IZVJEŠĆE/FOTO: Paolo Nutini u Budimpešti – “you’re so cool”

Na prvom koncertu Paola Nutinija rekao sam da bi vjerojatno njegova glazba najbolje zvučala u klupskim uvjetima, iako su mu i open air nastupi fenomenalni. Godinu dana nakon toga, na mojem trećem koncertu ovog multitalentiranog Škota, slušam ga uživo u cijenjenom Akvarium klubu u Budimpešti.

Akvarium klub u Budimpešti prima oko 1300 posjetitelja, što je nešto manje od Tvornice kulture u Zagrebu. Klub se nalazi na prekrasnoj lokaciji u središtu Budimpešte, recimo to tako kod popularnog panoramskog kotača, na Trgu Deák Ferenc gdje se nalazi i prekrasna fontana (?) na kojoj brojni građani pronalaze osvježenje, a jedan kat ispod, na otvorenom prostoru nalazi se Akvarium klub, odnosno bar, restoran i tri dvorane. U onu najveću, gdje je nastupio u nedjelju, 21. srpnja, Paolo Nutini, morate se uputiti stepenicama do još jednog kata ispod zemlje, što je zapravo sjajna stvar jer se zvuk ne može nigdje širiti. Razglas je odličan, pravi klupski, pozornica veličine poput one u Tvornici kulture, a na njoj kantautorska faca. U šali znam reći, škotski talent koji se ukrižao s talijanskom ljepotom, a zadržao je i od jednih i od drugih onu temperamentnost. I osvaja i jednim i drugim opisom, od prve do zadnje minute. Jedan je to od rijetkih glazbenika za koje mogu reći da je njegova prisutnost na pozornici isključivo fokusirana na glazbeni i pjevački talent. Tako je i u Budimpeštu došao u običnoj bijeloj majici koju je nosio na tamnoplave traperice, a ispred njega hrpa djevojaka koje hiperventiliraju na svaki njegov potez. Ponekad se nasmije prvim redovima, namigne, pokaže srce ili pošalje poljubac, ali zapravo većinu vremena na pozornici provodi bez prevelike priče i gestikulacija, odnosno isključivo se koncentriravši na glazbu koju već godinama stvara i s kojom je iznimno napredovao. Prije svega tu mislim na i dalje aktualni album “Last Night in the Bittersweet” iz 2022. godine na koji sam osobno odlijepio i ne mogu ga izbaciti iz glave već dvije godine, od trenutka kada su me nazvala dvojica prijatelja i rekla da moram poslušati taj album i otići na njegov koncert. Prva snimka koju sam dobio od njih je live nastup u emisiji Joolsa Hollanda gdje je izveo “Lose It”, ponajbolju pjesmu spomenutog albuma. Dvije godine nakon imam skoro sve albume na vinilu, a u godinu dana poslušao sam ga uživo već tri puta, 2023. godine u Vesprimu, a ove godine na INmusic festivalu i sada u Akvarium klubu u Budimpešti. To sve pojašnjava!

Foto: Nikola Knežević

Spletom nesretnih okolnosti na prva dva koncerta nisam stigao na vrijeme i propustio sam uvod koji je zapravo i uvod samog albuma “Last Night in the Bittersweet”, pjesma “Afterneath”, na kojoj je kao koautor upisan Quentin Tarantino, a razlog tome je što je Paolo uzeo jedan Tarantinov uzorak iz filma “True Romance” 1993. godine. Kao velikom obožavatelju Quentina Tarantina i općenito filmografije, sigurno je Nutiniju ovo bilo ostvarenje jednog malog, ali slatkog sna. Izlazak benda, pa onda i Nutinija na pozornicu izazvao je oduševljenje publike, iako i mađarska publika, kao i prošli put, nije bila onakva kakvu bih očekivao na jednom ovakvom koncertu. Očekivao bih više pjevanja u isti glas, skakanja i generalno euforije, pogotovo kad govorimo o zadnjem albumu. No, ova publika je najbolje reagirala na stare pjesme i to samo neke određene, dok su zapravo oni najveći fanovi, Britanci, Talijani i Škoti, koji su bili u publici, doslovno uživali u svakoj njegovoj izvedbi. Baš poput mene! I da, stigao sam na uvod koncerta, a prije same izvedbe skladbe “Afterneath” na velikom ekranu pisalo je “you’re so cool”. I baš je kuler taj Nutini, kulerski i izvodi sve pjesme, a o emocijama koje stoje iza svakog napisanog stiha da ne govorim. Pogađaju ravno u srce!

Konačno sam bio dosta blizu pozornice pa sam mogao primijetiti i neke stvari koje prije nisam, poput činjenice da ima troje gitarista u bendu s tim da dvoje od njih svira još dodatno saksofon, klavijature i razne druge moogove, mini moogove i ostala tipkala, dok povremeno gitaru svira i Paolo kao četvrti. Vjerojatno je i to jedan od razloga zašto uživo sve zvuči iznimno bogato. U prvih nekoliko pjesama čini mi se da se malo i tonac pogubio sa svim tim gitarama pa se na nekim solo dionicama neka od gitara slabije čula da bi kroz par sekundi sve to bilo popravljeno. No, nakon tih početnih problemčića, iako mi prijatelji kažu da se odozada sve normalno čulo, zvuk je bio savršen, kao i sami koncert. Najviše se posvetio aktualnom albumu, ali kako sam već bio na dva koncerta tako sam osjetio i malu promjenu na set listi. Izbačene su neke emotivne pjesme poput “Everywhere”, “Abigail” ili “Julianne”, a dodane su neke energičnije, poput “Desperation”, koja mi je osobno jedan od favorita, kao i “Shine A Light” ili neke starije poput “Pencil Full of Lead” i “Jenny Don’t Be Hasty”. Sve one su zvučale apsolutno savršeno. Kao i recimo “Petrified In Love” koju sam jedva dočekao zbog njezine prepoznatljive tranzicije, modulacije, kako god da to nazovem, u drugom dijelu pjesme. Ne znam zapravo koje pjesme najviše izdvojiti, jer je svaka izvedba za sebe bila izvanredna, “Lose It” od prvog slušanja obožavam, a rastopim se na “Through the Echoes” i “Acid Eyes”. Ova zadnja je imala i jednu slatku situaciju. Naime, generalno je u publici bilo puno parova, a koncert je bio i rasprodan pa neki nisu uspjeli doći do ulaznice. Stoga je jedan od parova prenosio pjesmu “Acid Eyes” nekoj trećoj osobi, vjerojatno prijateljici, koja se totalno raznježila na ovu izvedbu. Uspio sam mobitelom uhvatiti taj trenutak.

Foto: Nikola Knežević

Sjajno zvuče i starije pjesme na koncertu, poput “Let Me Down Easy”, “Scream (Funk My Life Up)”, neizostavne “New Shoes” koja ga je vinula u visine i koja je naravno izazvala veliko oduševljenje, a koncert nije mogao proći ni bez pjesme “Candy” uz koju su se još jednom parovi uhvatili u zagrljaj. Kako ovo nije bio festivalski, već solo nastup, onda je setlista produljena te je koncert trajao više od dva sata. Od emotivnih pjesama tu su bile i “Heart Filled Up” i “Take Me Take Mine” s kojom je zatvorio prvi dio koncerta i koja je izazvala lagano njihanje cijele publike, čak i nas koji smo bili solo. Prvi bis otvara s klupskom verzijom pjesme “Let Me Down Easy” koju je kombinirao s interludom s istog albuma, skladbom “Bus Talk”, pa je tako na trenutak Akvarium klub postao pravi plesni podij. Uslijedilo je i prvo malo veće obraćanje publici. Paolo je rekao da Budimpešta ima posebno mjesto u njegovom srcu, a posebno je spomenuo i prvi dolazak u ovaj grad kad je nastupio na Sziget festivalu. Raznježili se Mađari, a bome i mi neMađari. Sve što Paolo kaže nekako zvuči iskreno i slatko, koliko god sam s ove moje fotografske strane tužan što već drugi put zaredom zabranjuje fotografiranje koncerta. No, njegov koncert, njegov izbor. Ovaj govor je bio uvod u uvijek najbolji trenutak koncerta, pjesmu “Iron Sky” gdje pokazuje sve svoje vokalne vještine dok ga publika sluša širom otvorenih očiju i ušiju. I u pjesmi “Iron Sky”, kao i u “Afterneath” možemo čuti jedan uzorak iz filma, ovoga puta govor Charlieja Chaplina iz filma “The Great Dictator”, a koji na ovu pjesmu sjeda kao budali šamar. Spustio se pred kraj među publiku, što su prvi redovi jedva dočekali. Za kraj prvog bisa izveo je “Shine A Light” koja je doživjela također neku elektroničku, odnosno klupsku verziju. No, publika se doslovno ne miče, pljeskom i ovacijama poziva Nutinija nazad koji se vraća s akustičnom gitarom. Već sam bio kod šanka, a uz šank sam sreo i neke glasne Škote koji su se sprdali što Paolo priča krupnim promuklim glasom, pa shodno tome nisam ni čuo što je njihov državljanin pričao. Oprostio se od mađarske publike s pjesmom “No Other Way” s nadom i obećanjem da ovaj rastanak neće dugo trajati.

I da, klupski koncert je bio najbolji od ova tri u zadnjih godinu dana. Paolo je stvoren za ovakav ugođaj, pogotovo iz razloga što nema pretjeranih kretnji na pozornici, više je statičan, ali itekako impresivan u izvedbi, emotivan… i cool. You’re so cool, Paolo. Sljedeći put ga želim slušati u nekoj drugoj državi, možda i Škotskoj gdje je sigurno publika najbolja zbog prednosti domaćeg terena. I na ovoj turneji je naprasno najavio koncert u svojem rodnom gradu Paisleyu, koji je već po prvim objavama izazvao hrpu pozornosti, pogotovo one najvjernije publike.

Foto: Nikola Knežević

Za kraj osvrta s koncerta moram spomenuti predizvođačicu boebeck koja je čak ove godine nastupila u zagrebačkoj Močvari. Njezina glazba je na tragu nekog alternativnog indie rocka u kombinaciji s dream pop vokalom. Jako ugodna kombinacija koja je ujedno i riffoidna pa ima i svoje psihodelične trenutke. Definitivno jedno od najboljih mađarskih glazbenih imena koja sam čuo u zadnje vrijeme. Njihov nastup obilježio je i kratki prekid jer je jedna djevojka potražila pomoć u prvim redovima, nadamo se samo da se uspjela vratiti na koncert Paola Nutinija, jer kako je i sama Andl-Beck Boróka, odnosno boebeck, istaknula, ipak je to Paolo koji se baš ne viđa tako često. Uglavnom, Budimpešta će me još puno puta vidjeti jer se ispostavilo da je ovaj grad baš poput Beča, jedan od najvažnijih gradova u ovom dijelu Europe za imena koja ne dolaze baš često u Hrvatsku. Prije svega zbog Live Nationa koji u Budimpešti ima svoj ured.

Foto: Nikola Knežević

Set lista:
Afterneath
Scream (Funk My Life Up)
Lose It
Desperation
Acid Eyes
Last Request
Heart Filled Up
Slow Down
Through the Echoes
Candy
Cherry Blossom
Jenn Don’t Be Hasty
New Shoes
Petrified In Love
Pencil Full of Lead
Radio
Take Me Take Mine