Ovaj tekst našeg suradnika Ljupče Davčeva Makedonca je uspomena na legendarnog Massima Savića koji je rođen na današnji dan, 6. lipnja 1962. godine, a napustio nas je 23. prosinca 2022. godine.
Negde 4-5 godina posle početka novog milenijuma nalazim se u Sofiji sa Majom. Rano je ujutru i idemo da jedemo tada čuveno bugarsko kiselo mleko. Najbolje kiselo mleko je bilo iza međugradske autobuske stanice. Dan je poluoblačan, sredinom septembra. Ide nam se u toalet, najbliže je normalno na autobuskoj stanici, a tamo više menjačnica nego perona za prodaju karata. Prazno je na autobuskoj, prodavnice još nisu otvorene. Vidimo Massima Savića ispred jedne od tih menjačnica. „Come va Signor Moreno“, kažem mu iako ga ne poznajem, znam da mu je majka prava Italijanka i da je deo života živeo u Italiji. Massimo se zbunio, pocrveneo, kaže mi “Va bene”. I nastavili smo neobavezni razgovor, na srpsko-hrvatskom. Nije imao problema u komunikaciji sa strancima. Menjačnica je bila odmah pored ulaza u toalet u koji se ulazi sa metalnim novcem koji se stavlja u poseban aparat. On se sastojao od jednog okruglog točka na kome su bile stavljene tri metalne ručke. Ubaci se novčić, metalna ručka se podiže, prolazi se i nakon prolaska ulaz se zatvara drugom metalnom ručkom. Sa jednim novčićem može ući samo jedna osoba. Maja i ja smo ubacili novac i ušli. Posle pet minuta izlazim. Massimo još čeka otvaranje menjačnice. Razgovaramo, kažem mu da sam nekoliko puta gledao njegov bend Dorian Gray, da je njegova muzika iz tog perioda bila nekako veoma sterilna, nije bilo onog magičnog.
Prođe 20 minuta. Maja još nije izašla iz toaleta. U jednom trenutku dolazi momak koji govori bugarski i želi da uđe u toalet. Prvi put susreće takvu automatsku mašinu, pokušava da upotrebi silu, gura, vuče, psuje, boli ga noga i ne može da preskoči metalnu ručku. Massimo i ja smo na 3 metra udaljenosti od ulaza. Šta će momak, pita nas kako da uđe. Stavim novčić u aparat, točak se okreće i on ulazi u toalet. U tom trenutku Maja izlazi, nije videla Bugarina, i stane s nama da popriča. Posle nekoliko minuta, Bugarin izlazi iz toaleta, prolazi pored nas, sav nasmejan, podiže kažiprst i kaže mi nesto otprilike ovako: „Hvala ti Makedonac, bilo je super“. Maja me začuđeno gleda, a ja joj sav ozbiljan kažem „Pa šta da radim kad sam najbolji“, dok se Massimo valja od smeha. Kažu da čoveka možete videti kakav jeste kada se nasmeje. Iz tog Massimovog osmeha videla se otvorenost, ali i plašljivost, nedostatak hrabrosti, kao veliko dete koje otvorenih očiju radoznalo, neiskvareno pokušava da otkrije nešto novo, ali se plaši šta će drugi reći. Smejao se punih usta, što je uz njegovu savršeno skrojenu odeću za njega i tanki konjskicrep iza njega, ostavljao utisak kao da je neki dobar vanzemaljac ušao u ljudski oblik, i došao na zemlju da unapredi ljudski rod. I zaista, kada se pogleda ceo njegov opus, kao da nije nastao na ovoj planeti, ne samo muzika i tekst, već i sama izvedba, ali i procena koju pesmu uzeti od drugog autora.
Na početku solo karijere, gde je uglavnom bio on sam autor, ali i Zrinko Tutić (zajednička saradnja na nekoliko solističkih albuma sa početka njegove solo kariere), kao da mu je nedostajala neka sitnica da negde dovede vulkane. Saradnja sa drugim autorima kao što su Predrag Martinjak „Suze nam stale na put“, Dragan Brnas i Eni Kondić „Gdje smo sad“, Sandro Bastiančić „Tišine“, Ines Prajo i Arijana Kunštek „Odjednom ti“, Ivan Dečak „Mali krug velikih ljudi“, Srđan Sekulović, Arsen Dedić, doveli su Massima na sam vrh balkanske scene, eksplodirao je uspavani as donoseći lavu u srca slušalaca. Ako postoji pesma koja bolje oslikava Massimovu dušu, deo kojeg se duboko u sebi plašio, ono bez čega se ne može to je svakako pesma „Nauči me kako voljeti“. Njegova izvedba ove pesme je vanvremenska, jedinstvena (jedino Damir Urban može da se približi) i samo on može doneti tu vrstu emocija visokog intenziteta, uz sve strahove i nade, a može jer govori iz sopstvenog iskustva.
„Stotinu puta sam se prodao
za laku noć greške dodavao
na korak do dna
sam te pronašao,
a nisam znao šta to znači sanjati
sad je vrijeme, nauci me
Kako voljetiNauči me kako voljeti
iz praha stvori obrise
otvori me i pusti strahove
strasti svoje podsjetiPokaži mi let tvojim visinama
približi na tren najljepšim slikama
kad znaš da volim te, molim te, volim te
nauči me kako voljeti“
Poseban doživljaj je Massimo uživo na koncertu, tamo On, humanoidno dobar vanzemaljac, tako tanak i visok, kao vrba, skladno obučen, emocije koje izviru iz svakog takta, izvedba koja pogađa svakom rečju, uz pomoć neverovatnog benda koji ga prati u pozadini, dajući sav prostor za njega majstora sa neverovatnim glasom, tempom i ogromnom količinom ljubavi koju šalje publici. Prema filozofiji “Zvezdanih staza”, dobri vanzemaljci su besmrtni, tako da je Massimo živ u Tebi, Meni, Nama, Vama. Massimo, hvala ti na svemu i nadam se da si pre nego što si otišao tamo negde, naučio kako voljeti, jer to je čovekova najveća vrlina.
Foto: Nikola Knežević