Bliži se kraj godine pa je svakako red prisjetiti se nekih albuma izašlih ove godine koji ni u kom slučaju ne smiju proći ispod radara i u svakom slučaju zaslužuju dobiti svoje mjesto prilikom predstavljanja ponajboljih ovogodišnjih recentnih izdanja. Jedan od tih albuma je i posljednje studijsko izdanje benda ŽEN, album “Ciklus”.
Malo mi nestvarno zvuči da je njihov novi album izašao sada već sedam (!) godina nakon svoga prethodnika, albuma “Sunčani ljudi”, iako se 2020. pojavio “Blender”, ali to je bila jedna starija priča. Očigledno došao je red na novi ciklus pa smo u skladu s tim dobili i novu glazbu ŽEN nakon poprilične pauze. U samom bendu došlo je i do nekih promjena pa je tako sada tu uz Evu i Saru Jelena Božić koju znamo iz benda Tús Nua, a zamijenila je na bas gitari Ivonu Ivković. Sama promjena sastava nije donijela previše u promjeni zvuka, iako se ŽEN konstantno mijenjaju tijekom svih godina postojanja. Ima u njihovoj svirci puno psihodelije, shoegazea, krauta, post rocka, noisea, ali neka odrednica koju same potenciraju prilikom opisa svoje glazbe je prog/indie rock, i mislim da je to dosta kratak ali dobar opis.
Osam pjesama na albumu donose nam progresiju u radu benda, ali progresija u slučaju ŽEN-a je nešto konstantno. Ovaj put mislim da su cure snimile svoje ponajbolje izdanje do sad, ali i ne samo to, mislim da su napravile iskorak utoliko što “Ciklus” donosi glazbu koja bi mogla biti prihvatljivija i širem krugu slušatelja nego što je to bila njihova glazba prije albuma. Bez obzira što je glazba možda za nijansu pitkija i melodičnija i dalje ona zadržava svu svoju snagu koja ih je krasila tako da u nekim trenucima melankoličnu melodičnost vrlo brzo smjenjuje žestoki zvučni zid sazdan od moćnih gitarskih rifova i prodornih višeglasnih vokala.
Uvodni guitar/synth instrumental “Skok po skok” najavljuje nam zvučnu sliku albuma, a nakon njega slijede “Nedamise”, “Krizantema” i “Uroni u san”, tri skoro pop hita koje bez problema (pogotovo ovu zadnju) mogu zamisliti da se vrte po radio stanicama. Da je pravde tako bi i bilo, ali pravde je danas tako malo.
“… Zašto nitko ne pamti dobre stvari ?…“
“Dobre stvari” čine središnji dio ovoga albuma i postavlja neka dobra pitanja, a osim toga ima i odličan distorzirani noise gitarski kraj. “Babaroga” otvara zadnju trećinu albuma koju još čine “Bezimena bezvremena” i “Zgrade” koje osim što su najduže ujedno su i najambicioznije stvari na albumu. Vrlo žestoko ŽEN završavaju ovaj album, a pjesme se vrlo vješto prepliću između atmosferične melodioznosti i pulsirajuće gitarske buke i tako se ciklus zatvara.
“… Kretanje
Nastajanje
Ciklus
Nestajanje…“
Album su snimile same članice benda u svom Tralala studiju, a producirala ga je Eva Badanjak. Snimke su na kraju na miks dale svom starom suradniku Saši Rajkoviću Zarkoffu, a on je, kako mi je nedavno Sara rekla “samo dodao onu svoju magiju“. Lijep omot albuma kreirala je ilustratorica Klasja Habjan.
Na žalost nisam mogao doći na promociju albuma u zagrebačkom Attacku, ali nadam se da ću prezentaciju ovog odličnog albuma imati prilike čuti iduće godine na TamTam festivalu u Sućurju na Hvaru. ŽEN su nezaobilazan dio TamTama, a onda bi bio red da ih čujemo u tom raju kako predstavljaju svoj novi album.
Na kraju, mislim da su ŽEN snimile svoj ponajbolji uradak do sada, čvrsto se drže svog koncepta od početka djelovanja, a svakako spadaju u sam vrh ne samo svoga segmenta nego općenito glazbe u nas.
