Sting se u 2024. godini odlučio vratiti na pozornicu u jednoj drugačijoj postavi i to kao trio koji uz njegovog neizostavnog, vjernog pratitelja i prijatelja Dominica Millera čini i bubnjar Mumford & Sonsa Chris Maas.
Na prvu bi se mogli zapitati kako će trio uspjeti iznijeti ono što je puno širi bend izvodio na protekloj turneji, ali ako se vratimo u sedamdesete i osamdesete godine kada je aktualan bio The Police, Stingov prvi hit projekt, onda je možda trio forma nešto što je ovom vrhunskom glazbeniku prirodno stanište. Čini mi se da smo upravo zbog te forme više slušali reggae pop rock zvuk, nego klasični pop koji je bio prisutan u njegovoj solo karijeri.
Iako je večer otvorila iznimno cijenjena Giordana Angi, također u formi trija, mislim da dobar dio publike nije uopće bio na njezinom nastupu, kao što sam ga i sȃm propustio, a nisam ni očekivao da će Sting tolikom brzinom doći na pozornicu i započeti svoj set. Ušao sam doslovno na kraj prve pjesme, “Voices Inside My Head”. Kao i prilikom prošlog gostovanja uslijedio je odmah emotivni volej, hit “Message in a Bottle” kada je već bilo jasno da trio savršeno funkcionira i da će večer biti iznenađujuća. Iako oko Stinga i ekipe nema iznenađenja, jer oni nikada nisu razočarali, pa čak i kada je Gordon nastupio samo s Edinom Karamazovim u Lisinskom. Možda nisu u Areni Zagreb izveli sve ono što sam osobno htio čuti ili ono što je publika htjela čuti, bila je to uistinu jako lijepa kombinacija hitova grupe The Police i njegove solo karijere. Čak je u jednom trenutku uzeo šešir i zamolio Dominica da izvuče papirić s nazivom pjesme koju bi sljedeću trebali izvesti, jer kako simpatično kaže Sting, uvijek zna kako započeti i završiti koncert, ali ima problema s onom sredinom koja je i najzahtjevnija. Koncert je protekao bez previše priče i stanki, sve je bilo smisleno, produkcijski dosta lijepo i umjereno (vidio sam na parkiralištu tek tri tour busa i dva kamiona opreme), a aranžmanski nešto drugačije od prošlog koncerta 2022. godine. Zvuk je bio čisto savršenstvo, nešto što bi trebali pratiti i neki drugi strani izvođači koji gostuju u Areni Zagreb. Jest da je ovaj prostor bio zamalo pa rasprodan, uključujući i gornji prsten (iako često mediji i PR-ovci znaju koristiti termin “rasprodano” kada gornji prsten uopće i ne ide u prodaju), ali opet, dizajner zvuka je posao odradio besprijekorno, možda čak i za mrvicu bolje nego pošli put. Na koncertu nije bilo pratećih vokala, Dominicov glas mogli ste čuti tek na nekoliko pjesama, a sampleove su koristili vrlo rijetko. Ništa više nije niti potrebno kad ste jedan od najboljih i to sa 72 godine života u nogama. Moram još jednom spomenuti Dominica Millera čiji gitarski riffovi bez premca obilježavaju Stingovu karijeru, a njegov veliki prijatelj i “boss”, što se možda dosta rijetko naglašava, prati ga u stopu s basom i vjerujte, nisu to samo neke obične bas dionice s tri akorda. Oduševio me i novi bubnjar, čiji su bubnjevi također bili genijalno ozvučeni pa se svaki kick osjetio kao otkucaj srca u tijelu, a groove je bio poput leptirića u trbuhu. Kao da je čovjek bio dio originalne postave The Policea, jer je takav kick specifičan za reggae groove.
Hajde, reći ću da je koncert bio podijeljen na plesne i emotivne pjesme, dakle, bilo je i suza, ali i radosnih trenutaka. Što se tiče solo karijere čuli smo i “Fields of Gold”, “Desert Rose”, meni najdraži dio koncerta kada zaredom izvode “Englishman in New York” i “Shape of My Heart”, zatim “Mad About You” i druge, a dio set liste vezan uz The Police bio je prožet pjesmama kao što su “So Lonely”, “Synchronicity II”, “Walking on the Moon”, “Every Breath You Take”, “King of Pain” i druge.
Koncert je trajao otprilike dva sata s bisom, ali prošao je jako brzo. Valjda tako mora biti, ako se sjetimo one izreke da sve što je dobro ujedno i kratko traje. Volio bih da sam čuo i pjesme poput “Brand New Day”, “It’s Probably Me” ili “All for Love”, odnosno “De Do Do Do, De Da Da Da” ali ne mogu reći da su nedostajale.
Poziv na bis bio je gromoglasan i rijetko se mogu doživjeti takve ovacije publike. Sting se sa svojim triom vraća na pozornicu i na oduševljenje cijele Arene Zagreb izvodi “Roxanne” koju u jednom glasu pjeva publika, a potom za kraj suze na nekim licima. Teško je ne omekšati na “Fragile”, pogotovo ako pjesmu vežete uz neki vlastiti životni trenutak. Bolji završetak koncerta nije mogao biti. A ovo je bio definitivno najbolji arenski koncert do sada ove godine. Bez prevelike reklame, bez neke medijske pompe, dovoljno je samo reći Sting. Jer ovo umjetničko ime postalo je s godinama i sinonim za vrhunskog umjetnika koji i nakon više od 50 godina karijere ne spušta razinu kvalitetne izvedbe. S takvom karijerom se rijetki mogu pohvaliti. A da ne govorim o ljudskom faktoru. Što se mene tiče, ne moramo dugo čekati na novi Stingov povratak u Zagreb ili Hrvatsku.
Foto: zg_crnjak
[envira-gallery id=”83423″]