Počeo je napokon i taj dugoočekivani INmusic festival, njegovo šesnaesto izdanje.
Nakon jednogodišnje stanke festival koji nam je u svojih prvih petnaest izdanja ponudio ono ponajbolje što se uopće u rock glazbi moglo ponuditi i ime Zagreba velikim slovima upisao na svjetsku festivalsku listu, vratio se na velika vrata i u svome zasigurno jednom od ponajboljih izdanja, barem što se tiče line upa, dao do znanja svima koliko je jedan ovakav događaj važan ne samo za Zagreb, ne samo za Hrvatsku nego i za našu kulturu uopće.
U ponedjeljak, 24. lipnja u 16.30 otvorena su festivalska vrata, a pola sata kasnije, točno u minutu krenuo je program. A prije nego se dohvatim programa moram spomenuti da su neke stvari odrađene jako dobro već prije samog festivala, a svakako je jedna od najvažnijih stvari u svemu tome prijevoz, jer jedna tako velika skupina ljudi treba nekako i doći na samo prizorište, a jarunsko jezero je auto free zona. Koliko se sjećam već na zadnjih nekoliko izdanja busevi nisu bili vozili iz kojekakvih razloga, a na ovogodišnjem izdanju ponovon je u suradnji s Gradom dogovoreno da svakih petnaest minuta vozi bus s Ljubljanice preko Jaruna do samog ulaza na festival i nazad, i to do ranojutarnjih sati. Ne mogu reći koliko je to olakšalo mnogima sam dolazak, a pogotovo odlazak s festivala, kad su noge već teške, kad se popije, pojede i jednostavno već budemo umorni. Upravo sam tim tragom i sam krenuo na festival s potpuno drugog kraja grada poprilično ranije, čisto da prvi dan izmjerim koliko će mi trebati do samog ulaza, i evo, vjerojatno ću danas na drugi dan festivala krenuti poprilično kasnije jer je sve štimalo kako treba. Nadam se da će ljudi koristiti tu izuzetnu pogodnost koja će im puno olakšati dolazak i odlazak.
A sada ono najbolje i najbitnije, koncerti. Kako rekoh, točno u minutu na World Stageu šesnaesto izdanje INmusic festivala otvorili su TV EYE. Miran Kurspahić i njegova žestoka hard rock ekipa u pola sata razdrmali su još uvijek relativno mali broj posjetitelja ispred bine, a Miran je na svoj svojstveni način gospodario binom i livadom ispred bine kojom se s mikofonom kroz publiku prošetao. Odmah nakon njih svirka je nastavljena na Main Stageu. I odmah sada moram reći, headlineri festivala su uvijek naravno bili veliki i popularni bendovi, ali čar ovoga festivala, barem za mene su uvijek bili neki mali bendovi za koje smo možda samo čuli ili čak ni to, a koji su nas znali poprilično iznenaditi. I upravo “u pola bijela dana” na Main Stageu se ukazao bend Baby Elvis. Iz Rumunjske. Ne znam što mi je bilo čudnije, ime benda ili to od kud su, ali manimo se više predrasuda, kako se kaže “danas svi igraju nogomet”, tako možemo reći da danas svi mogu svirati odličnu glazbu jer svijet je stvarno jedno globalno selo, pa eto i ovi Rumunji su se odlično predstavili na svom nastupu. Stvarno ću si dati truda da ih detaljnije preslušam jer su itekako zanimljiv bend.
Ponovon smo se vratili na World pogledati i glazbeno i vizualno zanimljive članove virovitičkog benda Skotni Vrag koji su donijeli jednu svoju posebnu dozu otkačenosti, što u glazbi što u nastupu, a onda se ponovno hitalo na Main Stage na stare prijatelje ovog festivala Sleaford Mods. Ovi nottinghamski heroji radničke klase, Jason Williamson i Andrew Fearn svojim britkim tekstovima i minimalnim ali brutalnim glazbenim stilom ponovno su pokrenuli sada već veliki dio festivalske publike da zapleše s njima. U jednom dijelu njihovog nastupa mislio sam se na kratko uputiti na Hidden Stage u šatoru koja je upravo bila počela sa svojim programom i pogledati bend D. koji je na ovogodišnjem izdanju INmusic festivala došao sada već tradicionalnom suradnjom s fantastičnim projektom Superval koji promovira mlade bendove. No, to “na kratko” pretvorilo se u to da sam klince iz benda D. odgledao do kraja. Više nego odličan i dinamičan nastup su imali, šteta što im se nastup preklapao sa Sleaford Mods iako je šator bio poprilično popunjen što me vrlo ugodno iznenadilo. Odličan bend, ako nastave tako sigurno će se još čuti za njih.
Bar Italia na World Stageu, a vrlo brzo nakon njih i Nemanja u šatoru uspjeli su svojim zaraznim ritmovima rasplesati sve ispred pozornica na kojima su nastupali, a na Main Stageu spremala se poslastica, jedan od najiščekivanijih bendova na ovogodišnjem izdanju festivala, Viagra Boys. Ovi sarkastični i crnohumorni Šveđani koji zadnjih pet-šest godina skupljaju samo hvalospjeve za svoje albume i svoje nastupe napokon su zasvirali i kod nas. Sebastian Murphy, frontmen benda jedan je više nego simpatični lik, sav istetoviran i s vrlo lijepo njegovanim pivskim trbuhom vodio je ovaj koncert na sebi svojstven i ironičan način (radio je i sklekove), a odsvirali su neki presjek sa svoja četiri albuma iako je naglasak bio na onim starijim. Unatoč tome što je za vrijeme njihovog nastupa na Europskom prvenstvu u nogometu naša reprezentacija igrala kjučnu utakmicu (koja se mogla gledati naravo i na festivalu i gledalo ju je puno ljudi) ispred bine na Viagra Boysima okupio se ogroman broj ljudi, a bend je opravdao sva očekivanja.
Opet zbog neizbježnog preklapanja Lenhart Tapes nije pratilo previše publike, a noise folk koji njeguju svakako zaslužuje pažnju. Zato su The Gaslight Anthem na World Stageu privukli veliki dio publike koja je njihov klasični rock prihvatila više nego blagonaklono. Ovaj bend iz New Jerseyja donio nam je duh njihovog susjeda Brucea Springsteena s kojim su naravno i surađivali, a svakao i soul utjecaji nisu zanemarivi. Ekipa koja voli klasični rock zasigurno je bila oduševljena suđeno po reakcijama za vrijeme nastupa. Šteta što im je nastup trajao samo sat vremena.
Možda i glavne zvijezde prvog dana festivala bili su stari zagrebački gosti i miljenici The National. Puno nastupa odradio je ovaj bend kod nas već, većinom je to bilo u Zagrebu, a od svog prvog nastupa prije dvadeset godina u KSET-u pa do danas postali su jedna od najvećih svjetskih atrakcija, iako “atrakcija” u njihovom slučaju možda i nije prava riječ jer ovaj bend pravi odličnu muziku, a atrakciju ostavlja drugima. Matt Berninger i ekipa naravno ni ovaj put nisu razočarali, dapače u dvosatnom nastupu ogolili su dušu na bini i prenijeli su je publici. Odsvirali su nam The National jedan “the best of” koncert na kojemu su prednjačile pjesme s ranijih najpopularnijih albuma, ali čuli smo i pjesme s novih albuma objavljenih zadnje dvije godine. Redali su se veliki hitovi, publika je stvarno prihvatila ovaj bend kao svoj, a kraj je ostavljen, možda već i po tradiciji za ubitačne brojeve, “Mr. November” i “Terrible Love”. A nakon toga stvarno nešto posebno. Nekoliko puta Matt Berninger je tijekom nastupa spomenuo (svoga imenjaka) Matu kojemu se zahvaljivao što uopće The National ima ovakav status kod nas, a naravno svi znamo da je govorio o Mati Škugoru koji je preko svog Žednog Uha i doveo ovaj bend prvi put u naše krajeve, a na kraju je Matt “izvukao” Matu iz prvog reda u publici (skupa sa sinom) i tijekom maestralne izvedbe “About Today” zahvalio mu se pred svima za sve što je učinio za bend. U vrlo dirljivoj sceni svi smo zapljeskali i bendu i Mati za sve što nam je The National pružio.
Na samom kraju dana još smo otišli do šatora Hidden Stagea pogledati Deadletter, bend iz engleskog Yorkshirea. Kao što sam već negdje naprijed napisao, headlineri su veliki, a festival ću barem osobno pamtiti po nekim “malim” bendovima koji su iznenadili. I upravu su Deadletter jedan od tih bendova koji će se pamtiti. Sjećam se da sam prije nekoliko godina na festivalu u sred nastupa Johnnya Marra (a bio sam fan Smithsa i nikad ga nisam gledao uživo) otišao u šator na tada vrlo mladi bend Fontaines D.C. i bio više nego oduševljen, a šator mi je “otkrio” i Dry Cleaning. Upravo Deadletter sa svojim fantastičnim nastupom možda budu baš ti po kojima ću pamtiti ovogodišnje uzdanje festivala.
Uglavnom, prvi dan je za nama, bio je više nego dobar, stara (ne)prijateljica festivala, kiša, nije se srećom oglasila, nadamo se da i neće, a za sad relativno odmorni čekamo drugi dan festivala koji svakako ima svoje velike adute.
[envira-gallery id=”84120″]