SHIP 2024. (3. dan) – glazbeno/koncertno najbolji dan festivala

Završio je 3. SHIP u Šibeniku, trodnevni showcase festival koji je zadnjeg dana pokazao svu svoju snagu sjajnim koncertnim line upom.

Kao i proteklih tako, tako i zadnjega, sve je počelo u dopodnevnim panelima. Govorilo se o PR-u i industriji, novinarstvu i kritici, tajnama zanata, a ljudi koji su govorili o tome neki su od najuspješnijih u industriji. Od BBC Radio 1 i Pitchforka do PR i booking agencija koje su zaslužne za nevjerojatne uspjehe na europskoj glazbenoj sceni. Nisam previše panela popratio zadnji dan jer sam imao drugih poslovnih obaveza, ali koncerti su ono o čemu se najviše treba pričati. Odlučio sam zadnjeg dana malo zakasniti na tvrđavu sv. Mihovila, uopće ne razmišljajući o tome tko nastupa prvi niti kakvu glazbu svira, nego jednostavno malo odspavati i odmoriti prije nego što krene nova večer. I zdravoseljački rečeno – zajeb’o sam se. Prvi na maloj pozornici na tvrđavi nastupio je poljski bend Ciśnienie. Kasnije će se ispostaviti da je to bio vjerojatno najbolji nastup na SHIP festivalu, odnosno najmanje jedan od najboljih. Penjem se na tvrđavu i čujem neku psihodeliju, naravno tijelo odbija mogućnost bržeg penjanja, stižem na zadnjih 10 minuta, prvo sjednem na zidić da se malo odmorim, ali ne mogu jer me zvuk konstantno prilači. Prilazim pozornici i gledam ispred sebe nevjerojatne glazbenike – violina, alt saksofon, bas, klavijature i bubnjevi (ako sam to dobro pobrojao). Zvuk? Post rock s teškom psihodelijom i repetitivnim melodijama koje traju, i traju, i traju. Sve je epski, ranžmanski i izvedbeno iznimno bogato, mislite da su prišli kraju, ali nisu. Oni stalno istražuju, improviziraju, obilaze sve skrivene dijelove zvučne slike i dovode nas do končne eksplozije kada nastane tišina. Ovo je moje iskustvo temeljeno samo na jednoj pjesmi, a sutradan sam saznao da je to “Koniec”. I da, u pitanju je instrumentalni sastav, a njihovi instrumenti pogonjeni su tko zna kojim pedalama i emocijama. Sve je to zaslužilo ovacije publike koja se tek okupljala na tvrđavi. I sad dok pišem ovaj tekst slušam sigurno već po dvadeseti put tu 14-minutnu skladbu, a već sam preslušao skoro i cijelu diskografiju. Rijetki izvođači ostave takav dojam na mene. A večer je tek bila počela.

Foto: Filip Kovačević

Na glavnu pozornicu stiže Željka Veverec, odnosno Je Veux u pratnji divnih glazbenika, od Tonija Starešinića, preko Đure Dobranića, do Igora Dorotića. I za njih me veže uvijek osjećaj da najbolje zvuče u klubu, no i ovaj nastup bio je izvanredan, a uz to i emotivan i plesan. Razbacala se ekipa u prvim redovima. I taj Željkin vokalni osjećaj i izgovor engleskog jezika zbog kojeg se ne može ni naslutiti da dolazi iz Hrvatske, nešto su što je i stranu publiku osvojilo na prvu. Vraćamo se opet na malu pozornicu na koju stiže još jedan domaći bend Ischariotzcky. I baš sam neki dan pričao s Joškom, frontmenom i autorom pjesama, kako se nismo dugo vidjeli i kako ih nisam dugo slušao, još od tribine Music Boxa u KSET-u 2019. godine. Baš sam se radovao nastupu, no, sve je pošlo po krivu, ali ne zbog benda, nego zbog tehnike koja je zakazala. Zapravo, izbacivala je struja na skoro svakoj pjesmi pa su nekih pet puta prekidali koncert i na kraju se kao pravi profesionalci snašli i izveli te pjesme akustično bez razglasa. Ali koja loša sreća. Nastup koji je trebao obilježiti SHIP, doduše i jest, ali i nastup koji je trebao vratiti Ischariotzcky tamo gdje im je mjesto. Šteta! No, nadam se da će se vratiti koncertnim aktivnostima i da će nam predstaviti u budućnosti još novih materijala. Jedan dio publike, sudeći prema objavama na Instagramu, proglasio je ovaj trenutak jednim od najboljih na festivalu, bez obzira na nedaće.

Pohod domaćih snaga na SHIP se nastavlja, na glavnu pozornicu stiže J.R. August, kantautor koji je već više puta dokazao svoj talent za pisanje i skladanje, ali i izvedbu. Nije izvodio svoje najveće hitove, da tako kažem, ili da se bolje izrazim “moje pjesme”, ali je u 40 minuta koliko inače izvođači imaju vremena na SHIP-u pokazati svoj talent, bio je besprijekoran, unatoč jakom vjetru. U pratnji odličnih glazbenika i back vokala, oduševio je pjesmama poput “Black Limousine” i “Dangerous Waters”. Njegova izvedba jednostavno vas preotme i ne pušta vas do kraja koncerta. Prelijepo i jedinstveno iskustvo!

Ciśnienie (Foto: Valerio Baranović)

Mala pozornica donijela nam je još jedan jako lijepi koncert koji je obojan zvukovima anatolijskog rocka, odnosno turskog psihodeličnog rocka za koji je “kriv” The Flabbies. Vrlo zanimljivo, ovo je još jedan instrumentalni sastav, a donio nam je zvuk koji se iznova oživljava zahvaljujući bendovima poput Altın Güna, koji je bio već gost u Hrvatskoj. Naime, ovaj žanr bio je popularan između 60-ih i 80-ih godina, onda je donekle izumirao, da bi ponovno oživio 2010. godina upravo kako bi se očuvala tradicija turskog folk zvuka. Izvedba The Flabbies bila je jako dobra, bend je okupio mnoštvo publike ispred pozornice koja je zaplivala njihovim psihodeličnim valovima.

Pitam se što je sljedeće, što može nadmašiti ovu večer, a onda na tvrđavu dolazi mađarski frekin disco. Zamislite dvojicu DJ-a i producenata za klavijaturama i moogovima uz kojih stoji hrpa analogne opreme. a između njih bubnjar koji ritmom animira publiku. A iz zvučnika izlazi elektronika koja zvuči kao kombinacija Crystal Methoda, Jean-Michel Jarrea, Ericy Prydza i Future Sound of London. Uglavnom, psihodelični zvuk koji kao da je namijenje najtamnijim dijelovima Svemira, a kojeg prati tvrdi i pulsirajući elektronički ritam ukomponiran s analognim live semplovima i zvukovima. Za mene najbolji nastup SHIP festivala koji me rasplesao u prvom redu, a rasplesao je i ostatak publike. Dobili su toliko velike ovacije da je publika htjela još, ali pravila su pravila. Nakon 40 minuta nastup je bio gotov.

Jan Kinčl (Foto: Valerio Baranović)

Spustili smo se s tvrđave do Azimuta gdje je na vanjskoj pozornici već krenuo nastup Hrama, šibenskog kolektiva koji prakticira old school rap. Bio je pravi užitak za slušanje, a publika je to nagradila čak i bakljadom. S obzirom da je bila subota, na ovom koncertu nisu samo bili sudionici SHIP festivala, nego i prolaznici, turisti i lokalni Šibenčani. Nastup za svaku pohvalu! Uputio sam se u sam klub gdje je uslijedio nastup ča metal sastava Po’ metra crijeva. Nije ni čudo da imaju jedan od najboljih albuma 2023. godine. Istarsku ljestvicu i mitske priče ukomponirali su s metalom i performansom nakon kojega ne možete vjerovati čemu ste upravo svjedočili. Da ne govorim o Djedu Mrzu koji s improviziranim koji s improviziranom oštricom “kolje” publiku. Bio sam “zaklan” čak dva puta! Nisam mislio da ću to ikada moći u životu reći. Ali bio sam na njihovim koncertima “zaklan” i prije. Ispričali su nam priču o Prokjetom Pustu, Jednojackom Oku i Juri Grandu, odsvirali su nam Čizićku rapsodiju, ali i zajedno s publikom pjevali “Daj biru”, njihovu verziju popularnog usklika Rokera s Moravu – “Daj ribu”. Klub krcat, publika znojna, a bend ponosan na sve te prizore. Fantastično!

Ispred Azimuta već je počeo nastup Neshe Nycee, reperice iz Atlante, osobe koju sam prozvao Kraljicom prvih redova. Naime, ona je bila na svakom koncertu održanom na SHIP festivalu i to u prvom redu, kako bi dala podršku drugim kolegama, ali i kako bi animirala publiku da se pokrenu. Rekla mi je u nedjelju na neformalnom druženju da je to najmanje što glazbenik drugom glazbneiku može omogućiti, a podrška je iznimno bitna svakom autoru, pogotovo na ovakvim festivaliam gdje ti isti autori ili izvođači traže svoje mjesto na glazbenoj sceni. Na pozornici ju je pratio naš Phat Phillie kao DJ, što bi dalo naslutiti da je on bio i taj koji je neizravo ili izravno ovu glazbenicu doveo na festival. I na svojem koncertu je animirala publiku, pogotovo one prve redove, što je samo jedan razlog zbog čega je reperica postala dobra duša 2. izdanja festivala. Nakon američke rap glazbe uslijedio je zadnji koncert u Azimutu gdje su nastupili najbolji predstavnici nove makedonske scene, Funk Shui. Već sam pisao o njima hvalospjeve, pa ne moram i ovoga puta, ali energija i izvedba ovog trija je kulinarskim rječnikom rečeno za prste polizati. Šteta što sve traje 40 minuta, jer je krcat Azimut bio spreman na još njihove glazbe. U jednom trenutku glazbenici su zamijenili uloge, pa je basist preuzeo gitaru, gitarist bubnjeve, a bubnjarica bas. Tada je atmosfera još više proključala, a dimna zavjesa bila je još veća. S obzirom da sam bio u prvom redu, koji je malo uvučen iza zvučnika, nisam čuo uopće glavni vokal frontmena Luke, pa ne mogu komentirati zvuk, ali s obzirom na energiju koju su ispustili mislim da to nije bilo toliko niti važno.

Kad završe koncerti, vrijeme je za Tunel, underground prostor u Šibeniku gdje su dvije večeri zaredom bili nastupi DJ-a raznih profila, od techna, preko EBM-a, do housea i generalno elektroničke glazbe. Bio sam na nastupu Jana Kinčla koji je nastupio u pratnji Ishfaqa koji je na klavijaturama pratio sve ono što je Jan vrtio. House je iznimno plesna vrsta elektroničke glazbe, tako da je publika uživala maksimalno, pogotovo jer je kraj festivala pa pravila duljeg sna i ranijeg ustajanja više ne postoje. Rasplesali se mi u sljedeći dan na oproštajnoj kavi napustili Šibenik, ali samo na godinu dana. Jer će se mnogi od nas vratiti 2025. godine na treći SHIP. Prvi mačići se bacaju u vodu, kažu u narodu, a znamo svi i za prokletstvo drugog albuma u glazbi. Što je treće? Jedva čekamo!

Naslovna fotografija: Valerio Baranović