Novi album St. Vincent, “All Born Screaming”, predstavlja ulazak u novo kreativno razdoblje za američku glazbenicu, pravog imena Annie Clark te je vjerojatno i njezino najbolje izdanje do sada. Album su prethodila tri singla, predstavljena u posljednja dva mjeseca.
Moram priznati, nakon slušanja prva dva singla, “Broken Man” i “Flea”, ostala sam malo razočarana. Nije to imalo veze s kvalitetom pjesama, već činjenicom da je St. Vincent, poznata po svom “bowiejevskom” pristupu mijenjanja kreativne persone sa svakim novim albumom, možda napokon bila stvorila lik koji nije toliko zanimljiv. Naime, prva su dva singla žestoka i građena oko teških, “industrijskih” riffova. Ništa loše u tome, ali obje su mi se pjesme učinile nekako “dosadne” za standarde jednog glazbenog kameleona kakav je St. Vincent – kameleona poznatog po “čudnim” zvukovima gitare te konzistentnom rušenju barijera žanrova.
Baš zato, kada je izašao treći singl, “Big Time Nothing”, nisam bila previše zainteresirana te mu nisam niti dala pravu šansu (greška!). Ipak, kada je izašao cijeli album, shvatila sam koliko sam u krivu bila u svojim predrasudama. Ovaj album njegovi singlovi ne predstavljaju niti upola dobro koliko on zapravo je. On ide puno dublje od teških riffova i distorzije.
“All Born Screaming” je prvi album koji je St. Vincent producirala sama. To ju je, dakako, ostavilo s puno više kreativne kontrole i prostora za slobodni izražaj. Naime, ovo je njen prvi album u posljednjih desetak godina koji nije stvoren pod krinkom nekog izmišljenog lika. Na primjer, njen je album iz 2014. nosio masku vođe kulta sa srebrnom kosom, koja istražuje sveobuhvatnu temu izolacije u tehnološko doba, te zvuči kao “party ploča koju se može pustiti na sprovodu” (bar ju je tako opisala St. Vincent). Njen je posljednji album, “Daddy’s Home”, homage zvuku sedamdesetih te slijedi personu “beauty kraljice na benzodiazepinima” i na njemu ne postoji niti jedna pjesma koja odskače od te estetike. Ali baš zato što ovaj album (čini se) nije napravljen pod krinkom, on postaje puno šareniji i osobniji.
Šareniji postaje u svojoj igri žanrovima i strukturi melodija. Da, elementi industrijskog rocka prisutni su na velikom dijelu albuma, ali album također komponira i elemente progresivnog rocka, vokalne harmonije u stilu njenog prošlog albuma te još mnogo detalja kakvi su mogli proizaći samo iz mjesta soničnog samoistraživanja (dobar je primjer pjesma “Hell is Near”). To je samoistraživanje vidljivo u tome da se svaka pjesma čini kao svoj zaseban svijet, iako vrlo dobro povezan. Čak i ova prva tri singla, koja me na prvu i nisu nešto impresionirala, dobivaju neki novi sjaj u kontekstu albuma i svakim slušanjem postaju sve bolja.
Tako je “Hell is Near” kolaž melodije koji savršeno najavljuje što nas na albumu čeka, “Reckless” pjesma s prilično neočekivanim glazbenim preokretom, “Violent Times” nešto što zvuči kao da bi mogla biti nova James Bond tema (moram naglasiti da mi se u ovoj pjesmi pogotovo sviđaju njeni vokali koje sam uvijek više preferirala u tim mračnijim tonovima), a “So Many Planets” zanimljiv, iako kompatibilan kontrast svemu ostalom. Kraj završne pjesme “All Born Screaming” prekrasno je zvučno iskustvo.
Ali nije ni ta raznolikost ono što čini ovaj album toliko dobrim. Ne, “All Born Screaming” izvrstan je album zato što je toliko osoban. Iako su svi dosadašnji St. Vincent albumi svakako nosili obilježja duboke emocije ili povremeno u tu emociju otišli vrlo izravno (starije pjesme kao što su “Prince Johnny” ili “Happy Birthday, Johnny” dobri su primjeri), svaki se i dalje ravnao prema onim već spomenutim krinkama. Ovaj je album potpuno ogoljen. “Reckless” je tako intimno i nepretenciozno istraživanje gubitka voljene osobe, dok je “Sweetest Fruit” pjesma s posvetom prerano preminuloj legendi SOPHIE. “Broken Man” je istraživanje vlastite krhkosti, a “Violent Times” odličan prikaz toga koliko čovjek može “zaboraviti sebe” zbog vanjskih utjecaja.
“All Born Screaming” tako je izvrstan prikaz sazrijevanja i na umjetnički i na osoban način. Ne postoji više “vođa kulta srebrne kose” ili “beauty kraljica na benzodiazepinima” ili “kućanica na antidepresivima” ili kakva četvrta kreacija. Gotovo kao da ne postoji niti St. Vincent, već Annie Clark u svom punom sjaju. Album, čini se, za razliku od njenih starijih ne nosi pitanje “tko sam?”, već odgovor “ovo sam ja”.