Sadizam, mazohizam, dominacija, seksualno ropstvo, submisivnost – sve ove radnje možemo staviti pod zajednički nazivnik – seksualna požuda, a upravo o tome govori film “Požuda” koji se trenutno nalazi u kinima Cinestar diljem Hrvatske.
“Požuda” je totalno površno najavljivana, ne znam je li to iz razloga što je u pitanju erotski film pa se onda ne može reklamirati u normalno vrijeme ili zato što tamo netko misli da će tamo nekoga u kino privući tema o ljubavi između starije žene i mladog muškarca. Nije li to nešto što već odavno nije tabu tema? Erotika je nešto što rijetko danas gledamo na filmskim platnima, a klasici poput “Sirovih strasti”, “9 i pol tjedana”, “Kobna privlačnost”, “Razotkrivanje”, “Sliver” ili “Oči širom zatvorene” teško da se mogu ponoviti. Čak ni erotski serijal “50 nijansi sive” nije postigao ono što je mogao. Možda zato što nema ono što ima film “Požuda”, a to je realni prikaz seksualnih požuda do te mjere da neke kadrove možda i nećete htjeti pogledati ili ćete zatvarati oči ispred filmskog platna. I Nicole Kidman je zatvarala svoje oči ispred Antonija Banderasa, svog partnera u filmu, jer nije jedna od onih koji vole ostvarivati kontakt očima tijekom seksualnog odnosa ili da tako kažem, nije za romantiku, već za grubost. Neki od spomenutih klasika očito su inspirirali i redateljicu Halinu Reijn koja je iskopirala neke scene iz filmova “Sirove strasti” i “Ubojstvo svetog jelena”.
Nicole Kidman u filmu ima 50 godina, utjelovljuje Romy Mathis, izvršnu direktoricu jedne velike firme, inovatoricu, matematičarku, odnosno da se kratko izrazim – ona je lumen. Majka je dvoje djece, jedna kćer je lezbijka i ovaj film prati ujedno hladan odnos između njih dvije koji će itekako biti ključan u raspletu filma. Druga kćer je pak čista suprotnost, razigrana, hiperaktivna. Supruga Jacoba glumi Antonio Banderas, koji je cijenjeni kazališni redatelj, dakle, još jedan lumen, samo na svoju stranu. Film počinje i završava njihovim odnosom, samo što postoje velike razlike između jednoga i drugoga. U jednom je Romy nedovoljno zadovoljena, zbog čega odmah nakon odnosa zadovoljstvo potražuje u gledanju porno filmova, a u drugom, kada suprug prihvaća drugačiju i uvrnutu suprugu, grubi seks između njih dvoje postaje idealan na obostrano zadovoljstvo. No, ima li ljubavi u svemu tome? Može li se to opisati kao zdrav odnos dvije osobe? Pokušao sam raspetljati ovu temu u svojoj glavi tijekom i nakon gledanja filma. O tome nešto kasnije.
Ubrzo shvaćamo da se Romy lako uzbudi prilikom nekih iznenadnih događaja adrenalinske atmosfere, odnosno kod nekih konflikata ili bijesnih ispada do one mjere da bude uzbuđena na lavež psa na ulici, pogotovo na jednog mladića koji je uspio primiriti tog psa jednom jednostavnom gestom – maženjem i nagrađivanjem s keksom. Seksualnim rječnikom rečeno – dominacijom. Taj isti mladić, uskoro ćemo otkriti, jedan je od novopridošlih stažista u njezinoj firmi. Svaka njegova gestikulacija, pokret ili bilo koji govor tijela, u njoj izaziva neku posebnu znatiželju. U onom trenutku kad stažist Samuel, kojega glumi Harris Dickinson, shvati s čime je okupirana njezina mašta odluči prihvatiti ulogu i zaigrati igru. A igra se zove dominacija, što je i dio opće skraćenice BDSM (Bondage, Discipline/Dominance), Submission/Sado, Masochism). Romy se lako uzbudi kada mladi Samuel, primjerice, razbije šalicu s kavom pa joj naredi da pokupi razbijene komade što ubrzo prijeđe u grubi seks. Redateljica je odlučila takve scene prikazati što realnijima i potrudila se da što dulje traju, a na gledatelju je hoće li prihvatiti ovu igru do kraja ili će joj u jednom trenutku zasmetati. Kamera izvrsno prati prisne kadrove, prikazuje dosta, ali ne prikazuje sve. Na neki način smo i mi dio cijelog ovog “cirkusa”, ako je to uopće prava riječ. Romy je tako glumila psa kojeg potom vlasnik umiruje, mačku koja pije mlijeko iz tanjurića pa joj partner liže ostatke mlijeka s lica, a sve je to bio samo uvod u oralni, vaginalni ili analni seks s naglaskom na grubost. Romy je nesigurna u svoje tijelo i ima manjak samopouzdanja, ne voli kad joj netko kaže da je lijepa, ne voli čuti da joj netko kaže “volim te”, a tu je i konstantni problem gledanja partnera u oči tijekom odnosa. Stoga više podliježe tome da ju partner zadovoljava dok je ona okrenuta leđima ili ako je u pitanju cowgirl poza onda da njezina glava nije usmjerena prema partneru. Sve su to neke vrste problema za koje ona misli da dolaze od trauma iz djetinjstva, čak odlazi na određene psihoanalize i testove, no u konačnici shvaća da je u pitanju isključivo požuda u kojoj ona maksimalno uživa i koja mora biti prisutna tijekom seksualnog odnosa. U trenutku kada vlastiti partner saznaje za njezine “probleme”, nastaju i privatni problemi koji su na rubu raspada obitelji. Cijelo vrijeme Romy svoju kćer gleda kao drugačiju, odnosno kao nekoga tko se ne uklapa u ovu “uglednu” obitelj, a nije svjesna svojih problema. Onoga trenutka kada jedno drugo prihvate i shvate da smo svi mi ljudi i da imamo svoje mane, a upravo te mane čine čovjeka čovjekom, obitelj postaje obitelj. Suprug Jacob prihvaća igre u sobi, supruga Romy na kraju ipak bude zadovoljena i život može u konačnici biti lijep. No, život uvijek ima i svojih padova, pa je tako njezina desna ruka iskoristila šefičine seksualne tajne za svoju bolju poziciju u firmi, a ucjene su pale i kod mladog pastuha, također lumena (što sam zaboravio ranije napomenuti; možda je i to bio faktor za uzbuđenje kod Romy) koji nakon svih igara odlazi u daleki Japan kako bi radio za ugledni Kawasaki.
Završetak filma je nekako došao brzo, poput orgazma s početka filma, od svih mogućih smjerova i potencijala koji se otvaraju u cijeloj radnji, redateljica se odlučila na onaj najočitiji i najbanalniji, a to je popularno rečeno na engleskom – happy end. Dosadno do bola! Mogao se mladi pastuh prikazati kao neki serijski ubojica, kao svodnik, kao vođa nekog kulta ili obrnuto, mogla je Romy biti neki seksualni predator, mogla je ona voditi određeni kult, moglo se sve ovo prikazati i kao neka seksualna maštarija ili mokri san. No, s druge strane sam svjestan da je naglasak bio na erotici i da bi svaki drugi ishod mogao smanjiti napetost koju su imale ove seksulane igrice tijekom filma. A situacija je bila napeta kao u kafe aparatu, rekao bi jedan Bosanac. Nicole Kidman je otkrila da je snimanje moralo biti prekinuto više puta zbog činjenice da je bila često previše uzbuđena/napaljena oko svega, a znalo se dogoditi i da je filmska ekipa morala napustiti prostor kako bi se glumci mogli u miru pripremiti za snimanje ili odmoriti od snimanja. Ovo dovoljno govori o tome koliko su i glumci, ali i redateljica bili posvećeni ovom filmu kako bi scene bile što bliže stvarnom životu.
Ono što bih istaknuo kao najbolje trenutke filma jest zapravo uloga Nicole Kidman koja i u šestom desetljeću života glumi izvanredno, a da ne govorim o tome da izgleda sjajno. Njezine emocije, ali i frustracije, poput činjenice da ne može dobiti ono što želi, prikazane su i facijalno i gestikulativno na vrhunskoj razini. Ne znam jeste li primijetili, ali cijeli film se okreće oko uzdaha i izdaha, pri svakoj njezinoj kretnji u miksu zvuka dosta je intenzivan uzdah i izdah, ne samo u scenama seksa nego i u svakom drugom smislu. Soundtrack je minimalističan, ali izvrstan, također tempom i zvukom prati uzdisaje i izdisaje, naglašavajući kako je ugođaj filma konstantno napet, takoreći na rubu uspaljenosti, odnosno mogućeg orgazma. Još jednom kažem, kao da je gledatelj odabran da se pridruži ovim scenama. Ocjenu ovom filmu, unatoč svemu pozitivnom, smanjuje gorak okus u ustima kod samog kraja, kao i činjenice da je redateljica kopirala određene scene iz drugih filmova. Rave scena u “Požudi” je doslovno kopirana iz “Sirovih strasti”. U potonjem Michael Douglas na zabavi traži Sharon Stone, potom u WC-u primijeti da šmrče kokain i ljubi se s drugom ženom, da bi se na kraju na plesnom podiju Michael i Sharon strastveno ljubili i kasnije završili u krevetu. U “Požudi” Nicole Kidman dolazi na zabavu i traži Harrisa pa u jednom trenutku joj se pridružuje nepoznata ženska osoba koja ju i ljubi, a potom Nicole vidi Harrisa kako je prisan s nekim drugim muškarcem. Na kraju oboje završavaju na plesnom podiju u strastvenom poljupcu i potom tko zna gdje. Ujedno, seksualno ponašanje Nicole Kidman na krevetu s Antoniom Banderasom podsjeća na ponašanje iste Nicole s Colinom Farrellom u filmu “Ubojstvo svetog jelena”. Neobično, uvrnuto i bez romantike. Uz Nicole Kidman moram pohvaliti uvijek odličnog Antonija Banderasa kojemu ovakve uloge itekako odgovaraju, bilo je tako, recimo, u “Desperadu” u prisnom odnosu sa Salmom Hayek, potom s Angelinom Jolie u filmu “Prvi grijeh” i u drugim ulogama. Spojiti onda Nicole i Antonija se čini kao logičan ishod.
I sada dolazim do onog pitanja s početka – može li biti ljubavi, pa i one vječne, u požudi? Nisam seksolog, niti stručnjak, ali čini mi se da je u takvim situacijama ljubav najmanje izražena, no mislim da i nije pretjerano potrebna. Ako je netko romantičan zahtijevat će romantične trenutke s voljenom osobom, ako netko voli grubi seks ili neke seksualne igre, zatražit će od partnera isto. Onoga trenutka kada joj se ne ispune želje, ne postoji baš naka želja da ta osoba pretjerano dugo ostane vjerna partneru. Osim ako se ne dogodi nekakav kompromis, ali i kompromis ne može trajati vječno. Sama činjenica da je publika imala ogromni interes za knjige “50 nijansi sive”, a potom i filmske ekranizacije, dovoljno govori o tome kakvi smo po pitanju požude, a kakvi po pitanju ljubavi. Netko će reći da nema ljubavi bez požude, a netko da požuda i ljubav ne mogu ići u isti koš. Reklo bi se u narodu i “ne jebe zgodan nego uporan”. Kako god bilo i po kojem (seksualnom) usmjerenju i uvjerenju živjeli – odgledajte ovaj film, pa čak i radi puke znatiželje. Tko zna što može zaiskriti u vama ili među vama. Ipak, ono što mogu sa sigurnošću reći jest da je glumica i scenaristica, a odnedavno i redateljica, Halina Reijn, na dobrom putu. Ovo je njezin treći dugometražni film, a već je postalo jasno koje teme joj se vrte u glavi, jedna od njih je bila zaljubljenost zatvorske terapeutice u nasilnog serijskog silovatelja (“Instinct”, 2019.), a sada imamo uspješnu poslovnu ženu koja uživa u seksualnim igricama. Rubne teme, odnosno teme o kojima se baš ne voli govoriti pretjerano u javnosti, ono su što će sigurno biti i u budućnosti glavna okupacija Haline Reijn. Scene grubog seksa i seksualnih perverzija u slučaju filma “Požuda” bile su autentične, još da i ostali dijelovi priče budu autentični i jednako tako napeti, redateljica bi mogla dobivati i puno više ocjene.
Foto: Promo
