Osim što je sutra (četvrtak, 31. listopada) Jupiterovo, a imamo ih pedesetak godišnje, sutra individualizirani i odvojeni od prokletoga američkoga konzumerizma slavimo i jedan od njegovih najvećih praznika: Dan štednje. Štedimo živce, štedimo energiju, pare, ali i grla: četiri valute za štalu u Vintage industrial baru.
Da nikoga ne uvrijedim najavom štale, rado ću biti kontinentalni urbani rječnik:
Štala: (im. ž.r.)
1) Koncertni kaos epskih razmjera – Kad publika divlja, glazba trese zidove, a redari su odavno odustali od reda; koncert gdje zakoni gravitacije, bontona i ćudoređa više ne vrijede. Povećava se rizik sudara s nepoznatim ljudima, gubitka glasa i spontano započetih mosh pitova.
2) (poželjno stanje) – Savršena kombinacija razvratne energije i kaotične zabave, gdje je svaki plan odbačen i svi su u trenutku.
Iako je definicija moja slobodna pjesnička interpretacija, štala to znači koncertdžijama Sjevernog Kvarnera, odakle je i dijabolična scenska atrakcija: Po’ Metra Crijeva, ča metal furije s prljavom misijom da u produženi vikend uđete s muskul fiberom. Ako ste bili 11. 11. 2023. u Močvari – na rođendan Željke Markić – znate o kakvim bolovima u koljenima i butinama pišem.
Kako Po’ Metra Crijeva ne žive od tantijema ni ja od pisanja, u znak poštivanja svetkovine ovoga četvrtka štedjeli smo benzin, nove, trajno ljetne cijene autoputa Zagreb-Rijeka i podataka na mobitelima pa posuđivali Wi-Fi svatko na svom kolodvoru: oni u Mlinaru na Žabici, a ja na Autobusnom u Zagrebu da bismo se dopisivali kao neorganizirana klasična marketinška agencija usred kampanje za rebranding smrznute hrane: malo mailom, malo WhatsAppom. S jedne strane ČRU – Črno Rešetarsko Urlikalo, najglasniji pometraš poznat i po dreadlocksima (nazovimo ga Hrvojem) i Armageljom Espaljonom (neka se za ove potrebe zove Jasen – prema drvetu čija je kora djelotvorna protiv groznice), gitardžiji i pijardžiji PMC.
PMC u Zagrebu ponovno izlažu svoj bestijarij (vidi vodič kroz PMC) kroz četiri vol(umen)a nastala u zadnjih dvadeset godina nakon što su Lijepu našu u 2024. prošli na tanko i debelo, baš onako i sviraju sopile kao definirajući instrument ča metala™. Vrajži, ali štabeli, a to će potvrditi i publika Melodija Istre i Kvarnera koja nije doživjela lančani infarkt kad je čula prošle godine “Metal je ča” ispod maski hudih beštija, PMC su faustovske dobrice. Spojler alrt. Njihov je metal teatar režirani i koreografirani showcase folklornih motiva Sjevernoga Jadrana kakvog se ni Vincent iz Kastva ne bi odrekao. Od sopila, miha, vraški dobrog osjećaja za publiku koju ne dijeli nevidljivi zid nego je dio glazbene predstave, jedino na što ČRU kaže da ne bi pristali da naprave pravu štalu jest “da nas recimo gađaju noževima dok se vrtimo na kolu. I još bi se sigurno ogradili od nekih po život opasnih cirkuskih točki.”
Po’ metra čriva voli reći da im “ništa nikada nije bilo sveto” pa u Vintage dolaze na Noć štriga nakon pametne odgode da bi se glavni grad zaželio zamišljene krvi oko Frane Iznutricosjeka i Djeda Mrza – njihovih provoditelja pseudo-kolinja. Obećaju nam i neke nove likove iznenađenja. Mortus bili pa vidjeli. Ali vjerujemo im na besedu jer, kaže ČRU, “od početaka PMC-a taj naš koncept maskiranja i humora proizlazi za pravo od toga da nismo htjeli biti tipičan metal bend. Čakavski je donio tu dozu humora, ali i otvorio vrata istarskoj ljestvici u naše metal rifovlje. Urnebesni krvavi tekstovi i na kraju ne preozbiljni stav o tome što radimo, oblikovao nas je u ono što smo i danas, naravno na puno smo većoj razini od tih davnih početaka prije dvadeset godina.”
Karneval beštija neki dungeon master mora i izmaštati, naglas izvoljevati da bi se dogodila ča metal štala, a kao prava istarsko-kvarnerska zadruga gaje duh pobratimlja i nitko ne preuzima konkretne zasluge nego ih nepopularno za vremena kada slavimo narcise pometraši dijele međusobno:
“Pitaš tko je najveći kreativac? Kao što sam već spomenuo, trojica je muzičkih autora u bendu, a tekstove pišem ja, ali nisu samo muzika i tekst tu u pitanju. Sinergija svih članova je tu prisutna. Recimo oko nekih vizualnih rješenja i koncepta nastupa dosta je tu zaslužan bubnjar Tomo Niprija, a Jasen je taj koji odlično, duhovito i nadahnuto vodi naše mrežno postojanje, kao i PR benda.”
Jasen je meštar ne samo od gitare nego i socijalnih mreža: u jednu ruku možemo i reći da se bavi socijalnim radom na digitalnim platformama za promoviranje benda koji će teško doći na staromodne medije osim ako se ne pojave na Eurosongu. Brzopotezanje na ekranu na zahtjev i nama po guštu bolji je način za saftanje u urnebesnim vinjetama iz svijeta pometraša. Redikulozne, ali vonegutovski pametne štorije koje prate putešestvije i zakulisje benda među najzanimljivijim su pogledima u kreativni život – ili zagrobni život u ovom slučaju – muzičara naše scene koja se često forsira biti ispoliranja i ‘najbolja verzija sebe’. PR-ovskim ustajalim rječnikom rečeno: osvježenje na sceni. A pravi gemišt za oko, uho i dušu. Ne može se poreći da im prezentacija nije pomogla otkako su objavili album “Boškarin IV” koji će sigurno ući u antologije hrvatske glazbe kad već nije u top 10 najboljih izdanja po izboru kritičara 2023. Pravda za Po’ Metra Crijeva! Ali veseljak ČRU zna da su od njegove objave “iskočili iz tog nekog lokalnog okvira u kojem smo se cijelo vrijeme vrtili. I službeno izdanje albuma od No Profit Recordingsa i naravno naši sve posjećeniji koncerti donijeli su dobre recenzije i odlične reakcije ljudi. Super je moment gdje roditelji dovode svoju djecu na naše koncerte i gdje ta djeca postaju naši najluđi fanovi (smijeh). Mislim na djecu od 5 do 10 godina.”
Ima nešto u tome da publika voli sredovječne Riječane sklone kostimima i efektu šoka na pozornici…
“Lijepo je vidjeti da je jedan, ‘ajmo reći ekstremni metal bend kod nas dobio toliko pažnje. Autohtonost izražaja je ono što je najbitnije. Volio bih da to ukapira više bendova kod nas, ali mislim da se svijest o tome pomalo mijenja na bolje.”
Nakon 20 godina postojanja kada se dogodi breakthrough, to može biti making or breaking point, ako se ne prodaju za uncu Eurovizije i, ironično, prodaju dušu vragu, ali Armageljon – inače i majstor od pašte – uskače u prepisku i kaže da su PMC “nedavno vodili raspravu o potencijalnom nastupu PMC-a na Dori/Eurosongu i kako smo mi, na neki način fašistički formalni, krenuli smo proučavati uvjete pod kojima entiteti nastupaju na tom festu… Uglavnom, pročitali smo kako je broj osoba koji je dozvoljen u pojedinom timu koji nastupa šest i zaključili kako je to sigurno zbog veličine onih stolova na finalu Eurosonga za kojim izvođači sjede dok žiri i publika glasuju. E sad, s obzirom na to da se tradicija neće zbog nas mijenjati, a članova PMC-a je najmanje osam , a nekad i recimo jedanaest (sad u Vintageu, u Zagrebu – tu su svirači, pjevači, čudovišta, kibernetički entiteti, itd…) – ispalo je da bi prvo mi unutar PMC-a morali imati izbor kako bi odlučili kojih šest članova bi išlo na Doru.”
Sumnjaju li u tom slučaju na osvajanje Eurosonga? “Uopće.” Gdje je onda zapelo osim na osobnim granicama? “Odlučno smo taj sukob, tu unutarPMCovsku borbu za top šest prepustili nekom drugom vremenu u kojemu ćemo biti spremni međusobno se pogledati u oči i reći, na jedan ili drugi način: ‘izvoli’, ili ‘ne dam’, ili ‘ne seri’, ili ‘molim te, idi’ i onda se potući i prihvatiti da među nama ima boljih, bržih, slabijih, pametnijih, brutalnijih…”
Ima tu mesa tako i za neki mjuzikl, barem u mojoj glavi, a ČRU prilično diplomatski suzdržano presjeca s “E, to bi bilo odlično. Imamo mi ideja za svašta, pa i za film ili mjuzikl, ali treba hrpa vremena da se tako nešto realizira.”
Kod PMC-a bi čovjek pomislio da im policu s gramofonskim pločama omeđuju naslovi KUD-a Mate Balota i Floride Death Metala, ali frontskull benda uha šalta između Haustora, Mastodona, Veje, Madnessa, Black Sabbatha, Jefferson Airplanea, Johna Zorna, Boba Dylana i Idlesa pa se za kolektiv koji se ne može prijaviti na Doru zbog demografskog suficita “nekako pokušavam što više maknuti od bilo kakve druge muzike koju slušam. To naravno nije uvijek lako, ipak svi muzičari filtriraju ono što slušaju i tako utjecaje nesvjesno provlače kroz svoju glazbu.”
Često medijski kopiran službeni proglas o zvuku ča metala objašnjava kao nešto “oko čega se zbilja trudim: ubaciti istarsku ljestvicu na drugačiji način u nove pjesme, ali ni to nije lako. Uhvatim se često kako već ponavljam neki naš riff.” Utjecaj je više intuitivan i autohton nego namjeran jer “nisam ja nikad previše proučavao ljestvice ni ovo ni ono. Jednostavno radim po svojem uhu i na neki svoj način interpretiram istarsku ljestvicu u našu muziku.”
Možda su originalni i svima nam atraktivni ne zbog fantazmagoričnosti nego svoje neproračunatosti oko crossovera tradicije i modernosti metala (iako je sa svojih 50 godina postojanja i sam već tradicionalan žanr). Kada sam ih onda pitao tko je njima najzanimljivija pojava na sceni, prvo se pozivaju na Nemečeka zbog “odličnog ispreplitanja etno napjeva i noise psihodelije. Zapravo jako jednostavna i originalna ideja.” Ubojitima Čru vidi koprivničku Šizu: “bučni duo koji sam gledao prije par godina i ostao paf. Kao neki naš Big Business. Također, obavezno vidjeti uživo! I spomenut ću još My Pitbull Lucifer iz Pule koji su odličan eksperimentalni stoner bend.” O najnezanimljivjim pojavama na sceni dali su mi nezanimljiv odgovor – valjda i ča metalci paze na svoj ugled na sceni.
Zanimljiva mi je, doduše, bila ideja riječkoga karnevala u režiji Po metra crijeva. Ne treba objašnjavati zašto. “Mi na kolima sviramo, i roblje (metalci i metalke) nas vuku lancima po karnevalu. Na paljenju pusta kad baš počne vatra, oni skoče s nama i svi tancamo skupa!”, vizija je to Armageljona. Ja tu vidim mini-film. Spot u najmanju ruku…
I kako je prošlo previše vremena u ćakuli na našim respektabilnim kolodvorima u Rijeci i Zagrebu, da ne smorimo sve beskrajnom čitabom, za kraj smo se zaigrali da zaključimo priču kao spontani voditelji late night showova američkih televizija: kill, marry, fuck. Nekad i gitara treba svoj solo pored vokala, pa su opcije ponuđene Armageljonu Espaljonu: Dora, Porin i Zagrebački festival?
Armageljon piše pa briše pa piše: “Zajebano! Nije da previše znam o bilo čemu od toga… Here goes:
Dora je platforma koja je zapravo poprimila neki oblik reality showa/niza insajderskih Instagram reelova kojima pokazuješ kako stvar funkcionira iz pogleda “artista”. Fuck.
Porin – uopće nemam pojma što se događa iza. Sektaški mi djeluje. Kill
O Zagrebačkom festivalu ne znam ništa pa preostaje – udaja!”
Dragi ljudi, Po metra crijeva. “Beskompromisno” i “autentično”!
Naslovna fotografija: Davor Birt