Ponovimo gradivo! Postoje najmanje dvije glazbene struje. Jedna koju guraju agresivni neosjećajni lovci na zaradu, a druga glazbeni ljubavnici kojima je stalo do zarade tek toliko da nastave svoje snove. Sive nijanse nikada neće nedostajati.
Također je tu više-manje brižna skupina roditelja koja sve manje ima utjecaja na mladež. Oh, da… izgleda mi kao da većina njih pripada skupini „pređi brigo na drugoga“. Slobodno vrijeme mlade generacije nije dobro kontrolirati, ali usmjeravati je uvijek dobrodošlo. Tako u ovoj recenziji smatram svojom obavezom skrenuti pažnju na kvalitetu u odnosu na neizmjeran trud obogaćenih promotora na uštrb zvijezda, meteora i meteorita koji rijetko ostavljaju traga u glazbenoj povijesti.
Priču o glazbenom projektu „Whatitdo Archive Group“ pokušat ću sažeti u čak sedam desetljeća postojanja glazbenog pravca koji se danas jednostavno naziva lounge ili easy listening music. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća to je nosilo ime exotica, space age, a desetljeće kasnije jet set music, pa čak i bechelor pad i elevator music. Bilo je još domišljatih nazivlja, no nećemo u detalje. Dakle, sve te pravce počeli su iskapati DJ-i devedesetih (sjetimo se samo Fat Boy Slima, Transglobal Underground, cijelog acid jazz pokreta počevši s Jamiroquaijem i Brand New Heavies, iako su oni najviše gajili ljubav prema funky jazzu sedamdesetih). Novo tisućljeće je donijelo radikalan preokret prema ponovnom povratku živoj svirci. Tako su se počeli rađati bendovi koji gaje ljubav prema glazbi koju smo uvijek doživljavali nečim tuđim i stranim. No prvi koji su to u nas (radikalno) promijenili su Nouvelle Vague. Miljenici domaće publike su prije 15-ak godina čak nekoliko puta bili zagrebački (hrvatski) gosti. Na kapaljku, nedavno su domaću publiku po drugi put oduševili Khruangbin. Možda to kod široke publike izgleda kao iznimka, ali ova scena je itekako jaka i kvalitetna. Zato ovaj puta spominjem Whatitdo Archive Group.
Album „Palace of a Thousand Sounds“ je jedno lounge remek djelo, čisti masterpeace. Temeljen na ostavštini spomenutih stilova pedesetih godina kao što su exotica i space age music. Whatitdo Archive Group fantastično balansira između dva stoljeća, ili tisućljeća, ako vam je draže. Autori ovog projekta su Alexander Korostinsky i Mark Sexton. Glazbenici par excellence. Svi su elementi prisutni, produkcijski i svirački su na vrlo visokom nivou. Povratak u budućnost. Možda ova zadnja opaska zvuči potrošeno, ali ne mogu ponuditi bolje. Možda… No bez obzira, ono što se nekada u nas smatralo lakom zabavnom glazbom (ruku na srce, kod nas većina je to i bila), današnja generacija glazbenika ulazi u itekako zanimljivu priču u neistraženom području. Kod nas to savršeno radi Toni Starešinić u gotovo svim svojim projektima. Retro je cool.
Whatitdo Archive Group ovim albumom ne donosi glazbu na plesni podij, ona se sluša u duboko zavaljenoj fotelji. Bez izrazite želje da se nameće slušatelju, a isto tako žudi za publikom koja traži nešto više od ponuđenog materijala na top listama i pripadajućim radio stanicama. Album je čisti vintage užitak, kakvog danas ne nedostaje. Stoga je itekako potrebno skretati pažnju na kvalitetne priče. Glazbenici od reda su na visokom nivou, ali nikako se ne osjeća da su to odsvirali po tvorničkim postavkama. Takvom glazbom ne mogu probuditi nostalgiju, jer je to glazba naših predaka koji odavno nisu s nama. No, zasigurno vrijedno istraživanja, kad smo već zatrpani glazbom koji nam drugi serviraju, koliko god bili svjesni da je prolazna. Whatitdo Archive Group nije iznimka, ima toga još (Guess What, Graham Mushnik, The Tikiyaki Orchestra…). Svakako poslušati, pa ako vas zanose ovakve zvučne boje, satisfaction guaranteed.
