Dok se nacionalisti svađaju, umjetnici surađuju. Pitam se, zar je tako teško prihvatiti različitosti građenih na temeljima radosti (u ovom slučaju radosti muziciranja).
PDV records (bez premca) nemaju granica. Njihova izdanja spajaju dva oceana, od elektro popa do punk hard corea. Daleko odmaknuti od svakodnevnih prepucavanja političara, navijača, nacionalizma u svakoj formi. Tu su samo i isključivo radi glazbe. Ono što nema granica, jer glazba nije natjecateljskog karaktera. Čista ljubav. Povod ovakvom emocionalnom ispadu je zajedničko izdanje PDV-a i PD-a (beogradskog izdavača Pop Depresija) koji su, sada da ne zalazim u detalje, objavili više nego izvrstan album beogradskog elektro pop dua Amnasti.
Beograd ima dugu povijest elektroničke glazbe. I čini mi se da je tu ipak grupa Beograd sve započela. No, ono što donosi upravo objavljeno vinilno izdanje dua Amnasti, oduzima dah. To je djelo iskustva. Naivnost je daleko iza njih. Ana Ćurčin i Marko Nastić kažu da se suradnja dogodila sasvim slučajno. Kao da se to uvijek ne događa. Ne vjerujem u slučajnosti (ali ni u sudbinu), već u središte događanja, gdje se s lakoćom mogu susresti ljudi sličnih svjetonazora. Što je manja sredina, to su manje prilike za dobre rezultate. Iako ih ima.
Ne znam odakle bih počeo…. Sjajno vladanje instrumentima, pametan i unikatan izbor zvukova, ukroćena produkcija, nježan vokal, sugestivni tekstovi… Sve je posloženo na način dostojan zavisti sličnih projekata. Potencionalno svjetska klasa. Materijal ima značajnu podlogu za dugotrajne koncerte, jer pjesme na albumu kao da traju prekratko. Zarazne atmosfere su očigledno samo najava i prikaz koliko ustvari ovaj duo ima prostor za koncertnu nadogradnju. Pjesma “It Took Me So Long” se izdvaja kao hit, no ne na način da zasjenjuje ostatak albuma. Koliko samo slučajeva ima kada zbog jednog hita kupimo cijeli album, pa nas opčini razočarenje. Ovdje toga nema. Slučaj vanserijski. Nema na našim prostorima tako mnogo dobrih projekata poput ovoga.
Kao suradnik se pojavljuje i Vasil Hadžćimanov, jedan regionalni genijalac (nedavno objavljen izvrstan CD za Croatia Records, o kojem se već pisalo). To samo odaje poštovanje prema radu ovoga dua, jer Vasil ipak nije ništa radikalno mijenjao. No, ovo je projekt čiji potencijal može urušiti samoga sebe, jer teško da mogu zamisliti korak naprijed. Zbog toga se pitam, može li moja recenzija ovom projektu dati vjetar u leđa, ili ga može pokopati? I ako ostanu samo na ovom uratku, već su napravili veliki korak u budućnost, iako debelo u temeljima klasične elektroničke glazbe 21. stoljeća, a možda i ranije.
