Film koji je privukao veliku pozornost kritike, javnosti, ali i obožavatelja lika i djela Boba Dylana, “Potpuni neznanac” redatelja Jamesa Mangolda, stigao je u Cinestar kina diljem Hrvatske.
Bob Dylan je po puno pokazatelja možda i najveći živući umjetnik, pogotovo ako se uzimaju u obzir nagrade koje je dobivao za života, ali njemu osobno vjerojatno većina tih nagrada ne znači skoro pa i ništa. Rijetko koji umjetnik može se pohvaliti da u svojim vitrinama uz ostale nagrade ima i Grammyje i Oscare, ali nitko se ne može pohvaliti da uz sve njih ima i Nobelovu nagradu za književnost. Ali Bob Dylan ionako se nagradama nikada nije hvalio.
Ovaj kameleonski lik koji već dobrano više od osamdeset godina kroči svijetom dao je kulturi, a poglavito onoj koju nazivamo pop kultura nemjerljiv doprinos, vjerojatno kao nitko drugi u zadnjih šezdeset i više godina. Puno odličnih dokumentarnih fimova koji su listom svi za preporuku snimljeni su o segmentima Dylanovog životnog i glazbenog puta, postoje i odlični igrani filmovi koji se dotiču Dylana na poseban način (“I’m Not There”, recimo), a biografi su mu bili i neki od najboljih pera svjetske kritike od Anthonyja Scaduta do Greila Marcusa.
Očigledno, došlo je vrijeme (ili se skupila kritična masa novca) da se snimi i biografski igrani film o životu ovoga umjetnika (nekako namjerno izbjegavam izraz ‘glazbenika’). Izbor za redatelja koji će se upustiti u ovaj, možda zbog očekivanja i pomalo rizičan projekt, u startu se činio dobar jer je James Mangold već za sobom imao prilično dobar biopic “Walk The Line” temeljen na životu još jedne legende, Johnnya Casha, snimljen prije dvadesetak godina, a u “Potpunom neznancu” Mangold uz Jaya Cocksa potpisuje i scenarij. Druga pomalo rizična stvar je bio izbor glumca koji će u filmu glumiti Dylana, poglavito zato što je odlučeno da glumac sam i otpjeva sve pjesme koje će biti izabrane za film. Timothée Chalamet pokazao se i u glumačkom i u pjevačkom segmentu kao jako dobar izbor i vjerujem da gotovo nitko nema zamjerki na njegove izvedbe, a tome vjerojatno svjedoči i nominacija za Oscara u kategoriji najboljeg glumca, i na kraju ako dobije zlatni kipić neće sigurno biti nezasluženo, naprotiv. Isto tako sjajna scenografija i kostimografija odlično dočaravaju atmosferu početka šezdesetih godina u New Yorku, vremenu i mjestu kada i gdje se odvija radnja filma.
Film počinje Dylanovim stopiranjem od rodne Minnesote do New Yorka gdje je s gitarom krenuo, kao i mnogi mladi beatnici toga vremena, kako bi pokušao pronaći sreću u velikom gradu u poprilično teškim i turbulentnim vremenima. Putem ga prati glazba njegova idola Woodyja Guthrieja, istinske folk legende koji je do tada već više od dvadesetak godina stihovima svojih protestnih pjesmama utirao put generaciji velikih ‘protestnih’ izvođača koji su ‘eksplodirali’ početkom šezdesetih.
Kako je ovaj film ipak neka fikcija koja se temelji na stvarnoj priči i istinitim događajima, tako i Dylan u filmu odlazi u posjet Guthrieju koji je u poprilično lošem stanju u bolnici i pri tome tamo nalazi i upoznaje još jednog legendarnog lika protestne scene Petea Seegera (odlično ga je utjelovio Edward Norton), a i samom Guthrieju se predstavlja svojom gitarom i glasom.
Seeger mladoga Dylana uzima ‘pod svoje’ i uvodi ga u ‘protestnu scenu’ klubova u Greenwich Villageu koji ulaze u svoje ‘zlatno doba’, a Pete je i organizator čuvenog Newport Folk Festivala koji je ‘centar svijeta’ protestne folk scene onoga vremena. Nastupajući po klubovima Dylan upoznaje tada već mladu i etabliranu folk zvijezdu Joan Baez (odlično je igra Monica Barbaro) i s njom ostvaruje vrlo čvrstu glazbenu, a i sentimentalnu ljubavnu vezu iako je u isto vrijeme u vezi sa Suze Rotolo (koja se u filmu iz nepoznatog mi razloga zove Sylvie Russo, a igra je Elle Fanning). Rotolo pamtimo i kao djevojku s covera Dylanovog drugog, odnosno prvog ‘pravog’ albuma “The Freewheelin’ Bob Dylan”.
Općenito Dylanov odnos sa ženama u filmu je poprilično kaotičan, moguće da je tako i stvarno bilo, ali moguće je i da je zbog dobre priče sve ovako prikazano. Navodno je Bob Dylan dobio prije filma uvid u scenarij i na kraju je sve ‘amenovao’, ali u nekim trenucima neke stvari ostaju ipak malo nejasne i nedorečene, pogotovo taj odnos sa ženama koje se pojavljuju u njegovom životu, a prikazane su u filmu. Karijeru mu pratimo od dolaska u New York do uspinjanja na ljestvici popularnosti, od mladog i drčnog folk trubadura do karizmatičnog i pomalo ekscentričnog glazbenika za kojega se bore svi, od žena pa do vlasnika diskografskih kuća.
Ono što je Dylan ponudio u svojim stihovima bila je himna generacije koja je očekivala ‘vremena koja se mijenjaju’, bila je to vrhunska poezija koja je prozivala vlast u “Blowin’ in the Wind” i “Masters of War” i zazivala promjene i ‘tešku kišu’ u ona teška vremena. Svoju novostečenu ‘slavu’ potvrđivao je nastupima u Newportu gdje je već uz sebe imao pravu sektu pratitelja i obožavatelja, a sve to vrijeme snimao je jedan za drugim niz fantastičnih albuma.
I kada se činilo da su ga svi apsolvirali kao akustičnog folk gurua, Dylan je već bio korak ispred, u nekoj svojoj novoj fazi, pa kada mu je postojeći okvir postao preuzak počeo je graditi drugi i tako se njegova esencijalna transformacija iz akustičnog trubadura u rock električara 1965. godine u retrospektivi čini kao logičan potez.
Prelazak s akustike na elektriku, ili kako to u filmu kaže Pete Seeger – ‘prelazak sa svijeće na žarulju’ – okorjelim folk fanovima uopće nije dobro ‘leglo’, proglašeno je to s njihove strane za pravu izdaju, ali genijalni osobenjak koji odbija igrati prema ustaljenim pravilima je upravo ono što je Dylana učinilo toliko velikim. Vrhunac nezadovoljstva zbio se 1965. godine na kontroverznom nastupu na Newport Folk Festivalu kada ga je veliki dio publike izviždao, ali to Dylana uopće nije pokolebalo u naumu da svira ono i onako kako sam želi.
Podršku mu je među rijetkima pružio, u ono vrijeme prijatelj s kojim će kasnije i snimati, Johnny Cash (odlična rola Boyda Holbrooka), još jedna posebna ličnost u svjetskoj glazbenoj povijesti.
Film “Potpuni neznanac” temeljen je na knjizi ‘Dylan Goes Electric!’ autora Elijaha Walda i odnosi se uglavnom na prvih pet godina Dylanove karijere i prelasku sa akustičnog folka na električni rock. Odličan prikaz vremena uz odličan prikaz glazbene scene, dojmljive izvedbe glavnih glumaca i fantastičan soundtrack filma daju ovome filmu visoku ocjenu. Postoje naravno i neke male manjkavosti, većinom scenarističke, ali to ne umanjuje puno vrijednost ovoga filma. Naravno, ovo je prvenstveno film za velike “Dylanofile”, a nakon toga sve koji će to možda tek postati, i na kraju i ostale ljubitelje filma.
Izlazeći iz kina nakon projekcije sasvim slučajno čuo sam razgovor cure i dečka pored mene, i on kaže “dobar mi je film samo nije odsvirao ni jednu pjesmu koju ja znam…“. Da ga je u tom trenutku čuo ‘Big D.’, kako Dylana u filmu zove Johnny Cash, bio bi jako zadovoljan. On nikad nije želio raditi ono što se od njega očekuje.
Osobno nisam neki veliki ljubitelj filmskih nastavaka i franšiza, ali u ovom slučaju bi stvarno volio da se Dylanova priča pretvori u franšizu i da nakon priče o ‘potpuno nepoznatom’ Bobu Dylanu i njegovih prvih pet godina karijere dobijemo priču o drugih pet godina, pa onda možda i o trećih i četvrtih pet godina, kada je još uvijek bio jedan od najrelevantnijih glazbenika (umjetnika) na svijetu.
S druge strane mislim da je danas Americi nasušno potreban jedan novi Bob Dylan, jedan novi mesija koji bi poveo mlade ljude u nekom pozitivnom pravcu, ako već nije kasno.
James Margold napravio je vrlo dobar film koji je odličan prikaz početka karijere jednog od rijetko viđenih poetskih i glazbenih talenata.
Foto: © 2025 SEARCHLIGHT PICTURES
