RECENZIJA: Ivan Grobenski: “KINK” – opskurna poruka distopijskog svijeta
16. travnja 2024.
Nikola Knežević (2807 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Ivan Grobenski: “KINK” – opskurna poruka distopijskog svijeta

Ivan Grobenski je rijedak talent na hrvatskoj glazbenoj sceni, ujedno i rijedak slučaj glazbenika u nas koji ide protiv svih nepisanih zakona diskografije i glazbene industrije. Hoće li uspjeti? I želi li uspjeh?

“KINK”, novi album Ivana Grobenskog, nešto je što smo možda i očekivali od njega, ali i nismo. Ako govorimo o glazbeniku koji je objavio različite albume, od tipičnog kantautorskog, preko istraživanja tradicije Podravine, do briljantnog funk soula, onda je nastavak svega apsolutno suprotno od prethodnoga. Ako smo upoznati s njegovim radom, još od kolektiva Moskau, onda je ovaj album itekako očekivan i nužan. Album je rađen takoreći bez instrumenata, odnosno isključivo uz sampleove, koristeći razne efekte i filtere, od reversea, preko autotunea, do nekakvih uvrnutih chorusa i phasera. Preko te podloge čujemo tekstove koji su nastali iz onoga što vidimo na društvenim mrežama, a tu je Ivan na tragu spoken worda, povremeno i rap glazbe, a zapravo je sve zaokruženo u neku vrstu trip hopa. Većinom je to slow tempo, koji zna biti i funky, ali i zvučati kao proizvod najcrnjih moždanih projekcija.

Nije doista potrebno analizirati pjesmu po pjesmu i standardno recenzirati ovaj album, on je na prvo slušanje itekako jasan. Okruženi smo teškim ekstremizmima, pogotovo u razmišljanjima i na društvenim mrežama. Ekstremizmi su zapravo došli u svaku sferu našeg društva, od moderne tehnologije, politike, načina vođenja države, do društva i svih problema koje to isto društvo muči. Pa i do toga da ću zbog ove recenzije vjerojatno završiti u paklu Facebook brigade. “KINK” je prava opskurna poruka distopijskog svijeta koji bi mogle doživjeti naše nove generacije, u nekim 2100. godinama, iako pjesme zvuče kao da je distopija već stigla. Mogao bih reći da je Grobenski u sebi pronašao svojeg Kanye Westa koji se također spominje u kontekstu jedne od pjesama. Kanye West u nekim trenucima nije bio shvaćen, u nekim trenucima je bio itekako briljantan, a u nekim trenucima je opako zabrijao. Svijet nije bio spreman za njega, kao što hrvatska glazbena scena u slučaju albuma “KINK” nije spremna za Ivana Grobenskog. Ne, nije to priča slična Jodorowskom i njegovoj viziji “Dine”, gdje je filmska industrija bila uplašena njegove vizije, ne bih išao toliko daleko, ali ovaj album je na tragu nečega što vjerojatno 90 posto publike neće prihvatiti objeručke, a vjerujte, tih 90 posto publike je itekako bitno. Ovo i nije album namijenjen sceni, čini mi se da je ovo album koji je Ivan htio i trebao snimiti, radi sebe, radi svojih vizija destruktivnog svijeta oko sebe. “KINK” pomiče njegove vlastite granice, u glazbenom, odnosno umjetničkom i apstraktnom smislu. Ovdje čak nije bitna ni produkcija, bitno je što se htjelo reći pjesmama, a to je da je stvarno svijet u svojoj najgoroj fazi i to da je za takvu situaciju kriv isključivo čovjek. Često se u pjesmama spominje umjetna inteligencija, nešto što je ušlo naprasno, ali ne i neočekivano u naše živote. Kako će se razvijati umjetna inteligencija, tako će se usmjeravati i naši životi, očito. A kada će i hoće li ikada zavladati globalna distopija, opet ovisi o nama samima.

Ivan Grobenski je i čudan i čudesan, takva je i njegova glazba. Prethodni album “Apocalipstick” je bio taj koji me apsolutno kupio, bio je i jedan od najboljih, ako ne i najbolji album 2022. godine. Nisam ga uspio tada uhvatiti uživo i žao mi je te propuštene prilike. Stigao je “KINK”, osjećaji su pomiješani, ako odem na neki od njegovih koncerata, neću znati što očekivati. Jer je svaki album priča za sebe, a nemoguće ih je izvoditi zajedno. Grobenski tako prkosi svim nepisanim pravilima diskografije i glazbene industrije. A pjeva ili govori na engleskom. I to opakom engleskom, možda i najboljem od svih hrvatskih glazbenika. Izuzev Phat Phillieja, koji je pak proslavljeni hrvatski DJ, ali kad priča engleski zvuči kao da su ga kao bebu oteli američki reperi. No, da se vratim na Grobenskog. Prvotno to što pjeva na engleskom u jednu ruku ga udaljava od šire publike u Hrvatskoj, kao drugo raditi dosta različite albuma još više ga udaljava od šire publike u Hrvatskoj, a kao treće, objaviti ovako opskuran, nazovimo ga trip hop album, još ga najviše udaljava od šire publike u Hrvatskoj. I tu dolazimo do glavnog i jedinog problema Ivana Grobenskog, a to je da i dalje nema pravu publiku. Ima publiku, naravno, ali nema pravu publiku. Možemo tu spomenuti bilo kojeg glazbenika, od komercijalnih do alternativnih, od Nene Belana do Klinike Denisa Kataneca. Svi su oni s vremenom stvorili svoju pravu publiku, Klinika je zadnji alternativni primjer, iako ni oni nemaju puno koncerata. I koji je onda cilj svega, namjerno prkositi nepisanim pravilima ili zakonima diskografije i glazbene industrije i time se pomiriti s činjenicom da možda nećeš imati publike napuniti neki relevantan koncertni prostor u Hrvatskoj ili širiti dalje priču poput albuma “Apocalipstick” i s vremenom steći neku prepoznatljivost kod publike koja će potom dolaziti redovno na koncerte, gdje god ti koncerti bili. Ili je ovo sve jedna brija koju razumiju najnovije generacije i koja će kad tad eksplodirati velikom popularnosti. Teško moguće. Ako govorimo o glazbi koja neće biti prisutna u hrvatskom glazbenom eteru, jer je naklonjena jednom jako malom broju publike, ili možda neće biti toliko slušana na streaming servisima iz istog razloga, onda me neće čuditi da u koncertnom smislu neće biti puno nastupa. A zbog toga mi je itekako žao, jer vjerujem (barem sam tako čuo) da su koncerti Ivana Grobenskog u najmanju ruku zanimljivi, da ne govorim glazbeno-izvođački briljantni. Jer on je briljantan i u cijelom ovom svojem, ako ćemo suditi prema albumu “KINK”, distopijskom svijetu. Briljantan je i u svakoj drugoj glazbenoj eskapadi. Ali što to vrijedi kada “KINK” više nemam volje poslušati, ne zbog razloga što nije izvrstan u svojoj ideji i izvedbi, nego zato što nije dugotrajno slušljiv. Pred kraj sam molio onog u kojeg ne vjerujem da što prije završi album. A kada imate takav dojam, kako ćete onda imati volje uhvatiti ga uživo na koncertu. U “Apocalipstick” varijanti da, u “KINK” varijanti ipak ne.

Volio bih dati najvišu ocjenu ovom albumu, bez ikakvog pretjerivanja. Jer ovo nitko nije napravio do sada u Hrvatskoj. Unikatan je u svojoj opskurnosti. Briljantan u svojoj šeprtljavosti. Ali opako više želim funk soul brothera Grobenskog, želim pjevati i plesati, a manje padati u depresiju. Želim više glazbe koja će mi izmamiti osmijeh na lice, a ne odvesti me u distopijska razmišljanja. Mogu i plakati, nije problem, ali to je već drugi par čarapa. Shodno tome, “KINK” je i genijalan i previše uvrnut. Ok, shvatili smo, Ivan može glazbeno plesati kako god želi. Ajmo sada više muziciranja, manje pretjerivanja. I više koncerata, a ne još manje od malo koliko ih već ima. Nadam se da ćemo se jednom i sresti.

Ocjena
3 out of 5

3

Dobro
3 out of 5