Da je Tvornica kulture javni bilježnik, ovo bi bio pečat nasljeđu i potvrda da ping-pongerski Spliće, TBF, ne jašu na staroj slavi.
Godina je 2004. Osmi mjesec – vrijeme za maturalce ako si srednjoškolac i u busu od Karlovca do Lloret de Mara discman je druga najdraža igračka prosječnog maturanta uz Nokiju 3310. Nose se spindlovi sprženih CD-a, a svaki drugi gimnazijalac pored Linkin Parkove “Meteore” nosi i “Maxon Universal”. Netko oriđiđi, većina sprženi od onog tko je izdvojio 140 kuna za oriđiđi. Pravimo se da smo neopterećeni jer smo mladi i spasit ćemo svijet, ali svijet je u banani i svi zapravo dok miksamo bambuse u tim godinama adolescentski intonirano prognoziramo apokalipsu ili Treći svjetski rat.
Zašto? Kako i ne bismo kad je te 2004. godine svijet odlučio pokazati kako izgleda kaos uštiman kao prema metronomu. Evo mali podsjetnik, vidjet ćete kasnije zašto: rat u Iraku buktao je u Falluji gdje su bombe bile zvučna kulisa za predstavu zvanu “uvođenje demokracije”. U Rusiji talačka kriza s čečenskim militantima gdje zauzimaju školu u Beslanu, a rezultat krvavi masakr. Sjeverna Koreja jezivo se keseći maše prema Japanu nuklearnim oružjem dok Al-Qaida u Madridu raznosi vlakove. Nama roditelji u strahu svega par mjeseci kasnije poslat će nas u najdraže mediteransko izletište maturanata. S druge strane Mediterana Izrael podiže betonske barijere, umire Yasser Arafat, Palestinci poslovično ginu, a mira nigdje na horizontu. U Darfuru genocid svakodnevica, a Ukrajina Narančastom krizom klizi u politički kaos koji kasnije prerasta u otvoreni sukob. Za kraj godine, priroda se miješa u priču mračnim finalom – tsunami u Indijskom oceanu obrisao je cijela sela. Hrvatska priča o korupciji, a glavni medijski pojam još je uvijek tranzicija. Rekao bi čovjek, “du du du, nema nam pomoći”, ali opet smo progurali dalje, jer ako 2004. išta pokazuje, to je da čovječanstvo ima talent za preživljavanje. Amen.
I što nam je tada bio soundtrack? Vidovnjački, proročanski “Maxon Universal”. Najdraža masovna hipnoza srednjoškolaca, barem onog dijela koji nisu okidali na „ginem, ginem da ti skinem haljinu što šušti“. Hladno pivo godinu dana je izbacilo pjesmu čiji se naslov „Soundtrack za život“ počeo koristiti kao kolektivna metafora, ali pravi je soundtrack a priori buntovnika bilo ovih dvanaest ciničnih i antikapitalističkih poprečnih presjeka dominantnih domaćih i svjetskih društvenih tumora. Album nosi današnje klasike “Alles gut”, “UV zrake”, “Nostalgična” i “Papilova”, u kojima je bend na svoj satirički način dao osvrt na dominaciju materijalističkih vrijednosti i potrošačkog mentaliteta, a sve u pozitivnom ritmu reggae, funk, jungle, dub i afro-beata žanrova. Naslov je u očekivanom TBF-ovskom ključu višeslojan kako bi se izrazio globalni trend homogenizacije i komercijalizacije. “Maxon Universal” je koncipiran kao izmišljeni brend ili tvrtka koja predstavlja globalnu korporaciju koja prodaje sve i svugdje, univerzalno prisutna i sveprisutna u životima ljudi, bez obzira na kulturni ili geografski kontekst.
I gdje smo 20 godina kasnije? U istom globalnom sranju: dio ovih starih priča samo je više metastazirao. A u Saboru jutros isti debilizam, čiji je stari bija Ustaša, a čiji Partizan. Nakalemile su se nove pizdarije i tu du du du du du du, čini se da nam nema pomoći, ali evo, preživjeli 2004., pa ćemo nekako i 2024.
U zagrebačkoj Tvornici kulture, godinu i pol nakon jednog od najgorih mi koncerata TBF-a u osobnoj kolekciji kada su odradili početak svoje unplugged turneje pod kriminalnim zvukom iz razglasa i u prilično neakustičnom setupu. Nostalgična smo bića i nostalgija nas je vratila na isto mjesto u večeri iskupljenja. Veliki pogon nakrcan simpatičnim i veselim licima u sinkroniziranom kimanju i geganju, a redovito i poskakivanju na refrene s Maxona – velikog slavljenika večeri koji je propustio objaviti obljetničko izdanje kakvo za istu godišnjicu nisu propustili Edo Maajka (“No sikiriki”) i Elemental (“Male stvari”). Šteta.
Dvanaest pjesama ne može ispuniti dvi nostalgične ure pa smo očekivano dobili jedan The Best Fleet za masovne singlalonge uz tri mušketira, Luku, Mladena i Sašu. Ma najbolje od splickog đira. Serendali bismo da nismo. Sašu Antića sada pred sobom gleda 20 godina stariji idealist, daleko manje defetističan negoli onaj iz busa za Lloret de Mar 2004., i vidi Nostradamusa iz betonskog nebodera što pljuje rime čiji su slogovi jače zvonjave u uhu negoli u mladosti. Kako sam nesklon superlativima, ne želim ni njemu pridavati NAJ-ove. No grijehe tranzicije, ratno profiterstvo o kojem danas govorimo kao i po objavi Maxona, političku korupciju (ovaj dio mi je smiješan uopće započeti potvrđivati primjerima), kapitalizam na steroidima, konzumerizam na autopilotu, primitivizam na svakom koraku i sveprisutni deficit razumijevanja i ljubavi nitko nije tako prijemčljivo postulirao kao ovaj glazbeni filozof. Antić svoj autorski vrhunac nepobitno proživljava kroz ovaj kolektiv (koji se unatoč njegovom najvećem doprinosu potpisuje na stihove) i neće ga ni zasjeniti ni kasnije/aktualne inferiornije nekreativne igrice s drugim autorskim personama. Što smo shvatili? Tapkajući na mjestu u nagužvanoj publici shvaćamo da tapkamo na mjestu kao društvo i civilizacija.
Usvirani, uštimani, hvala bogu ovog puta i dobro ozvučeni, TBF-ovci su dva sata bili u nostalgičnom kasu, a s njima i nostalgična publika za koju me kao i na Po’ Metra Crijeva u Vintageu nekoliko tjedana ranije razveselio broj lica rođenih nakon objave Maxon Universala. Da je Tvornica javni bilježnik, ovo bi bio pečat nasljeđu i potvrda da ping-pongerski Spliće ne jašu na staroj slavi. Nezahvalno je procijenjivati je li to zbog pronicljivih proročanskih tekstova, slengovske zajedljivosti prema okolini ili neponovljenom eksperimentu s repom, reggaeom, elektronikom, rockom, funkom i dalmatinskim melosom. Dva sata splickog đira meni su bila katarza od žabokrečine stvarnosti koja se ne mijenja svih ovih dvadeset godina. Ako mladima iz publike već ne ostavljamo vedru budućnost, onda im barem ostavljamo TBF.
Foto: ZG_crnjak