RECENZIJA: White On White: “Gotta Learn to Say No” – umjetnost u malom, zgurana u šesnaest minijatura
Za tako relativno malen grad, Rijeka izgleda kao da ima nepresušan talent. Naravno, Spiritus movens i ovog projekta su Goran Lisica Fox i Dallas Records koji jednostavno ne odustaju od riječke umjetničke djece. I tako grade temelje koje će ih zasigurno nadživjeti.
Marko Rogić, alias White On White je jedan od tih primjera. Potpuna nepoznanica, to je osoba čije su pjesme nastale u potkrovlju njegova stana, a našle put do albuma koji je upravo izlašao na vinilu bez prethodnih monumentalnih najava. Možda zbog kriznih financijskih nesigurnosti izostaje marketing, mada nije rijetkost da takva tajnovita izdanja pronađu put do slušatelja. Slušatelja koji zna što traži… uzbuđenje u kvaliteti. Upravo ovaj album je jedan od onih koji na prvo slušanje ne odaje svoj kapacitet, no nakon nekoliko slušanja se uvuče pod kožu. I ostaje tako dugo kao dio soundracka života.
U današnje vrijeme (a kad ga usporedimo s najjačim godinama domaće produkcije, osamdesetima), izražavanje na nekom od stranih jezika, najčešće engleskome, daje dojam kako nova generacija savršeno njime vlada. Sjetimo se nedorečenih pokušaja Korni grupe (The Kornelians), Smaka, Atomskog skloništa (Atomic Shelter), Parnog valjka (Steam Roller) i nakaradnog Štulića. Marko Rogić se bolje snalazi od svih ovih spomenutih, pa je pitanje koliko bi, pjevajući na hrvatskom, unakazio ovo fantastično djelo. Naravno, osjeti se da Marko nije u svijetu koji će glazbu prihvatiti kao svoje primarno zanimanje, no to je tek trenutačan osvrt. Zavisno od njegove inspiracije, volje i želje može se očekivati napredak. No stvaranjem glazbe za ciljanu publiku ovog kalibra nije laka zadaća za preživljavanje. Kao i mnogi prije njega, kvalitet nije nužno vezan za egzistenciju. Što duže pliva između svog advokatskog poziva i glazbene ljubavi, moći ćemo očekivati čuda. No uvijek treba imati rezerve, sindrom prvog albuma često može biti teret samom autoru koji u nastojanju boljega, napravi upravo suprotno. No ne trčimo toliko u budućnost nego se zabavimo sadašnjošću.
Rijeka nije Zagreb gdje su mogućnosti gotovo beskonačne, a rezultati relativno mršavi. Zagreb, pak, nije Rijeka da se svi znaju i okupljaju na istim mjestima, makar više sama ishodišta riječke scene gube svoju bazičnu funkciju. Pojavljuju se novi ljudi, novi centri zbivanja, pa ako su Fox, Vava, Valter i Richie, Prlja i Mrle te Urban (a da se ne uvrijede oni koje nisam spomenuo) u srcu prva dva riječka vala, ovih nekoliko zadnjih riječkih oluja odaju raznolikost scene koja je naučila da se ne može živjeti samo na starim temeljima. Uspjevaju ukrasiti nematerijalno iskustvo prethodnih generacija, a Marko Rogić je dodao još jednu značajnu kvalitetnu vizuru. Album plovi kroz začarano vrijeme Markovih glazbenih (ali i životnih) iskustava, pa je tu teško odrediti kojima se uzorima priklanja. Ovo djelo je s mjerom izvagan element zadnjih šezdesetak godina razvoja popularne glazbe. Sukladno tome, dobijamo jedan unikatan mudri pop uradak, lišen povoda za aktualnim, ali zasigurno uželjen priznanjem, ponajviše publike. Jer neka mi netko veli da se glazba radi samo zbog svog egoističnog pristupa i da autora nije briga što publika misli. Pa svaka umjetnost se radi za ljude. Glazba, slikarstvo, književnost, namijenjeni su publici, inače ne bi imali smisla. A ovaj album je umjetnost u malom, zgurana u šesnaest minijatura na dvostrukom vinilu.
Moram pohvaliti svu ekipu, sviraju s užitkom, a to kao slušatelj vrlo cijenim. Posebno me dojmio čokoladni glas Antonije Braut kojoj bi možda i sam Marko mogao napisati cijeli album. Dopunjuju se savršeno, a njene solo dionice izazivaju “skin pricking”. Vrlo mudar Markov odabir (ako ne i producenta Darka Terlevića koji je stvorio neobičnu maglovitu atmosferu). Markov glas uglavnom briljira u svom ugodnom bas baritonu, a tek tu i tamo, izlazi iz svojih glasovnih mogućnosti, što će čuti samo istančano uho glazbenog eksperta. Što ja nisam, pa zanemarite ovu zadnju opasku.
