RECENZIJA: Opus: “Opus 1 (reizdanje 2024)” – natprosječno djelo nedovoljno shvaćeno od originalnog izdavača, ali i publike
Nije rijetkost da u svome okruženju glazbenih “eksperata” dođem u sukob zbog vrednovanja nekog djela. Opus je ipak jedno takvo djelo u kojemu se uglavnom svi slažemo. Nedostatna razina produkcije, pretjerana želja, ali i nekontabilnost koji unatoč vrhunskoj interpretaciji nisu u stanju pronaći izričaj koji bi im omogućio dugovječnost.
OPUS je nastao 1973. godine i u originalnoj postavi bili su osnivač i orguljaš Miodrag Okrugić, gitarist Miodrag Kostić i basist Dušan Ćućuz (kasnije u TAKO-u), no ubrzo su se razišli. Ime su dobili po Okrugićevoj skladbi “Opus br. 1” koju je skladao za vrijeme dok je radio u YU grupi. Okrugić je 1975. ponovno osnovao OPUS s basistom Slobodanom Orlićem, bubnjarom Ljubomirom Jerkovićem i pjevačem Dušanom Prelevićem (ex Korni grupa) i ubrzo su snimili svoj prvijenac “Opus 1”, rađen u stilu simfonijskog rocka. Nije uspio privući pozornost javnosti i bend se ponovno razišao. U različitim inkarnacijama gitaristi u ovom razdoblju bili su Ljubo Sedlar, Zoran Dašić i Vidoja Božinović. Konačna postava od ponovnog formiranja 1977. godine uključivala je Okrugića, Orlića, bubnjara Želimira Vasića i gitaristu Milana Matića, ali su se nakon bezuspješnih pokušaja konačno raspali zauvijek. Uz njihov jedini LP album, snimili su tri singla 1974-77.
Nakon ovoga osnovnog predstavljanja benda, krećemo u analizu. Je li ovaj album nakon pet desetljeća dobio nešto novo? Danas se cijeni više nego ikad, opskurni, garažni produkcijski elementi kojima ova ploča obiluje. Za ono vrijeme napraviti djelo sa samo tri instrumenta, a bez gitare ući u progresivne vode, unikat je i na svjetskoj razini. Mada ima tu “mesa”, originalna ideja (u produkcijskom smislu), previše je u pozadinu stavilo vrhunsku Okruglićevu svirku na klavijaturama koja se tek nazire u pozadinskoj buci bubnjeva. To im se može oprostiti jer ipak se radi o vremenu kad su ovakvi eksperimenti bili velika rijetkost. Nesklonost izdavača i njihova ulaganja, pa i neznanja, dovelo je do jednog uratka nedovoljno “zrelim” da se publika s njima poistovijeti. Možda sam u krivu, jer se tu osjeća veliki entuzijazam, ali se čini kako nisu imali dovoljno vremena. A ni vođa sastava nije bio na visokoj razini. Naime, bubnjaru je dozvolio doslovno sve što mu je na pamet palo. A Ljubomir Jerković kao da je zaljubljeno svaku drugu dobu opleo po omiljenoj čineli. I tako kroz cijeli album. Pjesme su podosta različite, no bubnjarska rješenja ga čine doslovno – jednoličnim.
Dušan Preljević briljira u svojim glasovnim mogućnostima. Bez ijedne zamjerke. Pravo je čudo što nije napravio nešto više od svoje karijere. Pjevao je u jedinoj postavi domaće verzije “Kose” (reći ćemo domaće, jer je ipak i Beograd tada bio dio jedinstevenog tržišta). Pjevao je na prvom EP-ju Korni grupe, a i kasnije se okušao u solo vodama. Možda je i bolje tako, mogao se pretvoriti u još jednog Zlatka Pejakovića koji se zbog egzistancije s prog-rocka otisnuo u zabavnjačke vode, da ne kažem “kafanske”. Dušan Preljević će se godinama kasnije ograditi od ovog albuma tvrdeći da je cijeli album otpjevao za jednu noć i smatra ga običnim promašajem. No, kritika ga je uspoređivala s mnogim svjetskom uradcima, hvaleći cijeli prijekt.
A je li tako, zaključiti može i svaki korisnik gramofona jer je upravo entuzijastički tim Šarenog dućana objavio reizdanje izuzetno rijetkog albuma originalno objavljenog davne 1975. za izdavača Diskos. I da, nemojte da vas zavara relativno “niska” ocjena, jer ipak je u pitanju jedno natprosječno djelo.
