Rim, nedjelja, rekli bi Talijani – domenica, ali ovoga puta sancta domenica, jer u gradu je David Gilmour, jedan od najvećih svetaca među gitaristima ovog i onog svijeta. Bila je ovo treća od šest noći.
“Dark and Velvet Night”, naziv je jedne od pjesama s novog studijskog albuma frontmena Pink Floyda, Davida Gilmoura. A njegov dolazak u Rim označio je i povratak ovog pjevača baršunastog glasa i vlasnika kutlnog crnog Strata. Onog originalnog dao je na aukciju i prodao tako u humanitarne svrhe, a novi Strat ima neko drugo obilježje, sada je na njemu vizura njegove crne mačke pa je black Strat postao black cat Strat. No, nepatvorena emocija koja se osjeti pod Davidovim prstima koji nježno dodiruju žice ovog Fendera i dalje je ista. Osjetilo se to i na novoj turneji, reći ćemo povratničkoj, iako je mnogima jasno kako bi ovo mogla biti i njegova oproštajna turneja. Nije to nigdje rečeno niti najavljeno, ali s obzirom da je ovo dijete studentskog grada Cambridgea ove godine proslavilo 78. rođendan, za očekivati je da će uskoro njegov glazbeni život doći u fazu fade outa. Iako to ne znači da će i njegova glazba i generalno ostavština otići u fade out, štoviše ono što će kasnije ostati iza njega je jedna od najimpresivnijih glazbenih karijera, prije svega zbog činjenice da je dugi niz godina bio frontmen i glavni gitarist Pink Floyda, a onda i zbog toga što je riječ o gitaristu jedinstvenog zvuka, tehnike i stila sviranja koji je mnogima postao sensei njihovih glazbenih podviga. Ali on je i sensei naših srca i života. Njegova gitara već desetljećima ispisuje notne knjige u našim glavama i ispred naših očiju predočava svijet kakav se rijetko viđa. Život i smrt, svijetla i tamna strana Mjeseca, prolaznost života i vrijeme, neke su od glavnih okupacija velikih autora Rogera Watersa i Davida Gilmoura, a tako je bilo i u njihovim solo karijerama. 60 i kusur godina je prošlo otkako je David započeo svoj nevjerojatan put, a 60 i kusur godina kasnije stoji na pozornici koja oduzima dah jer se nalazi usred Circa Massima, duha rimske republike i prošlosti, gdje se na trećem od šest koncerata u nizu, na kojem sam prisustvovao, našlo 18 tisuća duša. I ovo je prva faza turneje “Luck and Strange” koja će se potom prebaciti na njegovo rodno otočje i u dvoranu koja mu je na prvom mjestu najdražih, Royal Albert Hall, a zatim će završiti na američkom kontinentu.
Već desetljećima je uz Davida supruga Polly Samson, koja stoji iza nekih od najljepših tekstova kasnije faze Pink Floyda i njegove solo karijere, ali i iza objektiva koji vjerno prati život obitelji Gilmour. Po prvi put, uz Davida je na velikoj pozornici i kćer Romany Gilmour, stoga je i njemu osobno cijela ova turneja još dodatno nabijena emocijama. Romany čujemo i u dobrom dijelu albuma “Luck and Strange”, a u fokusu su i tekstovi Polly Samson. David je ujedno na pozornici okupio i novu “glazbenu” obitelj uz pokojeg starog člana. Glavna okosnica benda, naravno, jest Guy Pratt, čovjek koji ga prati već više od 30 godina na bas gitari. Guy je, vjerovali ili ne, prvi izašao na pozornicu i zamolio publiku da uživaju maksimalno na koncertu, da “okinu” pokoju fotografiju i snime koji video, ali da ne koriste bljeskalicu jer ono što će biti ispred njih je vjerojatno jedan od najboljih light showova koji će vidjeti u životu. I tako je i bilo. Uoči početka koncerta s razglasa su se čuli razni uzorci iz faze Pink Floyda, što je tipično za koncerte Davida, ali i Rogera, potom se gase svjetla na drevnom stadionu, a na pozornicu kroz mrak do svjetla reflektora prolazi vizura rock ikone. Lice je ostarjelo, teže se hoda, prsti su malo sporiji i nesigurniji, a glas još hrapaviji. Ali kostur je isti, muzika koja se čuje iz njegovih glasnica i koju proizvode prsti njegovih ruku, te noga na njegovim pedalama, nešto je što je obilježilo mnoge živote, a i moj zadnjih više od 20 godina. Toliko otprilike čekam ovaj susret koji je veći od bilo kojeg boga na svijetu. Jer najveći bog je ispred mene, onaj koji je u meni izazvao emocije kakve do tada nisam doživio, ispričao mi je priču koju nikada nisam čuo i održao lekciju o životu koju niti jedan roditelj ne može održati. Sat otkucava, život prolazi, stoga treba iskoristiti svo vrijeme ovoga života za ostvarenje vlastitih snova. Moj najveći san se ostvario treće od šest večeri u Rimu.
“5 A.M.” sa zadnjeg solo albuma “Rattle That Lock” otvara koncert, potom slušamo “Black Cat” i “Luck and Strange” s novog albuma koji mu uživo vidno najbolje odgovara, a onda nas vraća u najbolje razdoblje karijere Pink Floyda, album “The Dark Side of the Moon”. Otkucava srce s razglasa zvano “Speak to Me”, naša srca otkucavaju sve brže i brže od uzbuđenja, a David nam s bendom poručuje da duboko udahnemo i uživamo u momentu. “Breath (In the Air)” je dočekana uz ovacije publike, a to je bio samo uvod u onu pjesmu koja lomi i najtvrđe srce, onu koja ne može proći bez trnaca u tijelu i suza na očima, ona koja govori o vremenu, prolaznosti života, propuštenim prilikama i smrti. “Time” kreće, otkucavaju satovi, Guy Pratt na basu prati taj tempo, pridružuju se tmurne i atmosferične klavijature te prodorni bubnjevi, a onda čujemo iz zvučnika ostarjeli glas Davida Gilmoura koji više ne može potegnuti onako kako je to bilo u najboljim godinama, ali se ispod svih tih godina osjeti onaj topli baršunasti glas koji nas je oduvijek zavodio. Slušam pjesmu, razmišljam ponovno u životu, u tih nekoliko minuta prolaze sve faze tog istog života u mojoj glavi, pogotovo one najveće rane, stiže solo na gitari i reže mi srce poput noža koji prolazi kroz puter. Suze izlaze na oči jer to je život, jer to je muzika. Rekao bi jedan moj dragi prijatelj, “muzika za to i služi”, da se plače uz nju. Kao da je netko sve moje rane stavio na jedno mjesto, suočio ih sve međusobno, a moj uzdah postao sve izraženiji do trenutka kada punim plućima prigrlim život, zaliječim rane i posvetim se stvaranju nekih novih sjećanja koja se neće izgubiti u prolaznosti vremena.
Nije to bilo dovoljno, očito, pa nas David vraća u vrijeme koje je nagovijestilo veliku karijeru benda koji mnogi tada nisu shvaćali. Album “Atom Heart Mother”, iako peti u njihovoj karijeri, bio je početna točka desetogodišnje dominacije Pink Floyda. “Fat Old Sun” se savršeno naslanja na “Time”, a onda i predivan instrumentalni komad “Marooned” s “The Division Bella” koji je izveo u Rimu po prvi put nakon 2004. godine, ako ne računamo dvije generalne probe u Brightonu netom prije Italije. Čisto savršenstvo! David nam se više puta obraćao tijekom koncerta, posvetio je te trenutke ljudima koji su bili uz njega svih ovih godina poput onih koji stoje iza zvuka, osvjetljenja, ali i benda koji ga okružuje. Predstavio ih je sve, uputio im i pokoji kompliment koji kad stiže od ovakve legende nije samo običan kompliment. A onda je uslijedio nastavak suza koje teku niz obraze, sjetimo se onih koji nisu uz nas, a voljeli bi da jesu, barem u ovom trenutku kada bi trebali u zagrljaju uživati u obraćanju svevišnje glazbe. “Wish You Were Here” i stih “we’re just two lost souls swimming in a fish bowl year after year” podsjećaju nas na te osobe, otapaju nam srce kao što klimatske promjene otapaju sante leda u najhladnijim predjelima ove zemaljske kugle. I ostanete bez riječi u tom trenutku, u tom vremenskom vakuumu. To je život! To je muzika!
Kako je ovo turneja na kojoj David prije svega promovira novi studijski album “Luck and Strange”, koji je drugačiji od svih njegovih solo uradaka do sada, a koji nam je ponovno priuštio neke nove divne trenutke s ovim glazbenikom, tako je izveo još neke pjesme s tog albuma. Ponosno najavljuje dolazak još jedne božanstvene žene u njegovom životu, kćeri Romany koja prvotno na harfi izvodi novu skladbu “Vita Brevis”, a potom slušamo i njezin glas u pjesmi “Between Two Points” koja je jedan od najljepših i najemotivnijih trenutaka ovog albuma. A pjesma uopće nije autorska, nego obrada. To je onaj trenutak kad obradom preuzmete pjesmu do te mjere da će u budućnosti biti vezana isključivo uz vas. Znam, Bob Dylan u mojoj glavi sad okreće očima, ali doista je to tako. Kad sam mislio da ne može emotivnije, ponovno čujemo otkucaje, ovoga puta ih ne stvaraju satovi, nego crkvena zvona. U zvučnom oblaku koji se stvorio između pozornice i publike polako se pojavljuje “High Hopes”, možda i najljepša pjesma koju su supružnici Gilmour/Samson napisali. Bila je ovo očito večer kad je tehnika malo zakazivala, neka viša sila je bila kriva za to, neki zli duhovi koji očito i dalje borave na ovom rimskom stadionu. Tako je Davidu na početku sola u pjesmi “Time” nešto pošlo po krivu po pitanju pedal boarda, no ubrzo se snašao i pronašao onaj zvuk koji je trebao, dok se na “High Hopes” pedal steel gitara nije čula na početku sola, pa je u drugom krugu ipak sve proradilo na opće oduševljenje i Davida, i tehničara, ali i publike. Mogu govoriti i o još nekim tehničkim i drugim greškama koje su se dogodile, od toga da Davidov glas nije više u formi u kojoj je bio i da se zbog toga zna dogoditi koji falš kao na pjesmi “Time”, do recimo isfalšanog akustičnog sola na kraju “High Hopes”, vjerojatno zato što mu je pala koncentracija nakon problema s pedal steel gitarom. Možemo mi govoriti o greškama koje su se dogodile, ali one su sastavni dio našeg i u konačnici njegovog života. Greške su te koje čovjeka čine čovjekom i nevjernici ih mogu koliko god hoće zbrajati, ali nitko na ovom koncertu uopće te greške nije doživio. Rekao bi još jedan moj prijatelj – “njemu su sve greške oproštene”. A znate zašto su mu oproštene? Zato što se on nema potrebe više dokazivati, a opet je ponovno dostojanstveno stao na pozornicu i odradio koncerte koji su ispisali novu povijest u njegovoj karijeri. Ispisali su i novu povijest u mojem životu jer ovo je događaj koji ću pamtiti vječno i kojeg stavljam na prvo mjesto najdražih glazbenih ili koncertnih trenutaka. Uostalom, mislim da je tako kod većine publike koja je bila u Rimu u ovom trenutku.
Uslijedila je polusatna stanka koju smo iskoristili za razmjenjivanje dojmova o onome što smo čuli i vidjeli u prvom dijelu koncerta. Zvučna slika je bila impresivna, a osvjetljenje i laseri podigli su cijeli doživljaj na još jednu posebnu razinu. Ne viđa se to često, osim na koncertima legendi Pink Floyda. David se vratio na pozornicu, ponovno hodajući kroz mrak do svjetla i lasera koji su bili usmjereni prema njemu jer kreće intro pjesme “Sorrow” koja ima jednu od najzahtjevnijih gitarskih dionica. I znate što? Kao da su greške iz prvog dijela koncerta pale u zaborav. Tata crnog Strata je komotno mogao nakon ove izvedbe baciti gitaru na pozornicu i napustiti Circo Massimo jer je još jednom opravdao sve epitete koji ga prate u karijeri. Kakva kontrola efekata, floyd rosea, kakvo prebiranje prstima po žicama, kakva lakoća muziciranja. Mislim da su mu se naklonili svi imaginarni kipovi okupljeni oko ovog rimskog stadiona. Čak štoviše, mislim da su i grčki bogovi odlučili svratiti i provjeriti je li doista David zaslužuje tu istu titulu. Romany Gilmour se ponovno pridružila na pozornici na izvedbi još jedne nove pjesme s albuma “Luck and Strange”, “The Piper’s Call”. A upravo je to bio poziv za još jedan povratak u prošlost, u vrijeme albuma “The Division Bell”. “A Great Day for Freedom” jedna je od najsvetlijih točaka ovog prekrasnog albuma, a lijepo je bilo za vidjeti da mu se na velikom solo dijelu pridružio i drugi gitarist Ben Worsley. Još jedan trenutak za povijest! Impresivna izvedba bila je i na pjesmi “In Any Tongue” koju je pratio sjajni vizual na velikom okruglom platnu iza benda. Standardna stage produkcija koja prati Davida, pa čak i Pink Floyde, već desetljećima. Ako postoji netko tko nije zaplakao do sada na koncertu, onda je pjesma “The Great Gig in the Sky” uspjela slomiti i takve debelokošce. I to u novom aranžmanu, isključivo uz klavir, prateće vokale i i pedal steele. Na klaviru i vokalu fenomenalna Louise Marshall, prate ju The Webb Sisters, nekadašnje prateće vokalistice Leonarda Cohena, ali i Romany Gilmour. Tata David sve promatra uz pedal steel i uživa. Novi povratak na album “Rattle That Lock” uz pjesmu “A Boat Lies Waiting” bio je lijep nastavak ove koncertne priče da bi David potom ponovno golicao naše emocije pjesmom “Coming Back to Life” i pričom oko nje. Naime, ovu pjesmu je napisao za svoju suprugu Polly Samson za potrebe albuma “The Division Bell”. Priča je rastopila publiku, a izvedba još više. Klimamo svi glave i govorimo kako David još ima snage za ovakve trenutke. Čak mu je i vokal u drugom dijelu koncerta bolje funkcionirao. Zatvara ga uz “Dark and Velvet Nights” i po meni najboljom pjesmom novog albuma, “Scattered”. Naime, ova pjesma sastoji se od čak tri sloja gitarskog sola. Akustična gitara, pa prepoznatljivi nježni zvuk njegovog Strata koji potom postaje divlji i uz efekt pedale dobiva raketni pogon koji me podsjetio čak na onu sirovost koju ima njegov solo na pjesmi “Time”. Ovacije nisu prestajale, a publika je odjednom počela ustajati sa stolica i trčati prema pozornici, dok su i oni na tribinama počeli dozivati nazad Davida Gilmoura. Naravno, znalo se što slijedi, ono što osobno čekam već više od dva desetljeća, netko možda kraće, netko možda dulje – “Comfortably Numb”. Ova pjesma je Davida Gilmoura svrstala među najbolje gitariste u povijesti rock glazbe, solaža je više puta proglašavana za najbolju ikada, a upravo taj album “The Wall”, njegov “partner u zločinu”, Roger Waters, više puta je isticao kao svoje najbolje djelo. Treba li uopće opisivati ovaj epski kraj trećeg koncerta u Rimu? Ekstaza, eargasm, osjećaj u prsima kao kad se prvi put zaljubimo, u našim očima sreća što smo dio svega, a naš David nakon svega stavi ruke na bokove i gleda prema publici kao da je shvatio koliko je to i dalje najbolji osjećaj na svijetu.
Glavni “osumnjičenik” moje bucket liste je prekrižen. Da! Snovi jesu ostvarivi, samo morate vjerovati u njih. Bilo je teško gledati dolazak Davida Gilmoura u pulsku Arenu 2015. godine kad nisam bio u prilici sudjelovati takvom događaju. Bilo je teško promatrati sve ove godine njegovog odsustva s velikih pozornica. No, znalo se već dulje vrijeme da se nešto kuha, a da će se skuhati baš to da ću svojeg životnog senseija moći poslušati uživo – zaista nisam očekivao ni u najluđim snovima. I sjedim tako jutro poslije koncerta u sobi apartmana u prekrasnom kvartu u sjevernoistočnom dijelu Rima, izvan gradske gužve, tamo gdje vas ptice i miris drveća bude, kao i dolazak svježih proizvoda u okolne lokalne pekare, odnosno miris kave i kroasana. Razmišljam o koncertu, pregledavam snimke, emocije su se razbuktale, osjetim u sebi još jednom osjećaj ponosa i sreće što sam svjedočio nečemu što sam priželjkivao samo u snovima. Kao da sam prije 20 godina izgubio oca i vidio ga sada prvi put, progovorio s njim prve riječi i osjetio njegov zagrljaj. Takav osjećaj nosim u sebi i nosit ću sa sobom dok god na kraju svakog dana budem otpratio sunce u suton i dok god me to isto sunce bude tapšalo po leđima sljedećeg jutra. Bila je ovo tamna i baršunasta noć. “Vrijeme je isteklo, pjesma je gotova, mislio sam da imam nešto više za reći.”
Foto: Nikola Knežević
View this post on Instagram