INTERVJU: Dalibor Šošić Šole – strastveni kolekcionar, ljubitelj koncerata i dobri duh zagrebačkih Gajnica
6. svibnja 2024.
Nikola Knežević (2826 Članci)
Podijeli

INTERVJU: Dalibor Šošić Šole – strastveni kolekcionar, ljubitelj koncerata i dobri duh zagrebačkih Gajnica

Kada bi Dalibora Šošića Šoleta opisivali onda bi koristili sljedeće titule – „ovisnik o koncertima“, „kolekcionar koncertnih ulaznica“, „kralj selfieja“ i svakako „dobri duh Gajnica“. 

Rijetki su oni koji su dio zagrebačke scene, a da nisu čuli za Šoleta, ako ne imenom i prezimenom, odnosno nadimkom, onda samom pojavom. Jedna je od rijetkih osoba koju u jednoj večeri ili noći možete vidjeti i na tri-četiri ili više evenata, a da pri tome ne bira žanrove. Važno je da je glazba kvalitetna. Od popa i rocka, preko jazza i world musica, do metala. A nema gdje nije bio, od Hrvatske i regije do Italije, Austrije, Mađarske, Njemačke i drugih zemalja koje su redovno na popisima svjetskih glazbenih zvijezda.

Kako je i kada krenulo njegovo strastveno “putovanje”?

“Sjećam se. To je bilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Moja prva ulaznica koju sam sačuvao bila je s koncerta Alicea Coopera u Domu sportova s turneje ‘Alice Cooper Trashes the World’. Bio je to genijalan koncert, puna dvorana, a on je bio u naponu snage”, priča mi Dalibor Šošić Šole dok sjedimo u njegovoj bazi, caffe baru Rafaelo u zagrebačkom kvartu Gajnice. Ljubav prema Gajnicama, pak, traje već desetljećima. Otac mu je došao živjeti iz Vinkovaca u Zagreb zbog posla, a majka mu je iz sela Kalnik u okolici Križevaca. Prvi kvart u kojem su živjeli bile su Utrine, zatim centar grada, a od 1978. godine su u Gajnicama. “Ovdje u parku je bilo jedno drvo i ništa više, ali kvart se s vremenom izgradio. Nisam se oženio, nemam djece, pa se nisam zbog bračnog stanja odselio. Kvart je daleko od centra grada i to je jedini problem jer se sve događa u gradu. No, kvart je super i uvijek je bio vezan uz glazbu. Hladno pivo je najjače ime iako ni jedan član već nekoliko godina ne živi u Gajnicama”, kaže Šole koji se pojavljuje u tri spota Hladnog piva. “Roštilj” se snimao u parku u Gajnicama, „Politika“ u atomskom skloništu škole “Grof Drašković“ u Vrapču, a u pivnici u gradu snimao se spot za „Bačkizagre stuhpa šeja“. Osim Hladnog piva, koje je dosta učinilo po pitanju promocije kvarta, u Gajnicama su i članovi Vatrogasaca, ali i Nenad Borgudan iz Detoura i Yammata, odakle je i Ivana, pjevačica Yammata, ali i brojni sportaši, manekenke i drugi poznati ljudi. “Volim Gajnice, dosta je naseljen, ali ga volim, imamo puno parkova, puno mjesta za druženja, relativno blizu su Samobor, Zaprešić i Zagorje. Ovaj kvart je po meni puno dao po pitanju glazbe, filmova, predstava i generalno kulture.”

Šole na 1:56 u dresu Dinama

Živopisan je to kvart, proljeće je tek bilo krenulo, terase kafića su krcate, a obližnji park popunila su razigrana djeca i njihovi roditelji. Kvart se ujedno pripremao za svoj novi glazbeni festival, Gajnice vrište! Šole, koji je dobri duh Gajnica, priča kako mu je iznimno drago što će u svojem kvartu dobiti jedan open air festival i gledati itekako cijenjene bendove. Za takvo što morao bi posegnuti do centra grada, a kad si u Gajnicama nije to baš lako, niti jeftino. Čekanje busa, pa presjedanje na tramvaj ili ono što često rade stanovnici zapadnog Zagreba, posegnuti za taksijem, što je najskuplja, ali i najbrža opcija. No, Šole ima energije i volje i za puno veće avanture, a ono što ga drži u cijeloj toj priči su glazba i koncerti. Važna su mu i druženja, dobri ljudi kojima je okružen, pozitivna energija i dobra zabava. Brojke odgledanih koncerata sigurno su na četiri znamenke, a broj sačuvanih koncertnih ulaznica nije daleko od te cifre.

“Išao sam nekada na utakmice Dinama, a paralelno sam počeo gledati i koncerte. U ono vrijeme dolazile bi velike zvijezde, dok nije nastala neka ‘suša’ pa je dosta njih zaobilazilo Hrvatsku, što zbog rata što zbog nekih drugih događanja”, kaže Šole o svojim počecima i osim koncerta Alicea Coopera dotiče se i onog legendarnih Ramonesa gdje je predgrupa bila Hladno pivo. Ta 1994. godina je bila pravi početak njegovog kolekcionarstva i ozbiljnog odlaska na koncerte.

“Išli smo busom iz Zagreba na Aerosmith, sjećam se da su s nama bili Pišta iz Hard Placea i neki članovi Pipsa. Predgrupa je bila Extreme što je bila prilika da vidiš istu večer dva velika benda. Nakon toga sam išao na svoj prvi koncert Rolling Stonesa na Voodoo Lounge turneji, koja mi je bila, kad sada gledam sve s odmakom, možda i najdraža. Bilo je to na Spielbergu na stazi Formule 1 pred oko 100 tisuća ljudi. Mjesec dana prije toga na istom mjestu bio je koncert Bon Jovija u sklopu turneje These Days. Bonus tome koncertu je bila predgrupa Van Halen, tako da su mnogi išli više zbog Van Halena nego Bon Jovija. Opet dva velika benda na jednom mjestu, a nažalost Van Halena nikada nisam gledao na solo koncertu”, opisuje svoje prve velike koncerte koji su mu se usadili u srce i stvorili jednu posebnu strast koja i dan-danas traje.

Dio trzalica iz Šoletove kolekcije (Foto: Nikola Knežević)

Naglašava da velike svjetske glazbene zvijezde obično dolaze u Europu tijekom ljetnih mjeseci, bilo da su u pitanju solo koncerti ili festivali. “Onda gledaš tko to organizira, kako možeš doći do ulaznica, kako doći do određenog grada”, ističe i dodaje da nije uvijek lako doći do ulaznica, ali se sve može ako imaš volje. “Uvijek svima govorim – idite na koncerte, jer kasnije će vam biti žao što ste propustili neke svoje idole. Hoćete li biti oduševljeni ili razočarani, nema veze, to se događa”, kaže. Među koncerte u koje se zaista razočarao, bez obzira što ih je s nestrpljenjem očekivao, ističe Faith No More 1997. godine čiji je nastup trajao maksimalno 45 ili 50 minuta. “Mogu osjetiti kad bend to samo odradi i kad nema onog žara da se potrudi zbog ljudi koji su došli na koncert.” Istaknuo je i Him kojima je predgrupa bila Flare koji su ostali zapamćeni po tome da je Anđa Marić pala s pozornice. “Koncert je odrađen bezveze, bez ikakvog gušta”. Red Hot Chili Peppers u Inđiji su svirali pola sata kraće nego inače, a kako kaže Šole, ljudi su ih doslovno gađali bocama pa je bend odletio helikopterom dalje. Ističe i Placebo koji su prošle godine na Šalati odradili bezvoljno koncert u trajanju od tek sat vremena i 15 minuta, a ništa bolje nije bio ni nastup Billyja Idola na INmusicu, dok je koncert na Šalati ipak bio puno bolji. S druge strane ima i onih koncerata koji su ga oduševili, a da to nije baš i očekivao.

“Recimo, nisam neki fan benda Muse, ali gledao sam ih prošle godine prvi put. To zaista super zvuči da je to nevjerojatno”, ističe. Jedan od najdražih izvođača mu je Bruce Springsteen kojeg je gledao osam puta, kao i omiljene Bon Jovija i Bryana Adamsa, ali je ipak najviše gledao Rolling Stonese, čak devet puta, a volio bi ih vidjeti i na najnovijoj turneji, bez obzira što su ostali bez Charlieja Wattsa. Obožava i ženske vokale, pa je dva puta gledao Blondie, a Cranberries jednom u Zagrebu. Od domaćih izvođača bio je na dosta koncerata Đorđa Balaševića kojega iznimno cijeni. Prestao je brojati, ali misli da je bio na 15 ili 16 koncerata. “Imam jednu fotografiju iz Maribora gdje smo frend i ja igrom slučaja uletili u neki šator. I dan-danas ne znam kako smo prošli redare. Potpisao mi se i na ulaznicu. Želja mi je otići u Novi Sad i njegovo rodno mjesto zzapaliti svijeću. Uvijek je bio poseban. Čovjek je došao u Zagreb na koncert bez najave. Bude uvijek rasprodana dvorana, pjeva 3 ili 4 sata i to je doista posebno iskustvo. Fali mi dosta. Volim ga kao tipa. Kuler je i genijalac. Slušaš tekstove i možeš puno toga naučiti.”

Šole na 2:42 daje izjavu za TV uoči koncerta Rolling Stonesa u Zagrebu

Na sve te koncerte treba i putovati, pogotovo na one udaljenije destinacije. No, Šole se i tu snalazi na razne načine. Par puta je koristio agenciju Svi koncerti, odnosno današnji Travelego.eu, ali većinom putuje preko Art travela Marčela Šupičića, još jedne važne figure naše koncertne i agencijske scene. Nekada putuje autom, nekada kombijem, a nekada autobusom. “Imam i neke prijatelje s kojima znam ići autom, a dogodi se i da doslovno odem na kolodvor, autobusni ili željeznički. Recimo, frend i ja smo išli na The Black Crowes autobusom do Trsta, pa potom vlakom do Milana gdje su nastupili u klubu Alcatraz. Vraćali smo se po noći nekim čudnim linijama, busom dođeš do Venecije, pa drugim busom prema Rijeci i onda trećim do Zagreba”, kaže Šole koji se najviše voli vraćati odmah poslije koncerta kako ne bi trošio dodatni novac na smještaj. Nevjerojatno je da se zna dogoditi i da nema ulaznice na koncert, ali se nekako uspije snaći.

“Ne kupujem uvijek na vrijeme ulaznice, a preko neta ne kupujem jer nemam kartica. Ciljano si skupljam lovu za ovo što mi je bitno, a uvijek se nađe ulaznica i od dilera u pretprodaji. S druge strane je to rizik. Ljudi mi ne vjeruju, križaju se, pitaju se kako to da idem u neku stranu državu bez ulaznice. Imao sam situaciju u Udinama za Brucea Springsteena, koncert već počinje, nitko od preprodavača ne spušta cijenu, ali nekako sam uspio odglumiti i spustiti cijenu. A nekad bude lako, cjenkam se i spustim dosta cijenu, kako za ulaznice, tako i za merch. Često idem u parter ili fan pit. A sada, koliko uspiješ ispregovarati, jesi li simpatičan nekome ili ne, tako ćeš i proći. No, dosta toga i kupim, recimo za Queens of the Stone Age, Grace Jones, Body Count, Coreya Taylora, ali za van su jako skupe ulaznice. Hoću ići na AC/DC, ali već je sve rasprodano i toliko su skupe ulaznice da je to nenormalno”, priča mi Šole i dodaje da postoji neka opcija u Bratislavi za AC/DC. Nadam se da će uspjeti! Bend je gledao već u Beogradu, ali i u Spielbergu. Brucea Springsteena također ne planira preskočiti na ovoj turneji, a opcija je odlazak u Prag.

Foto: Nikola Knežević

S vremenom je i njegovo kolekcionarstvo postalo strast, što nekako dolazi uz same koncerte, bilo da skupljate ploče, ulaznice od koncerata ili neke druge memorabilije. Ulaznice koje skuplja su većinom old school hard copy, neke ima i potpisane od strane glazbenika ili članova nekih bendova, a sve ih nakon toga plastificira i uvezuje. Uz ulaznice skuplja i akreditacije koje mu većinom poklanjaju prijatelji, a tu su i stickeri, trzalice, čak i palice za bubnjeve.

“Od potpisanih ulaznica među najdražima mi je Bill Wyman koji je bio basist Rolling Stonesa. Imam njegov potpis i fotografiju dok je gostovao sa svojim drugim bendom kod nas. Nemam potpise od najvažnijih članova Stonesa, ali kad kažeš da imaš potpis basista Stonesa ipak to nešto znači. Prije nego što je ušao u autobus zamolio sam ga za potpis i dobio. Imam autogram i ulaznicu još jednog basista Rolling Stonesa, Darryla Jonesa koji je bio kod nas u nekom drugom aranžmanu. Uspio sam i porazgovarati s njim. Još bih izdvojio legendu bluesa, rock and rolla i countryja, Alberta Leeja, zatim Nataliju Imbrugliju, gitarista benda Alicea Coopera, Ryana Roxieja, frontwomanicu grupe Texas, Sharleen Spiteri. Tu imam i potpis Tommyja Emmanuela dok je bio na turneji s Vlatkom Stefanovskim, a sad sam igrom slučaja dobio potpis Chrisa Whitea, saksofonista Dire Straitsa na dvije turneje”, izdvaja neke od memorabilija koje ima su svojoj kolekciji. S ponosom kaže da ima 300-injak domaćih i isto toliko stranih ulaznica, plus akreditacije i ostale memorabilije.

“Uredno sve stavljam u albume i plastificiram. Brdo je tih anegdota koje ostaju u glavi, ali upoznaješ i ljude na tim putovanjima. Nekome si dobar, nekome nisi”, pojašnjava svoju strast Šole. Od anegdota izdvaja situaciju kad je prošle godine bio na koncertu Brucea Springsteena u Beču, došao kući u Zagreb u sedam ujutro, a u jedan sat je već bio u automobilu i išao na koncert Guns n’ Roses u Budimpeštu. “Ljudi me pitaju kako uopće imam energije za to, a i jedva sam došao do ulaznice u Budimpešti. Ušao sam na šestoj pjesmi, a oni na kraju svirali 31 pjesmu dulje od 3 sata. Tu su i anegdote kad se nekome spava pa ne može voziti. Kolone, kašnjenje, problemi s upadom, mijenjanje bendova, odgađanje ili otkazivanje koncerata. Nije baš bajno.”

Šole, profesor Baltazar i dio kolekcije koncertnih ulaznica (Foto: Nikola Knežević)

S obzirom da je strastveni ljubitelj koncerata, Šole je komentirao i nedostatak koncertnih prostora, ali i pravog noćnog života u Zagrebu.

“Generalno je po meni Zagreb u velikom problemu po pitanju koncertnih prostora. Velika dvorana Doma sportova nije u funkciji, mala dvorana jest, ali nekada je to premali prostor. Bilo je sad i pitanje što će biti s klubom Boogaloo. Imaš Boćarski dom gdje ne može svatko. Imaš par malih prostora. Tu je Tvornica kao neka veća opcija, ali sljedeća opcija je Arena Zagreb. Šalata je zbog potresa smanjena, a meni je to najdraži prostor u Zagrebu. Ed Sheeran će imati koncert na hipodromu, ali generalno koji ti imaš prostor da možeš dofurati veliki svjetski bend, osim Arene Zagreb? Zagrebu fale prostori, zato će ga svi veliki zaobilaziti. Nema prostora ni za srednje bendove. Imaš Cibonu, ali i oko nje je uvijek neki problem. Treba se tu nešto promijeniti jer inače morat ćemo ići isključivo van zbog velikih koncerata. Imaš ti neke druge gradove osim Zagreba, recimo ljetnu pozornicu u Opatiji, ali tamo može stati par tisuća ljudi. Pulska Arena je isto u priči, gdje stane 8 ili 9 tisuća ljudi, ali to nije Zagreb. Sretan sam zbog svih koji su došli u Hrvatsku, ali gdje ćeš dofurati AC/DC, Brucea Springsteena ili Metallicu. Sreća je da su, recimo, QOTSA, pristali na dvije Šalate.  Nadam se da će netko u ovom gradu koji je vezan uz kulturu, glazbu ili sport, napraviti ili sagraditi neki veliki prostor, dvoranu ili stadion, gdje će moći nastupiti velike svjetske zvijezde.”

Kada slušate Šoleta dok priča imate zaista osjećaj da mu je do svega emotivno stalo, od vlastitog kvarta, preko koncerata i ostalih kulturnih događanja, do kolekcionarstva i u konačnici ljudi koje upoznaje preko svih ovih hobija. Netko bi sve ove strasti nazvao bolešću, ali kako kaže Šole, on je samo strastveni kolekcionar, ima dobre namjere i ono što nekome možda ništa ne znači njemu znači puno. “I nekak’ sam sretan kad pogledam sve unazad. To je jedino što imam i što volim. Utakmice više ne gledam, ne kockam se, nemam nikakvih drugih hobija i strasti osim koncerata.” I to je život. Svi ga na svoj način živimo, a Dalibor Šošić Šole iz Gajnica na itekako poseban način. Uvijek s osmijehom na licu. Je li on zbog toga čudan? Ne sigurno više od mene koji skupljam vinile ili tamo nekoga koji skuplja salvete. Njegov hobi postao je strast, a s vremenom je ta strast postala i životni poziv. A njegov život je ispunjen koncertima, putovanjima i anegdotama koje su rijetki iskusili. Bogatstvo koje bi svatko htio imati u svojem životnom portfoliju. Šole, vidimo se na koncertima! Selfie? Uvijek!

Foto: Nikola Knežević