Jedina razlika između prvog i drugog dijela filma “Gladijator” je glumačka postava. Ništa drugo se nije promijenilo. Kao i činjenica da je Ridley Scott odličan redatelj. Moj povratak u kina Cinestar označio je i povratak u 2000. godinu.
Za uvod u ovu recenziju moram reći kako jedno vrijeme na Music Boxu niste imali prilike čitati recenzije najnovijih filmova, ali kako smo najavili novo razdoblje portala i obećali pokrenuti neke nove stvari, a neke dobre prakse vratiti u život, tako recenzija filma “Gladijator II” označava povratak filmskim recenzijama. U suradnji s kinima Cinestar pratit ćemo najnovije filmove koji se projiciraju u njihovim kinima.
86-godišnji Ridley Scott u svojoj karijeri nema ekstremno puno filmova, ali ono na čemu je radio bilo je itekako uspješno pa ga možemo svrstati među najbolje redatelje. Ima valjda nešto u tome kada gledaš svoje idole pa u jednom trenutku postaneš kao oni. A Scott je od samih početaka obožavao Stanleya Kubricka, a volio je i uratke drugih velikana poput Akire Kurosawe, Ingmara Bergmana i Johna Forda. Tako će neki mlađi redatelji reći i za njega koji je prvotno svoj talent pokazao u SF klasicima “Alien” i “Blade Runner”, ali njegovo najkreativnije razdoblje, što će možda drugi osporavati, jest od kraja devedesetih do početka dvijetisućitih kada u samo nekoliko godina stvara remek-djela poput “G.I. Jane”, “Gladijatora” i “Pada crnog jastreba”. Tu se našao i nastavak filma o Hannibalu Lectoru koji nije prošao tako dobro kao prvi dio. No, u zadnjih nekoliko godina kao da se starac vratio u formu nakon dugo vremena, pa imamo sjajnog “Napoleona” iz prošle godine i nastavak “Gladijatora” koji je upravo stigao u kina.
Naravno da smo svi skeptični oko nastavaka filmova jer se rijetko dogodi ili skoro nikada da nastavak bude bolji od prethodnika. No, Ridley Scott je majstor režije, ima iza sebe impresivnu ostavštinu koju baš i da hoće ne može toliko okaljati. Odlučio je napraviti nastavak “Gladijatora” na temeljima originalnog filma, odnosno smjestiti radnju 16 godina nakon protekle, a zapravo zadržati napetost. Istina, koristio je slične motive i kadrove kao 2000. godine, čak mu nije bio niti problem u uvodu filma koristiti kadrove s Russelom Crowom ili Maximusom Decimusom Meridiusom kako bi nas još jednom podsjetio na ono što je stvorio prije 24 godine. I glazba u filmu temeljena je na originalnoj Hansa Zimmera i Lise Gerrard. Štoviše, glazbu je ovaj put skladao Harry Gregson-Williams, nekadašnji asistent Hansa Zimmera. Shodno tome je apsolutno jasno kako je i novi materijal odrađen onako kako se i očekivalo. Isto!
Pratimo priču Maximusovog nasljednika, sina Luciusa kojeg je stekao s bivšom ljubavnicom Lucilleom. Lucius se zove, pak, Hano, jer je od malih nogu, kako bi preživio, morao skrivati svoj pravi identitet. Kao i jedinica, i dvojka započinje obiteljskom tragedijom, nastavlja se ropstvom i traženjem osvete, a završava osvetom i traženjem sna o Rimu koji je sanjao veliki Marko Aurelije. Snove vrijedi sanjati, nekada se mogu i ostvariti, ali u slučaju Rima oni su uvijek bili okupani novim sukobima i krvlju. Na rimskom tronu su sada braća blizanci, Geta i Caracalla, koji su temeljeni na povijesnim likovima, ali su očito inspirirani Romulom i Remom. Čak u jednom trenutku, povodom ulaska u Rim, gladijator Hano komentira poznatu povijesnu skulpturu gdje je dvojicu braće svojim mlijekom hranila vučica, pa su zbog toga odgojeni kao životinje, a ne ljudi. Da budem iskren, odmah sam počeo razmišljati tko bi to bio po hrvatskim standardima. Bolje da ne govorim što sam sve smislio. I koga god da sam smislio morao je biti na kokainu. Vlast je slast pa tako i braća uživaju u njoj, pogotovo kada je u pitanju tuđa nesreća. O politici skoro ništa ne znaju, a sve će ih ubrzo dovesti do toga da će sami biti krivi za vlastitu sudbinu. Toliko o njihovoj vladavini. Treba pohvaliti izbor glumačke postave, Paul Mescal je dosljedan nasljednik Russela Crowea, obojici su oči i facijalna ekspresija bili veće oružje od oružja, iako se nema što zamjeriti ni na borbenim scenama. Sjajno se snašao i Pedro Pascal u ulozi novog vojnog heroja Rima što mu je bila prva velika filmska uloga, a o Denzelu Washingtonu da ne pričam. Ne volim njegove uloge negativaca, ali ih zapravo maestralno odrađuje. Do te mjere da vam se glumac zgadi na trenutke. Kao u slučaju Joaquina Phoenixa. Potrebno je pohvaliti i korumpiranog člana Senata, senatora Thraexa kojega glumi Tim McInnerny. Baš me lijepo nasmijao. Među glumačku postavu su se vratili Connie Nielsen kao Lucille i Sir Derek Jacobi kao senator Gracchus koji ni ovoga puta nisu uspjeli u svojim namjerama, barem ne onako kako su planirali, a to je da svrgnu s vlasti one koji su zatrovali veliki Rim i njegovo prijestolje.
Kao što sam rekao, štošta se toga ponavlja kao u prvom dijelu, pa čak i kinematograf, odnosno direktor fotografije, John Mathieson koji je nominiran za Oscara upravo za “Gladijatora”. Kamera je i ovoga puta impresivna, kako po pitanju krupnih kadrova, tako i akcijskih scena, a kadrovi Rima i borbi, pogotovo s brodovima, oduzimaju dah svojom glomaznošću. Stoga je gledanje u kinu na velikom platnu itekako preporučjivo i efektno. Epohalne scene poput prelaženja ruke preko ječma ili mirisanja tla na bojnom polju su i dalje prisutne, neke su malo drugačije izvedene, ali su i dalje epohalne. Scena susreta s tamom, odnosno vlastitom smrti je i dalje jeziva, a bol za izgubljenima, odnosno onima koji su prihvatili pruženu ruku smrti ne jenjava. Zahvaljujući modernoj tehnologiji koja je napredovala u 24 godine, stari Rim izgleda još impresivnije, kao i sam koloseum kao središnja točka cijele radnje. Naravno, rimski koloseum zamijenio je onaj na Malti gdje se većina filma snimala. Druge lokacije bile su Maroko i Velika Britanija.
Nema se puno toga za reći osim da je Ridley Scott snimio dva puta isti film o rimskom gladijatoru i to u “samo” 24 godine. Uvjeren sam da bi ovaj film, da je objavljen 2000. godine kao jedini “Gladijator” bio ocijenjen isto kao i prvijenac, a ovako će dobiti lošije ocjene jer je doslovno kopija originala i nije ono što je publika očekivala. Ne mogu reći, lijepo ga je ponovno gledati u kinima, radnja je i dalje napeta, bez obzira što znate što možete očekivati, a Ridleyu Scottu je na kraju sve oprošteno. Ipak, volio bih da je ovaj ogromni budžet koji je produkcija imala iskorišten na neki drugačiji način, a ne na isti film. “Snaga i čast”, rekao bi Maximus, odnosno Lucius. Ridley je imao i jedno i drugo kako bi nastao “Gladijator II”. Šteta što je ispao kopija samoga sebe.
