Multifunkcionalna sportska dvorana zagrebačke Arene ovog utorka, 15. listopada se pretvorila u Sveti dom u kojemu je više od petnaest tisuća ljudi imalo sreće prisustvovati misi koja teško da će im se više ponoviti u životu.
Spustio se među njih Mesija koji im je podario dva i pol sata koje će pamtiti dugo i poslije kojih će se zapitati, “ima li što poslije ovoga?”. Nick Cave je bio do sada u Zagrebu dosta puta i to u raznim kombinacijama što sȃm, što s The Bad Seedsima ili s projektom Grinderman. Većinom su to bili veliki nastupi u sklopu INmusic festivala, ali znao nam se ukazati i u komornijem ozračju dvorane Vatroslav Lisinski. Onaj tko je bio zna kako je bilo, a ovo u Areni Zagreb je bio njegov najveći nastup do sada. I najbolji. Znao nas je do delirija odvesti na Jarunu, isto tako je u Lisinskom radio stvari koje se tamo inače ne rade, ali ovo sada je bilo opet nešto posebno.
Iako sam sebe uvjeravam da nisam najveći fan Nicka Cavea na svijetu, nekako me uvijek uspije demantirati. Koliko god sam mislio da su mi njegovi rani radovi ono što me privuklo do obožavanja, uvijek uspije svojim recentnim radom dokazati da je vanserijska vrijednost.
“Wild God” njegovo je najnovije diskografsko djelo koje je ovaj put došao predstaviti u Zagreb, a upravo to je i ime ove turneje. Album je izašao nedavno, različit je (poprilično) od nekoliko njegovih zadnjih uradaka i u svakom slučaju zaslužuje pažnju i pažljivo slušanje. Koliko je album do sada “ušao” u uši onih koji su došli na koncert ne znam, ali stvari s ovog albuma činili su okosnicu nastupa i mogu reći po reakcijama ljudi da je izuzetno dobro prihvaćen. Svakom albumu treba vremena da “sjedne” svakom ponaosob i publici na koncertu u cjelini, ali ovo kako nam je Nick Cave predstavio “Wild God” sugerira nam da će se to dogoditi vrlo brzo i da će dosta pjesama s ovog albuma nalaziti svoje mjesto i na nekim sljedećim turnejama.
Točno u najavljeno vrijeme mesija je izašao pred puk u dvorani i misa je počela. Otvorena je s “Frogs” i bio je to početak predstavljanja novog albuma. S ekrana na bini i sa strana bine u fontu covera albuma u svim novim pjesmama podvlačeni su ključni stihovi, ovaj put zlokobni “Kill me!”. Pjesma nas je kroz stihove podsjetila još jednom na nedavno preminulog Krisa Kristoffersona i to prokletstvo nedjeljnog jutra.
“…It’s Sunday morning and I’m holding your hand
Frogmarching us home to a bed made of tears
Kris Kristofferson walks by kicking a can
In a shirt he hasn’t washed for years…“
Divlji Bog je u naslovnoj, a i u svim ostalim pjesmama uspio među publiku spustiti svoj duh.
“…Where are my people ? Where are my people to bring your spirit down?…”
“Songs of the Lake”, pjesma koja otvara novi album zazvučala mi je puno moćnije nego što mi je kod kuće zazvučala, a nakon nje kreće “šaranje” po jednoj od najmoćnijih diskografija rock glazbe.
“O Children” s albuma “Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus” poprilično je digla tenziju među publikom, ali nakon što se na sredini “Jubilee Street dogodilo “ono” više nije bilo povratka. Prvi je to veliki vrhunac koncerta, publika je već bila luda i pitanje je bilo šta dalje. A dalje je bilo to da nas je Nick Cave od nje odveo do vječnosti. “From Her to Eternity” je zapalilo dvoranu do kraja. I dalje su stari provjereni zgodici ono što pastva koja se sinoć skupila u Areni najviše voli.
Smirenje s dvije divne nove, “Long Dark Night” i “Cinnamon Horses” dobro su došle, a nakon njih jedna od mojih uvijek omiljenih, “Tupelo”. Sumanuta posveta Elvisu izvedena u jednom pomahnitalom ritmu ravna je teškom udarcu u glavu kojega ste na sreću uvijek spremni primiti. Warren Ellis briljira kao i obično, a kad smo već kod ovoga vjernog Mesijinog pratitelja moramo ga i ovoga puta istaknuti kao ne nekoga nego kao nešto bez čega ova cjelina ne bi funkcionirala. Bilo da se držao svoga Mustanga, malog syntha, violine ili je svojim glasom davao onaj posebni touch, ovaj vjerni pratitelj sve je držao pod kontrolom i sretan je onaj koji ga ima uz sebe.
“Conversion”, možda do sada i najdraža s novog albuma, je slijedila, a nakon nje smo se na trenutak vratili na prethodni crnomorni album”Ghosteen”, no nastavilo se s novom “Joy” i tu već vidimo da je ova set lista vrlo pomno slagana. Žalobno crnilo albuma “Skeleton Tree” čuli smo u “I Need You”, a “Carnage” s istoimenog albuma koji je radio s Warrenom Ellisom prethodilo je novoj “Final Rescue Attempt” koja je jedan od moćnih žestokih uboda novog albuma.
Prastara “Red Right Hand” i stara “The Mercy Seat” bile su dovoljne da publika ponovo poludi, a za sam kraj je kao stvarno dobar izbor ostavljena “White Elephant” s albuma “Carnage”.
“…A time is coming
A time is nigh
For the kingdom in the sky
We’re all coming home
For a while …”
Predstavio je Nick Cave svoj deseteročlani fantastični bend koji uz Warrena Ellisa uključuje Colina Greenwooda, Jima Sclavunosa, Georgea Vjesticu, Larry Mullinsa, Carly Paradis, a na fantastičnim back vokalima su bili Subrina McCalla, Janet Ramus, T Jae Cole, a jedno ime mi je u onoj buci promaklo. Naravno, nije bilo gotovo dok nije bilo gotovo pa se bend uz ovacije publike vraća i dobijamo još dvadesetak minuta paklene glazbe uz osjećaj kao da smo u raju.
“Papa Won’t Leave You, Henry” u svojoj ultrabrzoj verziji diže sve, “The Weeping Song” daje nam razlog da nam ruke zabride do bola, a naravno za sam kraj ostavljena je bezvremenska “Into My Arms” koju je Mesija otpjevao sam uz klavir. Ustvari ne baš sam, pjevala je uz njega cijela Arena, baš svi. I to je bio kraj. Bilo je u ovoj dvorani koja je kako rekoh bila pretvorena na nekoliko sati u Sveti dom puno ljudi kojima ovo ni izdaleka nije bio prvi susret s Mesijom uživo. Ali bilo je i onih koji su ga uživo gledali prvi put.
S dvoje takvih, dvoje mojih prijatelja sam i došao na koncert. Suze su potekle i što oni sada mogu pogledati nakon onoga što su vidjeli i doživjeli? Što? Žao mi je što sam početak ostavio za sami kraj ovoga prikaza, The Murder Capital, Irci iz Dublina svakako zaslužuju pažnju i svakako zaslužuju jedan samostalni koncert u Zagrebu jer su se pokazali kao itekako potentan bend koji svira upravo onakvu glazbu kakvu je zagrebačka publika uvijek voljela, ali eto, pokušajte me shvatiti, ovaj put je tako moralo biti. Ovo što je bilo ovog utorka dogodi se samo jednom.
Foto: Eric Pamies (Primavera Sound Barcelona)