Kolumna pred vama pokušaće tokom cele ove i u početku sledeće godine, svake poslednje nedelje u mesecu, odgovori na pitanje koje su rokenrol pesme iz zajedničke jugoslovenske zaostavštine i dalje aktuelne? Svedoci smo da je preko YouTubea i streaming servisa celokupna stara muzika postala instantno dostupna. Tim je važnije pitanje – šta od te baštine, ako išta, ima još uvek smisla?
Jedini mogući nastavak priče o “novom talasu” (1979. – 1982.), jeste onaj o jugoslovenskoj alternativnoj rok sceni (1983. – 1991.). Mada u ono vreme nije tako nazivana, raznorodna muzička scena utemeljena u alternativnoj umetničkoj praksi (skupa sa filmom, stripom, vizuelnom umetnošću i pozorištem), a koja je tokom osamdesetih stigla do nas sa talasom demokratizacije društvenih odnosa u SFRJ, bila je upravo to – pandan alternativnoj rok sceni bilo gde u svetu.
Ovaj period dao je niz autora i kompozicija koje su pokrenule niz ključnih društvenih pitanja, produbljujući tako proces započet “novim talasom”. Posredstvom mreže studentskih i omladinskih centara, klubova, magazina, novina i radio stanica, popularna muzika pravljena od strane mladih ljudi bila je više nego ikad konkretno uključena u tokove koji su menjali zatečeni socijalni status quo.
Odabrali smo za vas 15 programskih pesama najvažnijih bendova iz tog perioda, grupa što su inspirisale najveći deo tadašnje, pa i današnje misleće muzičke scene, postajući usput deo opšte kulture i svačijeg odrastanja.
Zašto je to bitno? Ovi primeri nam na našem jeziku pokazuju kako popularna muzika može biti nešto više od zabave, nešto što opisuje kako stvarno živimo.
Dragan Ambrozić
ČULI SMO BUKU
Budweiser – “Čuješ li buku?” (1989.)
Taj rep se svuda u svetu gasi, to je prolazni trend
Vlada Marjanović, muzički kritičar
Gradska istorija naših prostora puna je iznenađenja.
Ko bi rekao da je hip hop u Jugoslaviji počeo da se izvodi pre 40 godina? Imamo i materijalni dokaz: istorijski prva takva zabeleška jeste Jugotonovo izdanje beogradskog sastava The Master Scratch Band – “Degout”, EP sa pet numera iz 1984, koji beleži mešani zvuk hip hopa, breakbeata i electra, tada sasvim u trendu sa onim što se dešavalo u velikom muzičkom svetu. No, hip hop scena je kod nas počela stvarno da se formira tek 1987, kad su se u Beogradu prvi put čuli demo snimci grupe Budweiser.
Budweiser su formirali 1986. dva druga iz gimnazije “Vladimir Iljič Lenjin” na Slaviji – Peđa Cerović i Dušan Oljača. Najvažnija inspiracija bio im je singl “Walk This Way” Run DMC feat. Aerosmith – pojava prvog pravog hip hop hita bila je glavno čudo te godine, a uticaj tog video spota elektrifikujući. Ništa nije bilo toliko in kao taj zvuk, i ništa nije bilo toliko cool kao ovaj mali film o dva totalno različita benda koji sviraju svako svoju muziku, pa se na kraju međusobno uvaže i ujedine. “Walk this way / Talk this way” bio je ne samo refren, nego zapovest godine, a ova obrada stare pesme grupe Aerosmith, na kojoj su Run DMC u produkciji Ricka Rubina stvorili miks rapa i rocka, poklonila je mladim belcima sasvim novu muzičku tvorevinu, sa kojom su odmah znali šta da urade.
I stvarno: krajem te iste 1986, Beastie Boys su objavili album “Licenced to Ill” i otišli korak dalje. Uticajni Melody Maker odmah ga je proglasio za ploču godine. Ovde je bio zabeležen ceo program belačkog rapa – nastao na punk polazištima, delovao je kao organska evolucija, a prisustvo električne gitare smeštalo je svo to brbljanje u široke okvire rock’n’roll tradicije. Ipak, bio je to čist hip hop album, jedan od, ispostaviće se, najuticajnijih svih vremena. Tranzicija u okvire belačkog mainstreama počela je upravo njime.
Budweiser su živeli i rasli u ovom izuzetnom muzičkom ttrenutku, kad se jedna kultura prelivala u drugu, postajući globalna. Glavni uzori su im bili Beastie Boys, uz dužno poštovanje za Disciplinu kičme. Ova imena zapravo su bila jedina koja su kao putokazi vodili otkriću hip hopa, ako si bio mlad, beo i živeo u SFR Jugoslaviji. U navedenim izvorima ležala je moć vere da crno i belo mogu biti jedno u muzici, i instiktivna spoznaja da hip hop kultura može biti i naša kultura.
Od slušanja i loženja, pa do demo snimaka, nije prošlo mnogo vremena. Prva njihova stvar koju smo čuli bila je “Ponoćna trka”, opis ikonične scene trkanja momaka u dva automobile, noćnim ulicama grada. Već to je bio šok – repovanje na sprskohrvatskom, koje je funkcionisalo! Usledila je “On je lud”, u kojoj se po prvi put u našoj pop kulturi opisuje lik mladog krimosa, što ni od čega ne preza, živi bez kočnica, jureći ka neumitnom kraju. Ovakvi motivi će tek kasnije postati deo naše svakodnevnice. “Ponoćna trka” je puštana na lokalnim radio stanicama Studio B i B 92, “On je lud” bila je prva njihova pesma za koju je snimljen spot – ali, “Čuješ li buku?”, beše himna na našem jeziku koja se čekala.
UZETI ŽIVOT
Navedene tri stvari po kojima su Budweiser postali poznati, sa uspehom su opevale novu gradsku mitologiju: noćnu trku automobila, sudbinu momka sa one strane zakona, te bend kao otelotvorenje životnog stava. Sve tri su poručivale da samo nama pripada sloboda izbora šta ćemo raditi sa sobom. Obraćale su nam se do tad nepoznatim, ali beskompromisnim jezikom, koji je podrazumevao da je jedino ispravno uzeti život u svoje ruke i sam mu skrojiti pravila.
O tome više nije bilo rasprave – i tu se krio ključni pomak u odnosu na prethodne generacije, odrasle u okrilju rock kulture. Ova najnovija, prihvatala je zdravo za gotovo da ima pravo na svoj izbor, koje niko ne može da joj oduzme. Bio je to sasvim nov mentalni okvir, toliko različit od dotad vladajućeg, socijalističkog kolektivizma, koga više niko nije uzimao ozbiljno. Jedno lagano usputno “doviđenja” za vladajuću partiju, nadalje sasvim nevažnu.
Tako je alternativna kultura bivše Jugoslavije zapravo smenila SKJ sa vlasti u našim glavama, i pre nego što se to stvarno desilo. Hip hop je u tome odigrao ulogu kao vesnik nove slobode.
“Čuješ li buku?” mnogo je značajniji iskaz, nego što se to čini u prvi mah.
Buka je, uostalom, vrlo brzo zaista došla.
BUKA JE U MODI
Budweiser su imali kvalitet kog su kasnije dosegli tek Sunshine u svojim najslavnijim danima. Oni su, naime, cepali uživo.
Neobično za hip hop sastav, ali sasvim logično kad ih vidite na sceni sa gitaristom koji bez greške sipa klasične rockerske riffove sa posebnim osvrtom na heavy metal pesmaricu, osetite pod nogama dinamični groove ritam sekcije, i spoznate furioznost razmene rečenica čak dva opasna MC-ja! Budući da su ponikli iz prvobitne punk postave, kao i Beastie Boys, imali su potrebu da njihov nastup bude ubitačan, što je doprinelo tome da ih je publika odgajana na rock muzici lako shvatila i prihvatila. Time je i fizički kod nas obavljeno simbolično predavanje štafete pobune sa punka na hip hop, tom budućem naraštaju otpadnika.
Vrhunac koncerta, skoro uvek je bila pesma “Čuješ li buku?”. To je stvar u koju se kunete, koja vas melje, podiže i čini članom grupe. Napisana kao proglas Budweisera, sasvim u tradiciji samoveličanja koja je karakteristična za hip hop kulturu, ona je istog časa postala lokalna himna rapa, trenutak kad je on prepoznat kao pokret.
Video-spot je to najbolje zabeležio: duhovito komentarišući nerazumevanje javnosti, počinje kao radijska emisija u kojoj mlađani kritičar razvaljuje Budweiser nazivajući ih netalentovanim, rap trendom koji je već prošao. Potom bend počinje da kida, dok dva MC-ja naizmenično sipaju besmrtne ulične istine: “Ne moraš biti reper da bi slušao rep / Možeš imati oči, a i dalje biti slep”, kao daleki odjek Kojinog stiha “Mladost ne opravdava besvest”, sa prvog albuma Discipline kičme. Još sudbonosnije deluje ono: “Svi se prave pametni, ja im kažem slušaj / Napravi ti grupu, ti ovo pokušaj / I shvati, tek ću te onda saslušati / jer i ti ćeš o svemu ovome znati”. Bio je to direktan poziv na učešće u rap revoluciji.
Budweiser su se probili do šire javnosti tamo gde i mnogi jugoslovenski talenti pre njih: na festivalu “Omladina”, u Subotici, maja 1990. Te godine su u finalu popularnog takmičenja svirali još i Deca loših muzičara (pobednici), Majke, Daleka obala, Strelnikoff, Strogo zaupno, Kleopatra i Royal Albert Hall. Na kompilacijskom LP “Omladina ’90, Subotica (30 godina)”, objavljena je po jedna uživo snimljena kompozicija navedenih autora, među kojima nalazimo i Budweiser (Beograd) – „Čuješ li buku?“. Kao članovi su potpisani oni koji su i činili originalnu postavu: Dušan Oljačić (JL, vokal), Vladimir Krstić (KK Rocks, vokal), Vladimir Krasojević (Fresh Krush, bas), Predrag Cerović (LL, bubanj) i Aleksandar Radojčić, (MMC, gitara). Muziku potpisuje cela grupa, tekst Dušan Oljačić. Svima je bilo jasno da je to pesma po kojoj se identifikuje bend.
BUDUĆNOST ODLAZI
Fenomen pojave Budweisera nikad nije bio dovoljno objašnjen. Vrlo je izvesno da se radilo o prvom zaista popularnom hip hop sastavu u Istočnoj Evropi. Njihov generacijski značaj neporeciv je.
Slede dve ilustracije ove tvrdnje – događaji kojima sam prisustvovao. Pre svega, pošto su prvo nastupili kao predgrupa Disciplini kičme (a kome drugom?), a potom učestvovali na pomenutom festivalu “Omladina”, na opšte iznenađenje, Budweiser su se usudili da održe samostalan koncert u bašti Studentskog kulturnog centra – što je tada zaista bio veliki poduhvat za novu grupu, bez objavljenog albuma. Tadašnji kapacitet tog prostora računao se kao 2.000 ljudi – od njega su zazirali i mnogi etablirani sastavi, jer je delovalo kao preveliki zadatak popuniti ga. No, taj koncert se pretvorio u trijumf, sa sigurno oko 1.500 posetilaca… došao je ceo mladi Beograd, devojčice i dečaci, među kojima sam se sa 28 godina osećao kao veteran. Mladi za mlade: euforija je bila opipljiva kao malo kad na nekom nastupu domaće grupe, svi su bili toliko uzbuđeni što na sceni vide svoju ekipu i čuju svoju muziku, a potpisnik srećan što prisustvuje velikom rađanju hip hop scene kod nas. Jer bilo je jasno, kao napisano grafitom na zidu, da je u grad na velika vrata ušao novi trend, a kad nešto postane ovako cool i priznato kao ulični sleng, onda ne odlazi tako lako, nego postaje deo urbane mitologije.
Par nedelja kasnije, zatekao sam se u prodavnici ploča u Dragstoru, u Nušićevom pasažu, gde su tri devojke sa oduševljenjem tražile od prodavca da kupe album grupe Budweiser – na šta im je on zbunjeno rekao da još nije izašao. Nisu mu verovale – kako je moguće da tako dobra grupa još nema album? Pitale su ga kad će izaći, na šta im je on odgovorio: uskoro.
Bilo je leto 1990, kad su se ova dva događaja desila.
Album nije izašao nikad.
Od sledeće godine, normalne budućnosti više nije bilo za nas.

I ZATO TREBA TAKO, DA TI UVEK BUDE JAKO
Istorijska pojava i rana velika popularnost Budweisera bili su jasna naznaka kakav bi bio dalji razvoj alternativne muzičke scene, da je jugoslovensko tržište ostalo zajedničko. Hip hop bi na njemu postao značajna pojava, novi glas generacije – mnogo brže nego što se to stvarno desilo. Do sredine devedesetih, najdalje, mogli bismo da pričamo o jugoslovenskoj rap školi, sastavljenoj od značajnih samosvojih gradskih uporišta, pre svega u Beogradu, Zagrebu, Rijeci i Skoplju.
Primer Budweisera, muzičko umeće i rapovanje u našem žargonu (umesto na engleskom!), te autentični pogled na grad kog su ostavili za sobom, ostali su da greju srca svima koji su ikad uzeli mikrofon u ruke posle njih. Gru je na prvom rap albumu ikada snimljenom u Beogradu (“Da li imaš pravo”, 1995), na izuzetan način obradio njihovu pesmu “On je lud”, što je dovoljan spomenik značaju ovog sastava. I danas se javno pominju kao najsvetliji primer.
Budweiser su nastavili da postoje još kratko, dok ih nisu izmestili i pokosili strašni događaji, o čemu detaljno možete čitati u ekskluzivnoj izjavi na kraju ovog teksta, ali i u izvrsnoj istraživačkoj biografiji koju je o njima sastavio Galeb Nikačević za Vice.com. Prestali su definitivno da rade 1994, posle lične tragedije, ali nisu zaboravljeni.
To su bili Budweiser. Originalni Ratnici podzemlja socijalističke Jugoslavije. Njihov korak se i dalje čuje u svakom beatu koga neko sklopi na ovim prostorima.
In memoriam: Vladimir Krasojević (1971-1993), stradao u saobraćajnoj nesreći 24.1.1993.
Dragan Ambrozić
Reportažnu biografiju grupe Budweiser, objavljenu na webu Vice.com 2018. godine, možete pročitati OVDJE.
Ekskluzivna zajednička izjava originalnih članova grupe Budweiser – bubnjara Peđe Cerovića (LL), vokala Dušana Oljačića (JL) i gitariste Aleksandra Radojčića (MMC):
Kad je nastala pesma “Čuješ li buku?”
“Čuješ li buku?” je nastala u drugoj polovini 1989., a mislim da je snimljena krajem iste godine. Vrlo je moguće da smo je snimili i početkom 1990., više se ne sećam. Zajedno sa “Čuješ li buku” snimili smo i pesmu “Ponoćna trka”. Čini mi se da smo je izvodili na Brucošijadi na Mašinskom fakultetu, za “srpsku” Novu godinu 13. januara 1990. U prvoj polovini 1990. godine “Čuješ li buku?” se našla na zvaničnoj listi Diskomera Studija B koji je uređivao Sloba Konjević. Jedne nedelje smo uspeli da doguramo čak do drugog mesta domaće liste, dok je na našu žalost na prvom mestu bio Đorđe Balašević sa pesmom „Sugar rap“.
Jedino svoje izdanje na vinilu pesma “Čuješ li buku?” doživela je na kompilaciji “Omladina ’90. Subotica”. Tada je grupa Badvajzer bila učesnik Omladinskog festivala u Subotici i osvojila je, koliko se sećam, drugo ili treće mesto kao nagradu publike i žirija. Sve tri glavne nagrade osvojila je grupa Deca loših muzičara sa pesmom “Doživotno osuđen na ljubav”.
Kako je nastala pesma “Čuješ li buku?”
Te 1988./1989. godine bend je uveliko slušao Public Enemy i njihov aktuelni album “It Takes a Nations of Millions to Hold Us Back”. On je imao ogroman uticaj na nas i bukvalno smo ga non-stop držali na gramofonu. Čak je za nas postao značajniji od prvog albuma Beastie Boysa “Licensed to Ill”, zbog kog smo i osnovali bend i počeli da radimo hip hop.
Grupa Badvajzer nije bila klasična hip hop postava, sa DJ-em, matricama i vokalima, već rock bend sa gitarom, basom i bubnjem. Stoga smo najviše tražili inspiraciju u hip hop pesmama koje su semplovale tvrde hard rock ili heavy metal rifove i bitove. Jedna takva pesma je bila “She Watch Channel Zero” sa pomenutog albuma Public Enemy. Ta pesma, njen aranžman, energija, vokali, a posebno sempl speed metal gitare (za koju smo tek kasnije sa oduševljenjem saznali da je reč o pesmi Slayer – “Angel of Death”) i neverovatno dobro iskorišćen sample Clyde Stubblefieldovog drum break-a bubnja sa pesme Jamesa Browna – “Funky Drummer”, dodatno zabiberen u produkciji da gruva kao najjači HC, neprestano su nam govorili: to je to, to je ta pesma, tako nešto morate da uradite. I počeli smo da se bavimo time na probama benda.
Dušan je prethodno kod kuće počeo da piše tekst za tu novu pesmu i prvo je krenuo od toga, šta bi mogla bude tema pesme. U tom periodu, bend je postao već dosta poznat lokalno, ali i van Beograda, i priča o Badvajzerima je počela da se širi i van okvira demo bendova. Tako smo postali interesantni muzičkim kritičarima, pa i onima koji su pisali kritike mainstream bendova. Iako smo imali dosta podrške i dobrih kritika, bilo je i onih koji su o nama pisali veoma loše, fokusirali se na neke aspekte koji nisu bili bitni, i nisu prepoznavali vrednost onoga što smo zaista donosili na lokalnu, pa i ex-YU scenu. Dosta njih je i nipodaštavalo hip hop kao novi muzički pravac i podsmevalo nam se što smo se ugledali na Beastie Boys.
Do tada, tekstovi svih naših pesama bili su klasični storry telling, uglavnom zasnovan na stvarnim događajima iz naših života, a retko kad potpuna fikcija (kao što je “On je lud”). Tako je Dušan odlučio da za tekst nove pesme ima drugačiji pristup, da bude neka vrsta našeg statementa, odgovor tim kritičarima i svima koji ne razumeju šta mi zapravo radimo i za šta se zalažemo. Ideja je bila da se pojasni znatno šira uloga rapa i hip hopa u društvu i muzici, i da to nije nešto rezervisano samo za “repere”. Tako je i nastao stih: “Ma nije važno, kako izgledaš, već kako na stvari oko sebe gledaš, ne moraš biti reper da bi slušao rep, možeš imati oči a i dalje biti slep”. Jer ni mi nismo bili reperi, došli smo iz raznoraznih žanrova pre toga (punk, rock, heavy metal, pop).
Takođe, ključni deo pesme je zamišljen da glorifikuje rap kao nešto što će jednog dana biti nešto veliko, značajno, fenomen – iako tada nije tako delovalo širem auditorijumu (ljudima je to bilo kao neka zajebancija: vidi ih, ne pevaju, nego recituju i pričaju na čudne ritmove). I, na sreću, to se i obistinilo, rep je zaista postao najveći.
Što se tiče imena pesme, Dušan je bio inspirisan sa “Bring the Noise” od Public Enemy, pa je od toga napravio neku vrstu prepeva imena na srpski, s tim da se odnosi na nas, kao: mi dolazimo, hip hop dolazi i neće da stane, “Čuješ li buku?”.
Kad smo imali prvi draft teksta, na probama smo počeli da razvijamo muziku za pesmu. Tada smo vežbali u čuvenom studiju u Zemunu u ulici Matije Gubca, koji su držali muž i žena. Ne sećam se imena studija, ali se sećam da je posle, tokom 1990-ih, neko pustio priču da je žena ubila muža, jer je bio neveran. Ko zna šta je tačno, a nije ni bitno za ovaj tekst.
Na probi je dogovor bio da pesma ima skoro isti aranžman kao i “She Watch Channel Zero” od Public Enemy (na taj aranžman je Dušan uradio i tekst). Od Saleta smo tražili da odsvira neki gitarski speed metal rif, kao što je to Slayerov na “She Watch Channel Zero”. Ne sećamo se tačno ko je prvi došao na tu ideju, ali Sale tvrdi da smo Dušan i ja predložili da taj rif bude gitara iz Led Zeppelin – “Whole Lota Love”, samo odsviran u speed metal fazonu. Sale (gitara) i ja (bubanj) smo neko vreme na toj probi tražili taj savršeni rif za ovu pesmu, ali nismo puno vremena oko toga potrošili, brzo smo došli do rezultata. I tako je nastala čuvena pesma “Čuješ li buku?”.
Iako je aranžman pesme bio efektan, imao dobar uvod pred svaki refren, kao i jak refren, tokom sviranja prve verzije shvatili smo da je pesma malo monotona – posebno u drugom delu. Nedostajao je neki brejk, promena koja će da razbije strukturu, podigne dinamiku i posle sve vrati još efektnije na glavnu temu, te tako završi pesmu.
Nismo sigurni, ali čini nam se da je Krasa prvi uočio, a možda i Krle, da rif od „Wholle Lotta Love“ kako smo ga mi sad svirali, dosta podseća na gitarski rif iz The Jimi Hendrix Experience – “Hey Joe”. Tako je nastala ideja da u drugom delu pesme krenemo da sviramo deonicu iz “Hey Joe”, onako kako je u originalu, pa da zatim sve vratimo na dotadašnji speed metal “Wholle Lota Love” rif, što je zazvučalo fenomenalno.
Nakon što smo pesmu uvežbali i konačno definisali, počeli smo sa snimanjem u studiju “Cacadu” kod Maronija. Kako nam se od svih kritičara najviše zamerio Dragan Kremer, na početku pesme smo snimili izmišljen radijski intervju koji voditeljka vodi sa muzičkim kritičarem, to jest Kremerom. U samom intervjuu ima dosta aluzija na ono što su on i slični njemu zaista govorili o nama. Naravno, mi smo to uradili na šaljiv način, ulogu voditeljke je odigrala naša školska drugarica Tiodora Grujović, a kritičara naš drug i deo Badvajzer kru, Igor Miletić.
Snimanje u studiju smo iskoristili i da u pesmu ubacimo dva sempla koja sam prethodno odabrao. Prvi se pojavljuje na početku i uzet je iz pesme Public Enemy – “Rebel Without Pause”, a posle smo saznali da su i oni taj sample uzeli od The Soul Children feat. Jesse Jackson, sa čuvenog Wattstax koncerta iz 1972. (“crni Woodstock”). Drugi sempl je uzet iz “You’re Gonna Get Yours” od Public Enemy – pojavljuje se odmah nakon prvog sempla. Ima i treći sempl koje ide odmah pred poslednju strofu i koji je isto uzet iz pesme Public Enemy – “Rebel Without Pause”.
Spada li “Čuješ li buku?” među prve kompozicije grupe Budweiser?
“Čuješ li buku?” nikako nije prva pesma koju su Badvajzer napisali, snimili i izvodili. Pre te kompozicije, Badvajzer je snimio dosta drugih pesama.
Prva tri demo snimka snimljena su 1988. godine u studiju “Cacadu”, u produkciji Nebojše Marića-Maronija (lidera grupe Kakadu i lika iz našeg kraja na Slaviji). On je imao vrlo jednostavan studio sa samo šest kanala, u potkrovlju zgrade u Miloša Pocerca, iza tadašnje gimnazije “Vladimir Iljič Lenjin” (sadašnja “Sveti Sava”). To je tada za nas bila najjeftinija opcija za snimanje, a sa Maronijem smo našli zajednički jezik i nastavili saradnju na skoro svim našim pesmama.
U toj gimnaziji smo se, u prvoj godini srednje škole, upoznali Dušan Oljačić (tekstopisac i glavni vokal benda), Vladimir Krasojević (basista) i ja (bubnjar). Tu se i rodila ideja o osnivanju benda, koji se u početku zvao Gemoroi (ruska reč za šuljeve, odnosno hemoroide), da bi kasnije, sa uvođenjem u bend dodatnih članova (Aleksandar Radojčić – gitara) i prvim probama i autorskim pesmama, bend promenio ime u Badvajzer. To ime je odabrano kao svojevrstan omaž našoj ljubavi prema pivu, a prvenstveno prema grupi Beastie Boys, čiji je glavni sponzor turneje prvog albuma „Licensed to ill“ bilo baš pivo Budweiser.
Prva tri demo snimka koja smo snimili u studiju Cacadu bila su:
- “Nas niko nikad ne shvata” – svojevrsna tinejdž rokabili himna, napisana od strane Vladimira Krasojevića.
- “Propali vikend” – muzički zahtevna pop rock pesma, koju je napisao Dušan Oljačić.
- “Ponoćni Rap” – prva rap, hip hop pesma Badvajzera, čiji je tekst napisao Dušan Oljačić, uz pomoć ostalih članova benda, a muziku su, kao i za većinu pesama, zajedno osmislili i napisali svi članovi grupe.
Nakon velikog uspeha pesme “Ponoćni Rap” odnosno “Ponoćna trka”, na svim beogradskim demo listama (na demo listi Radija B92 bila je na prvom mestu nekoliko nedelja), Badvajzer su se potpuno okrenuli ka hip hop žanru, fuzionišući ga sa rockom, pa i heavy metalom. Najveći uzori su bili Beastie Boys, a zatim vrlo brzo i Public Enemy i LL Cool J. Tako su pre “Čuješ li buku?” nastale sledeće pesme, sve (osim jedne) snimljene u studiju Cacadu, i sve dostupne na YouTubeu:
- “24 časa”
- “Alkohol”
- “God Save the Rap” (jedina snimljena sa živim bubnjevima, u studiju u Resniku)
- “Važna devojka”
- “On je lud”
Ko su autori pesme “Čuješ li buku?”? U kom studiju ste je snimali, ko je sve tačno na njoj svirao, a ko producirao i snimao?
Tekstopisac je Dušan Oljačić, glavni vokal u bendu, dok su muzika i aranžman urađeni zajednički od svih članova benda tokom svojevrsnih brainstorminga na probama.
Pesma je snimana u studiju “Cacadu” u produkciji Nebojše Marića-Maronija. On je producirao i snimao pesmu uz naše veliko učešće u post-produkuciji i usmeravanju kako želimo da pesma zvuči. Poseban akcenat je stavljen na semplove koje smo koristili u toj pesmi. Na pesmi su svirali Vladimir Krasojević – bas, Peđa Cerović – bubanj (nije svirao na pesmi, već sa Maronijem uradio ritam mašinu) i semplovi, Aleksandar Radojčić – gitara, Dušan Oljačić – tekst i vokal, te Vladimir Krstić – vokal.
Da li ste za “Čuješ li buku?” odmah imali osećaj da je u pitanju vrlo posebna pesma? Da li je u njoj sadržana i neka vrsta programske poruke grupe Budweiser?
Kada smo je svirali, nama je “Čuješ li buku?” bila veoma značajna i posebna pesma. Podsvesno smo osećali njenu važnost, kao da je to neka vrsta naše finalne pesme, klučnog statementa, nakon kojeg će biti vrlo teško napraviti nešto bolje ili čak isto. Kao što smo naveli već, sve naše pesme su bile story telling, dok je ova bila statement, programska poruka. Osećali smo da je rap nešto veliko i da će tek biti nešto veliko i hteli smo da to ovom pesmom poručimo svima. Takođe smo hteli i da pošaljemo poruku o sebi kao grupi, i da damo svoj hip hop represent.
Iskreno, tada nismo imali osećaj, ne samo za tu pesmu, nego za sve što smo radili – da će imati toliki uticaj na mlade u tom trenutku i mnoge od njih usmeriti ka hip hopu… ne samo da ga slušaju i vole, već i da se bave njim kao izvođači. Tek smo deceniju-dve kasnije saznali za uticaj koji smo imali na Juice, Prti Bege, Timbeta i Nigrutina, Beogradski sindikat i mnoge druge. U jednom podkastu od pre dva meseca, Ogi i Škabo iz Sindikata upravo pričaju o tome kako su Badvajzer i Čuješ li buku uticali na njih.
Kako je i gde snimljen video spot?
Video spot za pesmu “Čuješ li buku?” snimljen je 1990. u studiju Radio Televizije Beograd u Košutnjaku, kao deo emisije “Demo nad Beogradom”, u kojoj su pored nas učestvovali i drugi demo bendovi tog vremena, kao što su Klajberi, Euforija, i jedan hip hop orijentisan electro house band pod imenom Kole kojot i ptica trkačica. Tu emisiju i naša dva spota za pesme “Čuješ li buku?” i “Ponoćni rep” režirao je, sada već pokojni, Milorad Milinković-Debeli (preminuo 7. 1. 2025).
Možete li malo da analizirate tekst pesme, iz sadašnje perspektive – koliko je još aktuelan?
Tekstovi mnogih naših stvari još uvek su aktuelni i zanimljivi publici. To potvrđuje izuzetan talenat i osećaj kog je Dušan imao kao tekstopisac. Tokom pisanja tekstova, dosta se savetovao sa ostalim članovima benda, i tražio mišljenje tokom procesa nastajanja. Sećam se kako smo putovali vozom za Split na more 1989. godine, a Dušan je pisao nekoliko tekstova u vozu, i to mislim baš i za “Čuješ li buku?”, pa smo o tome sve vreme pričali. On je kreirao, i od nas tražio samo mišljenje i potvrdu da je na dobrom putu.
Koliko je tekst te pesme bio aktuelan i kasnije, nisam ni bio svestan, dok na nekoliko mesta u gradu nisam primetio grafite sa čuvenim versom: “Ma nije važno, kako izgledaš, već kako na stvari oko sebe gledaš, ne moraš biti reper da bi slušao rep, možeš imati oči a i dalje biti slep”.
Na za mene najboljem Juiceovom albumu “Brate minli” iz 2006, našla se i Juice – “I’m An Old School Madafuckaz !!!!!” (Respect Illa Skit) (Feat. T.N.B.), gde na početku ovog skita ide odlomak iz radio emisije “Getto” snimljene 1994. a u pozadini naša stvar “Čuješ li buku?”. Tu pesmu su u nekoliko varijanti obradili i The Dridgers, od kojih je najpoznatija verzija ona od pre osam godina, gde sa Krletom tekst repuje Eufrat Kurajber iz Prti Bee Gee. Delove teksta su preuzimali i citirali u svojim pesmama čak i alternativni rock bendovi poput Autoparka. Poslednji primer da i mlade generacije znaju i razumeju tu priču, jeste pesma od pre osam meseci od BIGru i Paja Kratak – “Ništa kao stara škola” feat. Smoke Mardeljano, Prti Bee Gee, DJ Goce – gde u jednim delu Eufrat pominje “Da li čuješ buku? Kreće delinkvencija”. A ko zna koliko još ima manje poznatih primera za koje ne znamo…
Znam da je DJ Ape (BegeFank) pisao bukvalno eseje na temu teksta “Čuješ li buku?”, kakav značaj taj tekst ima za rap, a i ne samo za rap. On je pojedine delove teksta razlagao i analizirao pojedinačno. Tekst je univerzalni stejtment, može se primeniti na više aspekata, ne samo na hip hop. I dalje je veoma aktuelan, može se reći i više nego ikad. Zvuči proročki, mudro, definišući. Bez zadrške, sa stavom, što i jeste suština hip hopa.
Koliko vam je ona bila važna na koncertima i kako je prolazila kod publike uživo?
Ta pesma je svima u bendu bila omiljena, ona koju smo najviše voleli da izvodimo pred publikom. Nismo je bez razloga uvek svirali poslednju ili sa njom izlazili na bis. Bili smo svesni njenog kvaliteta i značaja. Ta pesma je u svakom pogledu delovala najzrelije od svega što smo ikada snimili. Imala je potencijal da bude pravi mainstream hit, što je i bila, jer se na zvaničnim radijskim listama ravnopravno borila sa pesmama velikih afirmisanih izvođača, koji su imali diskografska izdanja. Mislim da smo, između ostalog, i zbog te pesme bili predgrupa na koncertu Discipline kičme u SKC-u 1990 godine. Btw, uvek nam je bio sumnjiv naziv Kojine pesme “Buka u modi” iz 1991. godine. To je bila pesma koja nas je konačno afirmisala i vinula među takozvani mainstream.
Iako su glavni hitovi kod publike bile pesme “On je lud” i posebno “God Save the Rap” (naša obrada Sex Pistolsa, uz koju je uvek išla šutka), “Čuješ li buku?” je takođe postala apsolutni hit “live”. Publika je nepogrešivo osećala energiju i snagu pesme, i razumela poruku. Pored teksta, jaki rifovi metal gitare, koji su ti se činili kao da ih već znaš odnekud, i tvrd hard rock ritam činili su svoje i publika je jako dobro reagovala. To se može čuti i na nekvalitetnom, ali dovoljno dobrom snimku sa našeg solističkog koncerta u bašti SKC-a, koji je održan 1. juna 1990, gde imamo Badvajzer – “Čuješ li buku?” (Live) (Remastered) i Badvajzer – “Čuješ li buku bis” (Live) (Remastered).
Jedan ste od prvih hip hop sastava u bivšoj Jugoslaviji – kako je taj zvuk bio primljen u ranim danima, koliko je uopšte bilo publike za rap? Kakva je bila hip hop scena na svojim počecima?
Mi sebe čak i ne smatramo prvim talasom hip hopa, već više nultim hip hop bendom sa prostora ex-YU. Kada smo se pojavili na sceni u drugoj polovini 1987. godine i tokom 1988, u celoj ex-YU nije postojao nijedan hip hop izvođač na našem jeziku, niti bilo šta slično tome. Tako da se nije moglo pričati o nekom talasu. Bili smo usamljeni, sami samcijati u tome.
Tačno je da su već odranije postojale pesme određenih izvođača koje su koristile hip hop elemente, u smislu da se ne peva nego rapuje, ali to bi bila samo jedna pesma tog izvođača, njegov izlet u nešto novo, a ne definitivni pravac izvođača da radi samo hip hop, da njegova svaka pesma bude rap, da koristi i ostale elemente hip hopa, i da sebe u tekstovima jasno i glasno naziva hip hopom i reperima. Tako nešto nije postojalo u ex-YU do pojave Badvajzera.
U tom trenutku nije uopšte bilo hip hop scene, a posebno ne rap orijentisane publike – a naravno da je rap već počeo da se sluša i pojavljuje na listama domaćih radio stanica. U Srbiji je preko eksperimentalnog emitovanja 3 kanala RTB bio dostupan MTV, gde smo upijali novi hip hop zvuk iz SAD (prvi album Beastie Boys, singl Run DMC – “Walk this way”), ali je to još bilo daleko od neke definisane domaće rap publike. Upravo smo mi sa našim pesmama, u kojima smo konkretno govorili o rapu i promovisali ga kao poseban životni stil, uz oblačenje (Adidas, prstenje, lanci, baseball kačketi), žargon, nadimke-skraćenice članova benda i naše ekipe, uspešno podstakli lokalnu publiku da razmišlja na taj način. Pokazali smo da je hip hop novi kulturni (ne samo muzički) pokret i način života, kao što je to punk bio. Ni mi nismo došli iz hip hopa već iz sveta punka, rocka i metala, a i prvobitna publika bila je iz tog miljea. Dakle rap publike nije bilo, mi smo je stvarali i oblikovali svojim pesmama i nastupima. Odziv publike bio je neočekivano dobar – kao da su mladi samo čekali nešto novo da im se ponudi, uzbudljivije i drugačije od dotadašnje ponude. Vrlo brzo smo na našim koncertima primetili ljude koji su se oblačili kako smo mi to promovisali, koji su već počeli da kopiraju i rapere iz SAD, da nose tematske majice, kape i slično. Iako su takvi bili u manjini, a veći deo publike izgledao kao regularna gradska ekipa, bilo je očigledno da se nešto menja, i nastaje novo.
Ovo sve važi isključivo za Beograd i poneke delove Srbije gde smo imali retku priliku da nastupamo (Zaječar, Subotica). Van Srbije smo bili samo jednom na čuvenom koncertu u zagrebačkom SKUC-u u maju 1990. godine. Tu smo shvatili da se i u Hrvatskoj hip hop sluša i razvija, i da su ljudi čak i tamo čuli za nas, da imamo fanove. Bili smo odlično prihvaćeni na koncertu, čak smo u publici imali nekoliko devojaka fanova, koje su došle sa majicama sa odštampanim Badvajzer natpisom.
U 1988. su i drugi izvođači nastavili da koketiraju sa rap muzikom, kao na primer pop rock bend iz Skoplja Supernova sa pesmom “Rapovanje”, pored koje su imali još poneku pesmu sa rap vokalima. Rambo Amadeus je izdao album “O tugo jesenja”, na kome je imao nekoliko pesama sa nekom formom rapa, što je posle posebno bilo izraženo na drugom albumu “Hoćemo gusle!” iz 1989. Koja i Disciplina kičme su već ranije na albumu “Svi za mnom!” pokazali afinitet prema hip hopu (“Zašto?”, “Čudna šuma”), da bi sa albumom “Zeleni zub na planeti dosade” iz 1989. definitivno potvrdili da vole da rade rap, ali na svoj jedinstven način (Disciplina kičme – “Iza 9 brda”).
Međutim, ni od njih niko se nije kokretno pozivao na rap i hip hop, i radio takve pesme kao konstantu u svom daljem radu. Dakle, ni tada nije bilo hip hop scene.
Prvi pravi domaći hip hop koji smo mi tada čuli pored nas, krajem 1988, bila je grupa (mislim sa Novog Beograda) Bez kaucije i njihova pesma “Zelene flaše”. Prvi put smo ih čuli na demo listi neke radio stanice. Ta pesma nas je dosta podsećala temom i tekstom na naše dve stvari: “Ponoćni rap”, a posebno na “Alkohol”, pa smo bili sigurni da smo uticali na njih. Par puta smo nastupali zajedno na Mašincu i Akademiji. Njihov koncept je bio malo drugačiji od našeg – od instrumenata su imali samo gitaru (ili čak ni to), sve ostalo je išlo sa kompjutera na bini, preko matrice uz dva ili tri repera uživo. Kasnije, početkom 1990-ih, Bez kaucije su obradili i našu stvar “Ona želi mene”. Tako da je krajem 1980-ih to bila jedina hip hop scena u gradu.
Da je u međuvremenu počela da se formira domaća hip hop scena i da postoje izvođači, nismo znali sve do 1990. godine, kada smo po prvi put čuli snimke bendova kao Crno-Bela Veza, sa prvim DJ-em koji skrečuje (DJ Munja!). Tek početkom 1990-ih smo saznali da su počele da se pojavljuju i grupe kao Green Kool Posse i Who is the Best. To je u stvari bio prvi pravi talas hip hopa kod nas, jer se u kratkom periodu pojavio veći broj izvođača. Tada nismo bili u kontaktu sa predstavnicima hip hop scene, koja se tek pojavljivala – utisak je bio da nas nisu u potpunosti doživljavali kao pravi hip hop, zbog našeg crossovera sa drugim žanrovima i koncepta rock benda. Međutim, znatno kasnije, nakon prestanka rada benda, saznali smo da smo ostavili veliki pečat na taj prvi talas, a posebno na drugi talas hip hop scene, te da smo bili i ostali poštovani od scene na čije smo formiranje uticali.
Zašto nikad niste objavili album?
Imali smo tri prilike da izdamo album 1990 godine.
Prva priika je bila početkom te godine, kada su Krasa i Dušan uspeli da organizuju sastanak sa Stankom Terzićem, glavnim i odgovornim urednikom PGP RTB. Mi smo poznavali njegove sinove, pa je do kontakta verovatno tako došlo, a možda i nije. Na sastanku sa Stankom su bili Dušan i Krasa, i Dušan mi je upravo danas ispričao šta se desilo. Stanko Terzić je čuo da smo mi postali veoma poznat i tražen demo bend, koji uz to radi nešto potpuno novo, i bio je zainteresovan da nam ponudi snimanje ploče. Međutim, on nije imao pojma šta je to rap, hip hop, šta mi to zapravo radimo, davao je komentare tipa: “Da, da zanimljivo je to što vi radite, to vaše recitovanje”, što je već užasno smorilo Dušana. Zatim je dao predlog da odmah potpišemo ugovor za ploču – ali uz obavezu da moramo da snimimo dve balade. Verovatno je mislio, videvši pred sobom dva lepotana, Dušana i Krasu, da naša glavna publika treba da budu devojke (što je i bio u pravu, samo smo mi imali totalno drugačiji pristup kako da to ostvarimo). Krasa je po svaku cenu hteo da snimi ploču, bez obzira na to šta će na njoj biti (samo ne narodnjaci), i ubeđivao je Dušana da pristane. Pa zaboga, LL Cool J je snimio baladu “I Need Love”! Iako je bio od svih nas najveći fan LL Cool J-a, Dušan na tako nešto nije hteo da pristane – samo je ustao sa stolice i napustio sastanak, ostavivši u čudu Terzića, a ponajviše Krasu. Tokom sastanka, neko od njih je spomenuo da je Dušan sin tada poznatog humoriste i aforističara Bore Oljačića, koji je decenijama radio na Radio Beogradu, uređujući i vodeći čuvenu radio emisiju “Karavan”. Pošto je poznavao Boru, nakon ovog neuspešnog sastanka, Terzić ga je pozvao da ga pita: “Je li, zašto onaj tvoj mali mene zajebava?”.
Druga prilika, koja nije bila neki konkretan dogovor, nego samo prilika, desila se 1. juna 1990. u bašti SKC-a, nakon što smo završili naš prvi samostalni koncert i sišli među publiku. Tada je neko, takođe iz PGP-a, ali ko je direktno bio zadužen za rad sa mladim i novim bendovima, prišao Dušanu i oduševljen našim nastupom i reakcijom publike, ponudio da za par meseci snimamo album. Kako je naš troje išlo u vojsku u septembru, dogovor je bio da se dogovorimo za snimanje kad se vratimo 1991. Kako se nakon toga originalna postava benda nikad nije sastavila ponovo, PGP RTB nije bio više zainteresovan za saradnju.
Treća prilika bila je da naši dotadašnji demo snimci izađu na novoosnovanoj nezavisnoj izdavačkoj kući iz Zagreba Search and Enjoy. Sale gitarista je bio u kontaktu sa vlasnicima Aleksandrom Dragašom i Ante Čikarom, čak smo im i poslali sve naše snimke u Zagreb, ali zbog već navedenih razloga, ništa se nije desilo (Aleksandar Radojičić MMC, bio je povremeno kritičar muzičkog magazina “Ritam”, u kome su zajedno radili Dragaš, Čikara, kao i autor ovog teksta, prim. aut).
Bio je čak i četvrti slučaj – ali je on vezan samo za materijal drugog neizdatog albuma, sa pesmama nove postave Badvajzer iz 1992, koji je bio snimljen i dogovoren za nezavisnu izdavačku kuću iz Beograda Carlo Records. Krasina smrt 1993. definitivno je sprečila i taj pokušaj.
Zašto se i kada bend raspao?
Mi se u suštini nismo nikada “raspali” kao bend, u smislu neke naše odluke da se raspadnemo i više ne postojimo, već su nas životne okolnosti na koje nismo mogli da utičemo jednostavno razdvojile.
Originalni Badvajzer bend je prestao sa radom u septembru 1990. godine, kada je većina članova otišla da služi vojni rok u tadašnjoj JNA, a jedan deo je tokom 1991. otišao u inostranstvo zbog stanja u državi i početka sukoba u bivšoj Jugoslaviji (Sale i Krle). Dušan je nakon povratka iz vojske u oktobru 1991. otišao u Poljsku, a zatim u London, i više se nije vraćao – sada živi u Francuskoj sa porodicom. Sale je 1991. otišao u Amsterdam – i takođe se više nije vraćao. Krajem 1991. u Srbiji su ostala samo dva člana benda, Krasa i ja.
Krle se ubrzo vratio iz inostranstva, početkom 1992. (bio je u Amsterdamu, pa posle u Poljskoj). Krasa je inicirao ponovno okupljanje benda, ali bez Dušana Oljačića (ključnog člana i osnivača benda, koji je napisao skoro sve tekstove pesama) i Aleksandra Radojčića, gitariste koji je bendu davao prepoznatljiv tvrd gitarski zvuk sa primesama funka i metala. Bend je našao zamenu u novom gitaristi Rajku Lukiću. Međutim, bez Saletove energije, a posebno Dušanovih tekstova, i sa samo jednim vokalom Krletom – to nije više bila ista priča. Bez sinergije koju su oni imali sa ostalim članovima benda, to nije bio isti bend. Stil i koncepcija su se značajno promenili i bili pod uticajem Vladimira Krasojevića koji je napisao muziku i sve tekstove novih pesama (osim “Razglednice iz pakla” koja je Dušanov stari tekst iz 1990).
I ta druga postava benda se takođe nije raspala svojevoljno, već usled tragične Krasine smrti 24. januara 1993. Dragan Ambrozić je to najbolje opisao u svom epitafu povodom tog događaja. Iz istog razloga nismo nikada izdali ploču, koja bi se sigurno pre ili kasnije pojavila da su se stvari drugačije odigrale nakon 1991. i da je bend nastavio da radi u istom sastavu kao pre toga.
Ekskluzivna izjava za ovu kolumnu, Phat Phillie (u to vreme posetilac koncerta Budweiser u Zagrebu):
Bio sam 12. 5. 1990. u dvorani PAUK SKUC, nastupili su DIFFO iz Zagreba i Budweiser iz Beograda. Dan iza se igrala ona famozna utakmica Dinamo – Zvezda, sjećam se toga kao da je bilo jučer, jer sam tada živio preko puta južne tribine Dinamovog stadiona.
Dva dana prije, 10. svibnja 1990, DIFFO su odradili sold out svirku u KSET-u (ta se svirka smatra prvim pravim rap koncertom u Zagrebu), a samo 2 dana kasnije otvorili su za Budweiseru SKUC-u. Puno se pričalo o tom koncertu, Zagreb je brujao i živio za hip hop tih dana. Kako Slavin Balen u svojoj emisiji Rap Attack na Radiju 101 nije vrtio Budweiser (a ne sjećam se da je vrtio niti Master Scratch Band), nismo znali što nas čeka. Prvenstveno smo se veselili nastupu zagrebačkih rap junaka, grupe DIFFO, koja je te iste godine osnovana, i odmah se etablirala kao najozbiljniji rap sastav koji smo do tada imali. Prije njih su na sceni bili MC Be-Bop Dodo, Master Keops, ET i The Silent Bomb. Upravo sam u print poslao kompilaciju “Zagreb Rap Demo 1985-1992” koja će po prvi put objediniti sve (nikad objavljene) demo snimke prve zagrebačke rap generacije. Imao sam 14 godina, išao sam u 8. razred osnovne škole “Rajka i Zdenka Baković” i na gig sam došao sa svojm schulkolegom Brankom Popovićem Popasom. Odgledali smo DIFFO u jednom dahu, i muvali se iza po klubu čekajući goste iz Beograda, cirkajući pivo. Ono čega se definitivno sjećam jest da su nam momci na prvi dah izgledali kao domaći Beastie Boysi, i ono što je mene fasciniralo i ostalo u sjećanju je da je basist scratchao na žicama svoje bas gitare, sjećam se da sam svima o tome iza pričao. Više od toga se stvarno ne sjećam, znam samo da smo do kuće imali ihihi, osjećali smo se kao “Warriors” koji su iz Bronxa (Jarun) trebali stići do Coney Islanda (Borongaj). U svakom slučaju bila je noć za pamćenje i jedan od rijetkih rap gigova u to vrijeme u Zagrebu. U kući su tu večer bili i Boytronic iz ET-ja, Damir Cuculić i Master Keops, danas Renman (DJ Is So Hot TV emisija na Z3 Televiziji), Rall B iz grupe W.F.P. (Way for Progress) i mnogi drugi.
Ekskluzivna izjava za ovu kolumnu, Dubravko Jagatić (u to vreme urednik koncertnog programa u SKUC, Zageb):
Te 1990. sam radio u SKUC-u kao urednik koncertnog programa i trudio se organizirati što više, što boljih koncerata. Zahvaljujući odličnoj upravi SKUC-a, imao sam prilično odriješene ruke, pa smo u vrijeme održavanja Eurosonga u Zagrebu 5. 5. 1990., zahvaljujući pobjedi grupe Riva s pjesmom „Rock me Baby“ godinu ranije, organizirali Kontraviziju. Potrudio sam se da dovedem tu večer što različitije izvođače, pa su tako nastupili Disciplina kičme, Haustor, Sexa, SCH… neki bendovi iz Bugarske, Australije itd. Već sedam dana kasnije, u petak 12. maja, organizirao sam Rap Party. Neka poslovna politika je bila da svaki tjedan, petkom radim koncerte, a ako uleti nešto veće – mogu prilagoditi i neki drugi dan u tjednu. Dakle, ideja Rap Partya bila je da predstavim tada mladu rap scenu, koja je bila tek u povojima u vrijeme kada je hip hop tek bio jedan novi glazbeni žanr na vidiku. Tu i tamo je netko iskočio, ali ništa veliko i ozbiljno – no ipak se na sve strane pričalo o rap bendovima i hip hopu. U to vrijeme sam radio na Radiju 101 i do mene su stizale razne demo snimke sa svih strana, pa sam na neki način mogao odabrati koga ću pozvati. DIFFO je bio zagrebački bend u potpunosti posvećen rapu. Sjećam se da je glavni reper bio MC Womah odnosno Damir Ludvig, danas jedan od cjenjenijih DJ-a, koji je ostvario i globalnu karijeru, iako se par godina kasnije u potpunosti odmaknuo od hip hopa. S njim su još bili DJ Go Cut, također kasnije DJ s respektabilnom karijerom, te Kiki i Friz. Prvi, pravi hip hop rap bend sa sjajnim reperima i onim američkim naglaskom koji je stizao s američke rap scene. Uz njih je nastupila i grupa Mr. Clean, više sklona funku ali s rap dionicama. Kao treći bend je nastupila grupa Budwiser, koja me osvojila svojim tekstovima i repanjem uz naglašene gitarističke dionice, što će tek par godina kasnije postati trend na globalnoj razini. Ukratko, Budwiser su razvalili tu večer i oduševili publiku u dvorani PAUK u SKUC-u. Prepuni pozitivne energije, repanje s razlogom i odlični tekstovi, bili su dovoljni da im zagrebačka publika nije dozvolila da napuste pozornicu. Kako sam ubrzo po dolasku kliknuo s Aleksom iz Budwisera, a i moje tadašnje društvo bilo je oduševljeno njihovim nastupom – nakon koncerta smo završili kod mene doma i pričali do sitnih sati. Često sam u to vrijeme njihove demo snimke puštao na radiju i htio svakako ponoviti njihov nastup u Zagrebu, koji se nažalost nikada više nije dogodio. Jedan od dražih koncerata iz tog vremena i pregršt pozitivne energije kao svojevrsni početak jedne neočekivano velike glazbene priče zvane hip hop.
Budweiser – “Čuješ li buku?” (1989)
Sempl 1: Brothers and Sisters!
Sempl 2: You’re Gonna Get Yours!
Hej čoveče, zašto se pališ? I zašto svojom pričom ljude daviš.
Radio budale, kada bi znale koliko se lože i koliko se pale.
Mi nismo pop grupa koja se u parama kupa,
Sa ulice smo stigli i na vrh se digli.
I oni koji su dole, zato nas ne vole, ali shvati čoveče, stvarno me zabole
I zato treba tako, da ti uvek bude jako, da li osećaš ti muku?
Čuješ li buku?
Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Badvajzer!
Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Badvajzer!
KK Rock (Krle), daj mu ga sad
Kad zajedno u masi, sa svima stojiš, ti se znojiš, pa ti se bojiš.
Mi nismo opasni, samo smo glasni, i u svojim porukama uvek jasni.
Ma nije važno kako izgledaš, već kako na stvari oko sebe gledaš
Ne moraš biti reper da bi slušao rep
Možeš imati oči a i dalje biti slep
I zato treba tako, da ti uvek bude jako, da li osećaš ti muku?
Čuješ li buku?
Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Badvajzer!
Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Badvajzer!
Sempl 2: Bring That Beat Back!
Neka pljuju po nama, to je besplatna reklama
Jer koristi nama da se diže galama
Rep je propao, rep će da prođe,
odavno to slušam, a nikako da dođe
Svi se prave pametni, ja im kažem slušaj
Napravi ti grupu, ti ovo pokušaj
I shvati, tek ću te onda saslušati,
jer i ti ćeš o svemu, ovome znati
I zato treba tako, da ti uvek bude jako, da li osećaš ti muku?
Čuješ li buku?
Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Badvajzer!
Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Bad, Badvajzer!
* u sljedećim izdanjima kolumne pišemo o pjesmama grupa Studeni Studeni i Majke.