Dunije, odnosno Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić, tri gracije, tri različita glasa i dvije različite generacije. A ispred njih životi naših predaka čiji vapaj i danas odjekuje.
Imao sam te sreće da su mi od malih dana bake i djedovi pričali o svojim malim i mladim danima. Bili su posebni, bilo je puno smijeha i osmijeha, ali ispod njihovih lica nije baš sve bilo sjajno. Ruke ispucane i oštećene od marljivog rada, glas drhtav, ali ponosan. Nije bilo lako ženama živjeti u konzervativnom svijetu koji vam od malena određuje da morate biti u kući, kuhati, prati i čistiti, a izlazak izvan kuće bio je isključivo zbog radova u polju. Slobodnog vremena nije bilo i jedini način kad bi žene mogle otvoreno progovoriti o tome što ih muči jest dok s drugim ženama rade u polju, sjede za tkalačkim stanom, obrađuju vunu, lan, rune kukuruz, odnosno odvajaju ga od klipa ili rekli bi mi u Slavoniji – ajdamaka ili okomaka ili otučaka. Tada su žene jedne drugima pričale, komunicirale su često i kroz pjesmu, a bile su to većinom pjesme prenesene s generacije na generaciju, ponekada u nadopunjenom izdanju i s pomalo izmijenjenim tekstovima, ovisno o interpretatorima/cama ili kraju iz kojeg su osobe dolazile. I svaki kraj Hrvatske imao je svoje vrste pjesama, tekstova, ritmova i generalno emocija i atmosfere kojima su pjesme zračile. Većinom su to bile vesele pjesme, poskočice, ali bilo je i onih tužnih tekstova, depresivnih, ponekada i morbidnih, onih koji su se nalazili duboko zakopani u dušama osoba koje su živjele teškim, radničkim životom. Često su te pjesme bile vezane uz žene, pisane za žene, o ženama ili iz ženske perspektive. I onako kako su moji bake i djedovi meni malom i nevinom djetešcu pričali priče iz svojih mladih života, tako su se ispred mojih očiju vrtjele slike takvog života. Zašto ovo sve govorim? Zato što su me ove pjesme o kojima ću u nastavku pisati vratile u vrijeme prije 30 godina kada su mi svoje verzije priča pričale prije svega bake. Stoga je naziv ovakvog izdanja tradicijske glazbe “Bilo je sada” najbolji opis onih emocija koje ćemo doživjeti slušajući ovu glazbu koja će našu bogatu povijest vratiti na trenutak pred naše oči i pokraj naših ušiju, oživjeti ju i vratiti joj bilo kakvo zaslužuje. I koliko god mislimo da su ove pjesme nekada bile aktualne, njihove teme su i danas prisutne u našim životima.
Naša prošlost ponovno ima život zahvaljujući Dunji Knebl, Nini Romić i Jeleni Galić koje su pod pseudonimom Dunije snimile album koji će vjerojatno rijetki staviti na svoje top liste najboljih albuma 2024. godine jer, eto, “tradicijska glazba je dosadna” ili “21. je stoljeće, okrenimo se budućnosti”. No, budućnosti nema bez prošlosti, ne možemo se cijeloga života udarati u prsa govoreći kako smo ponosni na našu povijest, a potom tu istu povijest ne znamo gajiti. Ili što bi rekla Dunja Knebl u intervjuu za Music Box (koji će uskoro ugledati svjetlo dana), mnogima je nedavno koncert Nicka Cavea u Zagrebu bio nešto najbolje što su čuli u životu, a nisu svjesni da imaju i Nicka Cavea urezanog u našu prošlost, melankolične melodije i tekstove nastale iz istih takvih misli naših baka i djedova ili prabaka i pradjedova. I baš onako kako su Irci i Škoti njegovali svoju narodnu glazbu koja je kasnije postala iznimno popularna u svijetu zbog raznih fuzija, takvu bi sudbinu mogla imati i hrvatska tradicijska glazba da smo je znali eksploatirati u svijet. Neki su uspjeli, ali mnogi slušatelji toga nisu niti svjesni.
Ispred nas je 14 pjesama u interpretaciji Dunija, 14 tekstova koji dolaze najviše iz Međimurja i Podravine, jer su prema riječima interpretatorica, to nekada bila dosta depresivna područja iz kojih je proizašla i ništa manje depresivna glazba, a našla se i pokoja iz Hrvatskog zagorja i jedna iz Dalmacije. Teme pjesama su vezane uz ljubav i zaljubljenost, one iskrene, zabranjene ili nametnute, zatim uz razdvojenost, prosidbu i udaju koje su tada u konzervativnim vremenima bile često ugovorene, odnose u obiteljima, a u konačnici i uz usamljenost te samostalnost koju su često tražile, kao i bolji, da tako kažem bogatiji život. Pjesme su dosta tužne jer su tužne i njihove sudbine što opisuje već uvodna “Tuge moje tuge” – “tuge moje tuge, svaki denek druge, jedne mi ne prejdu, več mi druge dojdu.” Spominjao sam maloprije ranjene marljive ruke naših starih, a na albumu bih rekao da njih predstavlja glas Dunje Knebl, jednako tako drhtav, ali i iskusan i nastao na temeljima već napaćenog i proživljenog života, dok glasovi Nine Romić i Jelene Galić predstavljaju čiste i nevine živote mladih djevojaka, nasljednica, što ne znači da njihovi životi u budućnosti neće doživjeti sličnu sudbinu. Instrumentalni pristup pjesmama je iznimno minimalistički što je najbolji mogući odabir, jer ženski glasovi moraju biti u fokusu. Njihove riječi su najvažnije, njihova ispričana bol i poruka koju odašilju su glasniji od svakog instrumenta. I sve ono što trebamo čuti osjeti se u glasovima. Baš onako kao u pjesmi “Čija je ona ruža” koja ima snažnu poruku o borbi za samostalnost, kao i u “Mila je dragoga” koja govori o razdvojenosti i vjernosti, ali i tada jasno izraženom lošem položaju žena u društvu. Upravo zbog toga žene su pjevale o nasilju nad njima, čak i unutar obitelji, a meni najbolji zapis je u pjesmi “Šetala se Ivanova ljuba” koja je zapravo i najcrnja na cijelom albumu jer dovodi do tragičnih, da ne kažem iznimno nasilnih trenutaka. Pjesmu prate i atmosferski zvukovi koji stvaraju dodatnu jezu. Logičan je zaključak da naša povijest nije tako svijetla kako je neki tumače ili interpretiraju, nego ima dosta mračnih i depresivnih trenutaka, stigmi i rana koje, čini mi se, do dana današnjeg nisu izliječene. Žene su i danas, pogotovo u konzervativnijim ili ruralnim sredinama, nažalost, na margini društva, stigmatizirane, a da ne govorim o nasilju koje je sveprisutno, dok oni koji za sebe smatraju da su jači spol često prođu bez posljedica i što je najgore ponavljači su istih djela.
Pjesme poput “Čula jesam”, “Kad je mene moj dragi sprosio” i “Ženio se sinak Ivo” dotiču se propalih odnosa, odnosno brakova, neostvarenoj sreći, ali i teškoj posljedici ili sudbini žena koje bivaju ostavljene, nekada s djetetom u rukama, a nekada ih dočeka ista sudbina kao i njihovih muškaraca. Još kad su spomenuti brakovi dogovoreni, o čemu su mi pričale moje bake, onda životi ili sudbine žena mogu biti još gori.
Album je započeo tužno, a završava ljubavnom pjesmom “Tica lastavica”, hajdemo reći pozitivno, jer život može biti lijep, ljubav može biti ostvariva, kakva god ona bila i s kime bila doživljena i proživljena:
Tica lastavica, ti buš moja poštarica,
Ti buš nesla mojem dragom ljubeznoga lista.
Či ga najdeš na obloku metni mu na roku,
Či ga najdeš na postelji na grudi mu deni.
Ah, ta, ne boj me se, srce, ja ću te uzeti,
I rumeno tvoje lišce ljubiti do smrti!
Jelena Galić, vrhunska instrumentalistica, na ovom albumu ipak je najviše sudjelovala svojim prekrasnim glasom, a tek je na dvije odsvirala mandolinu, dok je za sve instrumente, udaraljke, atmosferske zvukove i ostala čuda mimo glasova zaslužan Silvio Bočić (Darko Rundek, Mangroove), ujedno i producent ovoga albuma.
Dunije, odnosno Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić, tri gracije, tri različita glasa i dvije različite generacije. A ispred njih životi naših predaka čiji vapaj i danas odjekuje. U intervjuu koji sam radio s Dunijama prije koji dan, a koji će uskoro biti i objavljen na Music Boxu, zahvalio sam na ovome materijalu jer su me vratile u vrijeme kad sam puno vremena provodio sa svojim bakama i djedovima. Izmamile su mi suze na lice zbog svih ovih tužnih priča koje su interpretirale na svoj način, itekako jedinstven, zbog čega je ovo moje hvala i zagrljaj njima, glazbenicama, interpretatoricama, slavujima, ali i tim istim bakama i djedovima koji većinom više nisu fizički u mojem životu. No, žive u mojoj glavi, kao što nekako žive i ovi tekstovi u raznim naraštajima.
Neka za kraj ove recenzije više kaže tekst pjesme “Šetala se Ivanova ljuba” nego moj neki zaključak:
Šetala se Ivanova ljuba gore dole kroz zelenu baštu.
Svakomu je cvijeću pripjevala, ponajviše cvijeću ružmarinu:
„Uvijek cvateš, a poroda nemaš, kano i ja, Ivanova ljuba.“
To slušala Ivanova majka, to slušala, Ivi kazivala:
„A, moj Ivo, moj nesretni sine, da ti čuješ što ti ljuba kaže.
Svakomu je cvijeću pripjevala, ponajviše cvijeću ružmarina:
Uvijek cvateš, a poroda nemaš kano i ja Ivanova ljuba.“
Kad te riječi Ivo saslušao, on otrča na gornje čerdake.
I izvadi sablju iz civila, pa udari ljubu po pojasu.
Kako ju je Ivo udario, odmah joj je čedo izvadio.
Kad je Ivo čedo opazio, on je svojoj majci govorio:
„Evo ti, majko zelena jabuka kojoj nisi dozoriti dala!“
