke su prigode kada vam netko može na ovakav način zagrliti srce, izmamiti koju suzu i ostaviti vas bez daha tijekom cijelog koncerta. Portugalska fado diva Mariza čini to publici već više od četvrt stoljeća, baš kao u Lisinskom ovog, ispostavit će se, emotivnog ponedjeljka 9. travnja.
Prvim otpjevanim tonom Mariza je dobila publiku. Prvo smo čuli glas, a onda kako se iz mraka prikrada prekrasna silueta ove glazbene dive koju je pratio peteročlani sastav na gitari, harmonici, portugalskoj gitari, bas gitari i za fado prilagođenom setu bubnjeva. Glazbenici su bili nešto poput pozadinske atmosfere, dok je cijelo vrijeme iznad svega bio glas, prodoran, ali i itekako nježan, s nevjerojatno kontroliranim vibratom. I koliko god je raspon glasa enorman, zapravo oduševljava kontrola onih nježnih, tihih tonova, koji su zapravo najteži za kontrolu. Zagreb je bio prvi grad njezine nove turneje i mjesto gdje je izvodila neke svoje stare uspješnice, ali i ekskluzivno neke nove pjesme koje će se naći na nadolazećem albumu. Nije samo glas ili fado ono što obilježavaju ovu portugalsku glazbenicu porijeklom iz (Portugalskog) Mozambika, nego i ljudskost, emocije, volja da svoju životnu priču ispriča publici i to glazbom i riječi. Zato je jedan dio koncerta posvetila sebi istaknuvši kako su o njoj pisani mnogi članci, ali i mnoge neistine. Dogodio se i trenutak koji obilježava njezine koncerte, a to je da ostavi mikrofon po strani i na suho pjeva publici. Čaroban trenutak doista jer ispuniti dvoranu svojim predivnim glasom i to bez razglasa, sjedivši na rubu pozornice, nešto je što se iznimno rijetko viđa, ako stavimo po stranu zborove. Pljesak i standing ovation koji je dobila nemoguće je opisati rječima baš kao i što smo čuli u tom trenutku. Još jedan nezaboravan trenutak koji nosim sa sobom duboko urezanog u srce.
Na koncert sam došao iz razloga što sam htio osjetiti sve one emocije o kojima mi govore oni koji su prisustvovali njezinim koncertima. S obzirom da sam veliki obožavatelj sevdaha, ali i stare kafanske glazbe, ovaj susret sam jedva dočekao. Fado je doista poput sevdaha, ispunjen melankolijom, ljepotom, ali i patnjom. No, fado se u svojem originalu izvodi baš onako kako je Toma Zdravković radio, u kafanama, točnije fado tavernama. Vjerojatno otuda ta prisnost ovog glazbenog žanra s publikom. I još dočarati tu prisnost u velikoj dvorani poput Lisinskog. Magično! Marizino porijeklo i glazbeno odrastanje i sazrijevanje, a fado pjeva od pete godine života kada se i zaljubila u njega, boravak uz tradicionalne fado glazbenike, one najfinije i najbolje, poput Amálie Rodrigues kojoj je i posvetila jedan dio svoje diskografije, ono je što ju čini posebnom, unikatnom. Fenomenalna je i fenomen je. Glazbena kritika u njezinom slučaju nije podijeljena jer su svi doživjeli isto na koncertima. Lakoća izvedbe pjesama, graciozno, dostojanstveno, opušteno, nježno – ono je što najlakše dolazi do našeg srca. A omotala ga je najfinijim baršunastim pokrivačem, onim uz koji se jednostavno želite priljubiti i zamišljati vječnost. Imao sam osjećaj da je Mariza, hodajući među publikom u jednom trenutku, lebdila poput Plave Lagune.
Nije njezin život bio jednostavan, odustajala je od pjevanja fada, istraživala druge žanrove, poput brazilske glazbe, gospela, soula, jazza, ali od početka je bilo jasno da je fado ono što je njezin životni poziv. Tijekom života doživjela je i slom, učila je na tome kako voljeti sebe i s vremenom naučila. Najteže je zavoljeti sebe, a još teže to održavati. Upravo je govorila o takvoj vrsti ljubavi, svojem životu, fadu i ljepoti fada. I koliko god ne razumijemo portugalski (između pjesama je pričala na engleskom, naravno), kao da razumijemo sve što nam je otpjevala, svaki stih, svaku riječ. Ovaj koncert je bio ispunjen ritmom i dinamikom, što je zapravo možda i nestandardno za nju jer je više naklonjena smiraju nego nekakvom plesnom formatu. I ovo nije kritika, nego samo zapažanje. A kad smo kod zapažanja moram istaknuti sjajan zvuk u Lisinskom i prelijepu scenu iza Marize i glazbenika. A s druge strane kad smo kod kritike moram spomenuti nedisciplinirane pojedince u publici koji su bez obzira na njezino inzistiranje da ne koriste bliceve na uređajima činili upravo suprotno. Čak i dok je hodala među publikom. Ako ste već kupili pametni uređaj, to ne znači da ste i vi pametni i da znate znate baratati tim istim uređajima, upravo suprotno. I još ste pritom nekulturni. I to u najvećem hrvatskom hramu glazbe. Čestitam! Uživajte u koncertu, glazbi i emocijama koje će biti stvorene glazbom. A uspomene čuvajte u glavi i srcu, na najljepšim mogućim mjestima.
Mariza je pjevala uz instrumentalne soliste, odnosno solo uz harmoniku ili gitaru, pjevala je i uz cijeli bend, bilo je to savršeno muziciranje. No, njezin glas je ono što me najviše očaralo, kao kada prvi put čujete Andreu Bocellija ili pokojnog Luciana Pavarottija, ili prvi bebin glas, kao kada vam netko po prvi put kaže da vas voli, nešto poput prvog poljupca, toliko nevino i iskreno, a u isto vrijeme pamtljivo za života. Da, život, nekome je to fado, nekome glazba općenito, nekome koncerti, a nama je ovoga ponedjeljka to bila Mariza. Diva! A voz!
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”82318″]