Kao Hrvat na kraju 2024. s pogledom na pravdu našeg pravosuđa samo u ovoj godini gledao sam film “Porotnik broj 2” Clinta Eastwooda kao foršpan naše budućnosti.
U Hrvatskoj pravosuđe doživljavamo sve češće nepravednim zbog korupcije, pogodovanja i postavljanja sudaca i odvjetnika po plemenskom principu. Navodno. U Americi, u kojoj nije ništa bolje po pitanju lobija i ustoličenja po stranačkom ključu nepravdu dodatno potencira civilna porota. Dvanaest odabranih vijeća nad dokazima protiv onih na optuženičkoj klupi emotivnim impulsom, manje ratiom, čime se 94-godišnji Clint Eastwood bavi u svom 40., potencijalno posljednje režiranom filmu “Porotnik broj 2”.
Ni Google ni gledanje filma nisu potrebni da bude jasno iz naslova kako će vitalna legenda filma reinterpretirati scenarij Reginalda Rosea po kojem je Sidney Lumet 1957. režirao klasik “12 gnjevnih ljudi” – napetu sudsku dramu o porotnicima koji optuženika za ubojstvo umalo olako osude na zatvor da bi ga se naposljetku raspravama potaknuto moralnim dvojbama porotnika pod brojem 2 oslobodilo.
S Eastwoodom smo u američkoj sadašnjici. Mladi novinar Justin Kemp (Nicholas Hoult) i supruga mu svaki tren će postati roditelji prvi put nakon nedavnog spontanog pobačaja blizanaca. Po američkom zakonu, kao civila ga sud poziva za porotnika na izvršenje obveze građanske dužnosti u suđenju koje ga se tiče, ispostavlja se u uvodniku filma. Tek po dolasku u porotničke klupe shvaća da je mladić (Gabriel Basso) optužen za smrt vlastite djevojke nevin, a upravo je Justin kriv za nehotično ubojstvo našavši se u tom trenutku na istom mjestu nesreće. Justin se zatiče u moralnim dilemama: istupiti kao nehotični počinitelj nesreće s poviješću alkoholizma ili dozvoliti kao budući otac i uzorit mladi supružnik da nekadašnji kriminalac i dio narko-bande završi doživotno u zatvoru nevin? Dvanaest porotnika različitih životnih pozadina vijeća nakon izlaganja obrane i tužitelja i gotovo unisono, osim Justina motiviranim istinom i grižnjom savjesti, skloni su osuditi mladića na temelju nepotpunih sudskih dokaza. No, kako je za presudu potreban jednoglasan sud, pokreće se rasprava koja pogoni priču.
Od prvih minuta gledatelju je jasna cijela slika, ali filmsko izlaganje gradi se na suspenseu iz prostora između rasprave porotnika koji su zakonski dužni odraditi svoju obvezu iako nemaju želje ni volje biti dijelom suđenja i porotniku odgovornom za smrt djevojke. Obojeni vlastitim životnim iskustvima brže-bolje na temelju činjenice da je osuđeni bio kriminalac, snažan muškarac i da se svađao s djevojkom kao moralni suci zaključuju da mora biti krivac. Mi kao gledatelji postajemo trinaesti član porote odmah uvučeni u teoretiziranje o boljoj verziji pravde. Angažirani smo od prvih minuta do neočekivano frustrirajućeg cliffhangera u zadnjem kadru filma.
Film ima ozbiljnih spoticanja u vjerodostojnosti jer oslanja se na prevelik niz slučajnosti nevjerojatnih u našem realnom svijetu, iako to u filmu nije nepoznanica – susrezanje nevjerice otvara mogućnost drugim idejama pri gledanju poput moralnih i etičkih promišljanja u životnim situacijama gdje često ne želimo priznati da stvari nisu crno-bijele nego nijansirane. Istina nije uvijek moralna. Na trenutke se ipak pitamo je li Eastwood kao redatelj nesvjestan pretjerivanja u scenariju Jonathana Abramsa punom bizarnosti ili banaliziranih postupaka različitih likova u korist razrade priče i hitchcockijanskog suspensea? Film je na trenutke stoga manipulativan kako se radi ipak o očištu pravog krivca, pa se logika mjestimično gubi u korist dramske napetosti. Postupci likova često su previše površni, trivijalizirani, unatoč uvjerljivoj glumi postave. Posebno je to osjetno kada sporedne uloge poput onih ostalih porotnika budu dijaloški svedene na stereotipizirane onelinere ili recikliranje iste reakcije kroz cijelo vijećanje unatoč uvjerljivim protuargumentima samog porotnika-krivca koji sije sjeme sumnje u krivičnost optuženika. Intrigantan, provokativan, ali nerijetko usiljen scenarij, tužiteljicu (Toni Collette), odvjetnika osuđenika (Chris Messina) i neke od razrađenijih porotnika čine polusposobnima, iako nam iskustvo govori da ni to nije isključena opcija u životu. S druge strane vidimo i kako osobni afiniteti, traume iz prošlosti, životni stilovi i hobiji mogu biti uteg osobne vage pravde. Na momente je time film i ciničan, pa i komičan kad vidite da porotnik može slučaj promatrati kao tvrdokorni fan podcasta true crimea.
Glatka i jasna režija, bavljenje sustavnim nepravdama Amerike u službi kritike kao dio redateljskog potpisa Clinta Eastwooda dosljedan je tako njegovoj poznatoj filozofiji minimalizma i izravnosti gdje briljatno oblikuje osjećaje tjeskobe, klaustrofobije i napetosti. Njihovu uspješnost treba pripisati i uvjerljivoj glumi Nicholasa Houlta kao okosnicu filma – cijeli se film fokusira na psihoemotivni potret lika. No svega smo se toga nagledali osamdesetih i devedesetih u žanru sudske drame, vječne zlouporabe moći, zbog čega u suvremenom trenutku, ako zanemarimo da su premise o pravosudnoj nepravdi u funkciji metafore za trumpovsku degradaciju istine, vjerodostojnosti i nepristranosti pravosuđa, možemo biti frustrirani filmom s ovakvim scenarijem. Loše? Nikako. Klasik? Nikako. Vrijedno gledanja? Apsolutno.
No. kako sam “Porotnik broj 2” na Maxu gledao plitkoga daha sa stalnim osjećajem iščekivanja, predviđanja, ali grčevite tjeskobe vrteći si različite rukavce u odlučivanju u takvom slučaju, odlučio sam prihvatiti smjer ovog filma kao tropa. “Porotnik broj 2” u tom smislu čitam kao hiperbolu budućnosti omogućenu mentalitetom krda ovaca koje trebaju demagoge da im odlučuju o životima skrojenima prema njihovim osobnim ciljevima u elitnoj mreži koju su spleli. Kao Hrvat na kraju 2024. s pogledom na pravdu našeg pravosuđa samo u ovoj godini gledao sam ga kao foršpan naše budućnosti. Zločin bez kazne.
Foto: Claire Folger / Warner Bros
