Prva gitara psihodeličnog rocka, David Gilmour, s tenom dobivenim od sunca iznad prekrasnog Rima vratio se doma. A ne kažu bez razloga da je doma najbolje.
Royal Albert Hall, vjerojatno najbolja koncertna dvorana u Europi i ponajbolja na svijetu, ako ne zbog akustike onda zbog svojeg statusa, ugošćava ovih dana prvu gitaru psihodeličnog rocka, Davida Gilmoura, frontmena nekadašnjih Pink Floyda. Imao je nešto manje od 10 dana vremena da se odmori od veličanstvenog pohoda na Rim, stavi sve dojmove na jedno mjesto i posloži strategiju za niz rasprodanih londonskih koncerata. Više puta je isticao u intervjuima kako je riječ o njemu najdražoj dvorani i s najboljom akustikom. Iako je na domaćem terenu vjerujem da ova činjenica donosi sa sobom određeni teret, a kod publike očekivanja da će se nešto posebno ili magično dogoditi upravo na ovom mjestu. Može li magija biti veća od one u Rimu, može li Gilmour s nevjerojatnom ekipom glazbenika oko sebe još više razgaliti naša srca, istjerati na oči i lica još neke nove emotivne trenutke, odnosno može li nešto savršeno biti još savršenije? Odgovor je jasan već nakon prve večeri u Royal Albert Hallu kojoj sam prisustvovao. Apsolutno! Odmah ću vam reći, priznati ili donijeti zaključak – ovo je tehnički najsavršeniji koncert kojemu sam ikada prisustvovao, zvukom, osvjetljenjem i izvedbom doveden do toliko visoke razine da je nemoguće nadmašiti. Čak i da vratimo na jedno mjesto sve članove Pink Floyda, one sa zemlje i one s nebesa. Ako mislite da su ovi epiteti nerealni ili subjektivni, slobodno napustite ovaj tekst i tražite neke druge istomišljenike. Ako niste bili na ovom koncertu, čak i ako ste bili u Rimu, a ne u Londonu, slobodno mogu reći da niste svjesni čemu je 5 i pol tisuća ljudi sudjelovalo ove srijede u Londonu.
Približavam se Royal Albert Hallu malo poslije 18 sati, jer je otvaranje ulaza najavljeno za 18.45, a početak koncerta za sat kasnije. Ne, to nije Hrvatska pa da se možete opustiti, već je sve bilo precizno kao švicarski sat i organizirano kao u najuređenijoj zemlji. I za razliku od naših koncerata, kad netko najavi pregledavanje službenih dokumenata i uspoređivanje s imenima na ulaznicama pa se to na kraju ne dogodi, ovdje je suprotno. I 5 i pol tisuća ljudi je u roku od 45 minuta prošlo takvu rigoroznu provjeru i došlo na svoja mjesta. Neka ovi ljudi budu uzor mnogima. Ono što sam prvo primijetio od produkcije, a da se razlikuje od rimske rezidencije jest disko kugla koja je bila specifična za turneju “The Division Bell”, iako se ova nije otvarala kao ona ranih devedesetih na zadnjim koncertima jednog od najvećih bendova svih vremena, Pink Floyda. Već ova sitna, ali bitna promjena u produkciji naznačavala je posebnu noć, prije svega iz vizualnih razloga.
Gase se svjetla, sad već standardno na pozornicu izlazi Guy Pratt i pojašnjava koncertni bonton, da bi se potom kroz mrak došuljao onaj zbog kojeg smo se svi okupili. Bio on raspušteni Britanac na kokainu kakvog ga pamtimo po turneji “A Momentary Lapse of Reason”, ili šlang rocker u trapericama i tenisicama, ili starac u crnom s tamnoplavim baršunastim cipelama na bosu nogu kakvog ga danas vidimo, opet mu se iznova radujemo. Jer to je naš glazbeni bog, šestožičani kralj univerzuma, naš glazbeni psihoterapeut, emotivni i duhovni vođa, onaj zbog kojega nam nije problem zaplakati, otvoreno razmišljati o životu i smrti, egzistenciji, vlastitim strahovima i traženju životnih ciljeva, pa makar za taj osjećaj prelazili ogromnu kilometražu.
Pitamo se imamo li vremena za sve ono što želimo postići u životu? Naravno da ima, ali svako vrijeme je prolazno, pa i ono životno, rekla bi pjesma “Time” koja me svaki put obori kao da sam najveći slabić s krhkim srcem. Stog,a nemojte razmišljati što je bilo jučer jer ćete zbog toga upasti u limbo, umjesto da se fokusirate na sutra. Gilmour nam je s bendom kroz standardnu setlistu na kojoj se ništa nije mijenjalo ispričao svoju glazbenu i životnu priču. Život je ljepši kada imaš vlastitu obitelj i kada je ona uz tebe. U foto pitu njegova supruga Polly Samson, koautorica tekstova njegovih pjesama i osobna fotografkinja, na pozornici samo nekoliko metara od njega kćer Romany. Tu je i glazbena obitelj.
Osjetilo se da je David imao prirodnu nervozu na nastupima u Rimu, ruka se tresla više od normalnog, starosna dob ne dopušta brze reakcije kao u najbolja vremena, a i mozak funkcionira po principu “ima vremena, samo polako”. No, u Royal Albert Hallu bio je ovo prgaviji David, kakvog smo ga i zamišljali nekada, kakvog smo ga i slušali na studijskim snimkama. Ako je tijekom cijelog koncerta profulao možda ton ili dva, i vokalno i svirački. Zaista impresivno. Jer ovo nije bio onaj starac sa 78 godina u nogama, ovo je bio rocker žedan koncertne krvi i dasaka na pozornici, ovo je bio klinac iz Cambridgea koji je htio kod kuće svirati što je bolje moguće. A svirao je najbolje prilagodivši se situaciji. Shvatio je da se one najviše lage više ne mogu hvatati, da se ona brzina prstiju više ne može postignuti. No, na trenutke je i to uspio. A to rijetki mogu. Eric Clapton, Paul McCartney, Elton John, samo su neki od takvih velikana koji su se susretali u hodnicima slavnog Abbey Roada.
I publika je u Royal Albert Hallu posebna, nekoliko puta Gilmour je doživio stajaće ovacije, njegov vlastiti dom otvorio mu je širom svoja vrata i dočekao ga s najtoplijim zagrljajem. Znate onaj zagrljaj s voljenom osobom kad se ona mora malo podignuti na prste kako bi vas što bolje obuhvatila? E taj zagrljaj! Bilo da su u pitanju pjesme Pink Floyda, “Time”, “Coming Back to Life”, “High Hopes”, “Sorrow” i slične, bilo da su njegove solo stvari. Šteta što ih nije bilo s albuma “On An Island”, a opet lijepo što se sjetio podijeliti s nama nekoliko pjesama s albuma “Rattle That Lock”. Nešto se moralo izostaviti, naravno, jer je riječ o promociji aktualnog albuma “Luck and Strange”. I koliko mu dobro stoji taj album uživo, vidjelo se to na preciznoj izvedbi i energiji koja je u tom trenutku zavladala na pozornici. Kao da se želi jednom zauvijek riješiti Pink Floyda, barem onih iz faze Rogera Watersa, te publici pojasniti koliko su mu bitne solo stvari. Pogotovo kada pozornicu s njim dijeli kćer Romany s magičnim glasom i nevinim prstima koji nježno prelaze preko njezine harfe kao kad vam netko prstima prolazi kroz kosu. “Between two points” je bio doista poseban trenutak, ali i “The Great Gig in the Sky” u ogoljenoj vokalno-akustičnoj varijanti. Spoj iskustva i mladosti, bora i mladog lica, kao kad se u gužvi pogledom sretnu imaginarni ona i on. Ali izvedba pjesme “Sings” emotivno je sve nadmašila dok u pozadini na okruglom platnu gledamo kadrove mlađeg Davida i jako male Romany kojoj pjeva melodiju te iste pjesme. Kako li je život lijep, pogotovo kada imate nekome tako nježno pjevati, glazbom tepati, emocijama dirati srce koje se tek formira.
Kako se David s glazbenicima zabavljao na pozornici, tako su se i laseri poigravali iznad publike i stvarali efekte koje ćemo pamtiti. Dok je stroboskop otkucavao svoje taktove, dotle je otkucavalo i vrijeme ovog koncerta. David se više puta naklanjao publici i zahvaljivao. Dovikivala je i publika, kako njegovo ime tako i šaljive dosjetke. Možda je fizički ovaj koncert imao kraj, ali u našim glavama on i dalje traje, solo s bisa i zadnje pjesme koncerta “Comfortably Numb” i dalje svira, naše srce je i dalje u potpunosti osvojeno, a jezik ne prestaje pričati o onome što se dogodilo u Royal Albert Hallu. Kakav prostor, kakav koncert, kakva se povijest samo ispisala u Londonu. Sve je to glazba. A sutra je novi izlazak sunca, novi početak, novi izazovi. Pa i neki novi koncert! Sve je lakše uz glazbu, i Pink Floyde, i Davida Gilmoura. Nemojte ovo krivo shvatiti, ali black Strat matters! Pardon, black cat Strat.
View this post on Instagram
View this post on Instagram