IZVJEŠĆE: Tool u Budimpešti – izvantjelesno iskustvo
14. lipnja 2024.
Nikola Knežević (2826 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Tool u Budimpešti – izvantjelesno iskustvo

Dvije godine nakon zadnjeg nastupa na istom mjestu, u budimpeštanskoj sportskoj areni László Papp, svjetska metal atrakcija Tool vratila se u Mađarsku u četvrtak, 13. lipnja.

Iako je objavljen 2019. godine, turneja koja prati album “Fear Inoculum” traje već pet godina, no Tool je zvučao puno bolje nego na prošloj europskoj turneji. Nevjerojatno glasan je bio koncert, imali smo osjećaj kao da bend svira kraj nas. No, ovo je bila ona lijepa glasnoća, nakon koje vas ne boli glava i nakon koje ne zuje uši. Nešto poput rakije koju ne morate gasiti, a koja vam grije želudac. Bila je ovo glasnoća koja nas je izliječila. Nije ni čudo da je frontmen Maynard James Keenan nakon uvodne “Jambi” (bolji i žešći uvod koji će nas prodrmati nismo mogli očekivati) pozvao publiku da s bendom krene na jedno posebno putovanje, u jedan drugi svijet, da se opuste, spreme svoje mobilne uređaje u džepove i uživaju u onome što im je bend pripremio. Konceptualno, bio je ovo audio-vizualni spektakl prožet prodornim psihodelično-progresivnim metal/post-metal riffovima, dok je Maynard bio itekako raspoložen pa je testirao publiku koliko je uzbuđena zbog njihova dolaska i progovorio par rečenica više nego prije dvije godine kad se nije javljao do bisa. Nije arena bila ispunjena do zadnjeg mjesta, ali je energija benda ispunila ovaj prostor zbog čega sam imao dojam kao da sam na nekom open air festivalu gdje se nalazi nas nekoliko stotina tisuća duša. Ovakav zvuk i ovakva izvedba benda jednostavno vas obuzmu, poput hipnoze. Iskustvo je doslovno nešto kao astralna projekcija gdje imate osjećaj da vam je tijelo na jednom mjestu, a duša na drugom. Upravo u onom genijalnom svijetu kakav je Maynard najavio. Rasvjeta, laseri i svjetlosni topovi bili su izvanredni. Fokus je, nekako mi se čini, bio na bubnjaru Dannyju Carreyu koji je, ako se mene pita, baš dobra duša benda. Na turneji je sa svoje dvoje djece koja su izašla na kraju koncerta na pozornicu i mahala publici. Osjeti se da je Danny onaj topli dio benda za razliku od antisocijalnog Maynarda. Čak bih rekao da je ritam sekcija generalno najaktivnija i najviše “komunicira” s publikom. Adam Jones je zatvoren u svojem vlastitom svijetu, dok njegove gitare i efekt pedale proizvode zvuk kakav se rijetko može čuti na koncertima. Da, ovo je jedan od onih koncerata koje slobodno možete staviti u top 10 najboljih u svojem životu. Neki moji prijatelji stavljaju ovaj koncert i u top 5 najboljih. Znam da nam ne vjerujete, ali morali ste biti u László Papp areni ovoga četvrtka.

Foto: Nikola Knežević

Tool su svaki segment koncerta prešli bez greške, od izvedbe, preko solo dionica, do zvuka i vizuala. I koliko god da među sobom pričamo kako su nam nedostajale pjesme “Sober”, meni osobno najdraže “46 & 2”, “7empest”, “The Pot”, “Parabola”, “Ænima”, “Lateralus”, “Vicarious” ili “Prison Sex, tijekom koncerta uopće ne osjetite da nešto nedostaje. Prihvatite njihov svijet, budete dio tog svijeta i stvarate jedinstvena sjećanja koja ćete sa sobom još dugo nositi. To su Tool! Nisu oni dosadni, egoisti, pametnjakovići, brijači, oni su samo vrhunski glazbenici koji su stvorili vlastiti svijet i poslali nam pozivnicu. Prihvatili smo pozivnicu i u tom svijetu pronašli emotivnog sebe, drugačijeg sebe.

Bend jednostavno ne staje, nego zvuči kao da je u najvećem naponu snage. Osjetilo se to pogotovo na pjesmama “Jambi”, “Pneuma”, koja je u internet svijetu postala iznimno popularna zbog Dannyja Carreya i njegovih “bezobrazno” dobrih bubnjarskih dionica, “Schism” i “The Grudge”. U potonjoj je Maynard pokazao svu moć svojeg impresivnog vokala ne popustivši ni sekunde. U tom trenutku samo smo se svi pogledali i taj pogled je bio dovoljan da kažemo jednom drugome bez izgovorene riječi što mislimo o njegovom vokalu. Osam pjesama su svirali u regularnom dijelu koncerta, ako izuzmemo intro “Thrid Eye” u uvodu koncerta. Uslijedila je stanka koja je trajala 12 minuta gdje je mnoštvo publike iskoristilo priliku za odlazak na toalet ili do šanka. Vidjelo se da je dosta ekipe doslovno hipnotizirano i da im je možda i trebao mali odmor.

Foto: Nikola Knežević

Kakav početak koncerta, takav i nastavak – sve na vrijeme (na početku koncerta čak i prije vremena). Na pozornici je mrak i odjednom vidimo posebno dizajniran svjetleći kostim Dannya Carryja koji je udarao po nekim gongovima, cimbalima i udaraljkama. Podsjetio me u jednom trenutku na Nicka Masona koji je na P.U.L.S.E. turneji koristio svjetleće palice kako bi intro u pjesmu “Time” bio što atraktivniji za publiku. Bio je to uvod u “Chocolate Chip Trip”, a na nju se naslonila “Flood” gdje nas je kroz mrak bend iznenadio s konfetima koji su pali na onaj parterski dio publike. Tu su negdje otprilike bubnjar i basist (Justin Chancellor) imali svoje solo dionice na koje smo svi odlijepili, pogotovo na svemirski zvuk bas gitare upogonjen raznim efektima. Netom prije toga Danny se bacio na svoje analogne uređaje koji su posloženi njemu s leđa. Konačno sam otkrio čemu služe neke ogromne tipke iza njegovih leđa, to su MIDI padovi koji stvaraju zvuk na tragu naelektriziranog ksilofona. Poremećeno! Nemam drugog opisa. Izveli su potom “Invincible”, još jednu pjesmu s i dalje aktualnog albuma “Fear Inoculum”, a koja je bila savršena za sam kraj koncerta. No, prije nego što se sve završi javio se publici Maynard, koji je oduvijek u pozadini benda, na svojim platformama koje iz pjesme u pjesmu (čak i u sred pjesme) mijenja. “Dobrodošli nazad”, kaže ironično Maynard vjerojatno aludirajući na to da se vraćamo u realnost kada se mi homo sapiensi hvatamo svojih mobilnih telefona i živimo život izvan stvarnosti. I doista, rekao je da smo tijekom njihovog putovanja bili dobri i da nam sada omogućuje da cijelu zadnju pjesmu snimimo sa svojim mobilnim telefonima, ali je nepomenuo da ne smijemo koristiti bliceve. Koncert je zatvorila “Stinkfist” koja se nalazi na, prema obožavateljima jednom od najboljih albuma Toola, “Ænima”. Isti ti božavatelji priželjkuju da se konačno album reizda na vinilu (svi ostali osim “10 000 days” već jesu), ali bend sve to ignorira, pa se čak s time i sprda te umjesto vinila tiska Ænima majice s natpisom “Where’s the vinyl?”. Moram li reći da je i taj merch rasprodan pa se stalno tiskaju nove tiraže. Merch štandovi su i na ovom koncertu bili krcati ljudima jer Tool ima impresivne vizuale, ali i ponudu. Poznato je da za svaki koncert na turneji pripremaju i posebno dizajniran poster koji se mogao kupiti i u Budimpešti.

Koncert je gotov, Maynard zahvaljuje svima na dolasku i obećava vrlo brzi povratak u ovu prekrasnu arenu. Ovacije su ogromne i dugotrajne. Dok se pale svjetla, a basist, bubnjar i njegova djeca pozdravljaju publiku (Maynard se, naravno, ne druži s obožavateljima, niti prilikom meet&greata, niti ovako nakon koncerta, a bome ovoga puta nije niti gitarist bio previše raspoložen), dok s razglasa čujemo grupu ABBA i “Dancing Queen”, zatim i “Take a Chance on Me”. Kakav kontrast! Osmijeh i nevjerica na licima obožavatelja nakon onoga čemu su svjedočili zadnjih 2 sata i 15 minuta. Da, jedan od najboljih koncerata u mojem životu. I životima mnogih, očito. Ne pretjerujem jer sam i dalje pod dojmom.

P.S. Prije Toola nastupio je instrumentalni prograsivni metal trio Night Verses koji je imao dosta kratak nastup, iako dobar nastup, ali svima je poslužio samo kao lift glazba pred čekanje dok dođete na vrh svijeta.