U Cinestar kina diljem Hrvatske stigao je najnoviji uradak baziran na narodnoj legendi o heroju Williamu Tellu koji vodi svoj (u ovom slučaju švicarski) narod u pobunu protiv osvajača (ovdje austrijski Hasburgovci) što je uvijek dobrodošla tema u filmovima.
Da se ne zavaravamo, nije ni “William Tell” nehollywoodski film, ali je barem drugačiji. S budžetom od oko 50 milijuna dolara, Hamm je napravio maksimum: retro priču je ispričao vrlo solidno da nemamo dojam kao da smo film izvadili iz naftalina, a opet nije pretjerao s modernizacijom. Ipak, ovakve filmske teme ne samo da su u pravilu zabavne, vrlo akcijske (a nisu “superherojski” DC, Marvel ili ini filmovi), romantične, ali i ozbiljne priče, nego su i dobrodošli predah od “nove” nabrijane hollywoodske hiperprodukcije filmova, u kojoj više ne razlikujemo jedan od drugog.
Rekavši to skačem sama sebi u usta jer ovo baš i nije sasvim točno: Hamm je napisao i scenarij koji ima određenih rupa, a malo pati od „modernizacije“ tadašnje civilizacije, točnije modernizirao je povijesne odnose feudalaca i kmetova (plus šačice slobodnih ljudi in between) s naglaskom na pozicije spolova i rasa u vrijeme 14. stoljeća u zemljama Europe, u usporedbi s aktualnim globalnim … hm, trendovima. Mislim, prvenstveno na pokrete za ženska prava koji su u današnjem svijetu aktualni, a kojih tada nije bilo, ne samo pokreta nego niti prava. A on ih je ipak ubacio. No o tome malo kasnije.
Priča o Williamu Tellu je legenda (nikad nije pouzdano potvrđeno da je takav Tell zaista i postojao) koja datira iz davne 1307. po nekim prvim zapisima, a moderni je svijet raspoznaje od engleskog Robina Hooda po tome da što je Tell bio narodski čovjek razjedinjenih švicarskih plemena, lovac, savršen strijelac koji je svoj samostrel mogao (nije da je htio) usmjeriti u svoga sina kako bi mu skinuo jabuku s glave. Naravno da to nije činio radi svog osobnog sporta u nedostatku Playstationa, nego ga je na to natjerao jedan osobito odvratan bad guy – Austrijanac Albercht Gessler koji je bio brutalan izvršitelj naloga austrijske Kuće Habsburg koja je u to vrijeme imala još status vojvoda pod tadašnjim velikim kraljem Otokarom od Češke (prije nego su Habsburgovci i sami postali kraljevi i kasnije carevi), a koja je držala pod kontrolom švicarske pokrajine.
Ovo rekavši, film vjerno prenosi te povijesne činjenice osim da je radi jednostavnosti shvaćanja povijesti gledateljima, austrijski vojvoda Albert od Habsburga prikazan kao kralj, a Gessler kao potkralj. Što je zapravo posve nebitno za film. Ona mitska scena skidanja jabuke s glave samostrelom pojavljuje se u drugom dijelu filma, pa je red da krenemo ispočetka.
Albert od Habsburga vlada iz Altdorfa, središtu današnjeg švicarskog kantona Uri, a švicarski plemensko razjedinjeni narod u to vrijeme trpi i šuti. Iako je teško trpio austrijsku čizmu (a tko nije?), nije se baš bunio, jasno od straha opresije, sve dok postupci Albrechta Gesslera među švicarskim stanovništvom ne dovedu do niza domino događanja, koji potaknu mirnog i staloženog Williama Tella, bivšeg križara, i još nekolicinu narodskih vođa do pobune. Naravno, Gessler ima plan maknuti onog za kojeg misli da je najopasniji, Tella (prema filmu ispada da i nije jer se jedva odlučio preuzeti vodstvo pobunjenih Švicaraca u svoje ruke). Događaji, borbe, skriveni sastanci, spletke i akcija se nižu jedno na drugo dok ne dovedu do one mitske scene s jabukom, koja je zapravo biti ili ne biti švicarske pobune (a koja je u konačnici bila temelj za švicarsku federaciju koja danas postoji u Švicarskoj).
Dakle, složit ćete se, vrlo zanimljiva priča. I tako je i ispričana, mada su određene scene (gorljivi govori pobunjenika, skriveni sastanci u švicarskim pećinama, Tellovo nećkanje i preuzimanje vodstva) prikazani s dozom naivnosti, borbenog ushita i postupaka na način koji je pomalo smiješan ili u najmanju ruku nepojmljiv za današnja vremena, ali tako je to bilo tada (ako i nije, recimo da jest – tko je od nas vodio pobune naroda pa da zna kako je to?). Ima u tim scenama malo i neuvjerljivosti, praznog hoda, opadanja dinamike. Ništa strašno.
Ono što vidim kao najveći problem filma, ako to možemo uopće nazvati problemom, je ono što sam načela na početku ovog teksta. William Tell dolazi iz križarskog rata, iz Jeruzalema, rastrojen svime što mu se događalo i što je on činio i traži miran seoski život. Iako s tzv. PSDP-om Tell ne dolazi sam: u Jeruzalemu spašava lokalnu ženu s djetetom i s njima se vraća u svoj dom. Ne znam kako se u to vrijeme prihvaćala žena Bliskog Istoka, muslimanka, dakle „nevjernica“ s tuđim, ne Tellovim sinom, ali sigurno ne bi bila bogznašto ni prihvaćena niti omiljena.
U film pak, Suna (odlična iranska glumica Golshifteh Farahani) i sinek joj, ne samo što su omiljeni i prihvaćeni među narodom (pa dobro, zašto ne? Možda su Švicarci ljudi toplog srca, za razliku od nas?), nego Suna ima u drugoj polovici filma prilično velik utjecaj na samu pobunu da ne kažem da je uz druge žene pravi kolovođa. Kad spominjem druge žene, tu prije svega mislim na odličnu rolu nećakinje austrijskog kralja Alberta, princezu Berthu (izvrsna Ellie Bamber), inteligentnu, bistru, pametnu, odvažnu i samosvjesnu djevojku koja je prije svega Švicarka, a onda sve ostalo i kojoj dakako silno teško pada da je obećana omrznutom Gessleru kako bi Albert učvrstio svoju moć „na terenu“. Bertha voli zgodnog švicarskog „princa“ nesigurnog Rudenza (mlaki Jonah Hauer-King) i kada se ovaj prikloni („bend the knee“) Albertu umjesto da ujedini švicarska plemena, Bertha sama „odradi“ veći dio posla (neću spojlati) uz ostale žene i u konačnici, pobunom osviještenog Williama Tella.
Alberta glumi veliki Ben Kingsley u totalno nedostatnoj minutaži i prostoru da razvije išta značaja vrijedno. Uistinu teški propust i neiskorišteni kapital filma. Drugo slavno ime filma ima sličnu minutažu i samo malo više prostora, ali je dojmljiviji – Jonathan Pryce glumi Rudenzovog strica, poglavara jednog od švicarskih plemena. Berthina uloga nije neuvjerljiva jer su tu i tamo žene od staleža u to vrijeme znale bile sklone takvom (mada od društva prekorenom i neprihvatljivom) ponašanju – no nije logično niti uvjerljivo da su baš sve kao „ujedinjeni ženski front“ maltene vodile muškarce, barem ne javno i prihvatljivo. Suna pogotovo. U današnje vrijeme to je normalna stvar, ali ovo se događa u zatucanom 14. stoljeću.
Jednako slaba karika filma je zapravo izvrsno odglumljena rola Amara Chadha-Patela, britanskog glumca indijskog porijekla, koji glumi svećenika, svetog čovjeka, koji malo odzdravlja sa „Salam alejkum“, a malo vodi crkvicu katoličkog (ili tako nešto) predznaka. I gorljivi je pobunaš. Patel je izvrsno odglumio, karizmatično, ali ne mogu prihvatiti da je Indijac i katolički svećenik u zatucanom švicarskom seocetu, prvo, vjerojatna premisa, a drugo, da je toliko utjecajan da može organizirati i voditi pobunu protiv osvajača. Karizmatičan jest, ali ostalo? Teško.
Završavam uz ono što je u filmu ponajbolje: Connor Swindells kao brutalni Gessler, totalno je odličan negativac, i naravno Claes Bang u naslovnoj ulozi Williama Tella. Bang se nije preglumljavao i to je filmu donijelo prevagu s plusevima. Uvjerljivo ozbiljan, stoičan do krajnjih granica, na balansu „bi ili ne bi“, jer „bi“ znači (opet) rat, što ne želi, ali vidi da narod nema kud. Naizgled je Bang „premalo“ snažan za jednog mitskog heroja, ali to je upravo ta fina doza mučnog nećkanja, jer za razliku od ostalih on itekako dobro zna što je rat i ratno klanje.
“William Tell” je film koji vas neće oboriti s nogu i koji nećete prepričavati godinama, ali ćete uživati u gledanju i vrlo vjerojatno ga pogledati svaki put kada bude na nekoj TV reprizi ili streamingu. Kao kad u beskraj gledamo filmove o Robinu Hoodu ili Trima mušketirima. To je taj nivo i kvaliteta filma, bez daljnjega.