“Slow Horses” je jedna od onih serija od kojih očekuješ jedno, a dobiješ drugo. I to bolje.
Radi se o špijunskoj seriji (originalno na Apple TV+), kojih ruku na srce i nema toliko mnogo koliko ima policijskih i detektivskih – ali svejedno očekuješ neki određeni tip proizvoda. “Slow Horses” je krenula s prvom sezonom 2022. i to sa samo 6 epizoda. I onda počneš gledati, već prvih pola sata zuji nekoliko upitnika iznad glave, a na kraju prve epizode imaš dojam da si gledao ekskluzivni uvid u čistilište (koje se baš na platnu/TV-u nikad nigdje ne spominje, samo nebo i pakao). Wow, zanimljivo! Do sredine serije ti je već jasno da gledaš nešto vrlo originalnog pristupa, ozbiljno al’ neozbiljno, satirično i inteligentno, pametno i britko, i nadasve zabavno, koliko “špijunske” teme mogu biti zabavne. Zabavan je pristup. Ne mislim u stilu Mr. Beanovog “Johnnyja Englisha”. Do kraja prve sezone već sa strahom gledaš kako je malo ostalo za odgledati i što onda? I što onda??? Pečeš se na laganoj vatrici kraće vrijeme dok se ne potvrdi druga sezona. Fala Bogu! I onda ona bojazan, hoće li druga sezona biti barem negdje na razini vrhunske prve? Ali ne, redatelj James Hawes i scenarist Will Smith (ne ONAJ Will Smith) koji je pisao seriju po istoimenom knjižnom predlošku Micka Herrona i dalje ubijaju. Ne samo da je druga sezona ispunila očekivanja nego je i bolja od prve.
Priča o otpadnicima, “niškoristima”, luzerima, robe s greškom prvoligaškog špijunskog svijeta britanskog MI5 (interna agencija), James Blopovima britanskih unutarnjih političkih igrica, koji su uspjeli toliko zaribati u prvoj ligi da ih se šutne u malu zajednicu drugoligaša (da ne kažemo žljigaša) koja boravi u nekoj istrošenoj višekatnici “Slough House” u Londonu gdje sve škripi, raspada se, nema lifta, od glamura nema nijedno slovo te riječi. Sedam “seronja” (i usput izvrsnih likova, karaktera kao i glumaca koji ih utjelovljuju) vodi najgori primjerak šefa: smrdi, prdi, pije ko’ smuk, puši cigaretu za cigaretom, spava u uredskoj stolici i na uredskoj sofi, hrče, ne pere se (tu i tamo), mrzovoljan je i zloban, ponaša se prema svojim “djelatnicima” kao prema luzerima, što zapravo i jesu, ali kako znaju da je i on luzer (inače ne bi bio tu gdje jest s njima) – onda je ta relacija pomalo u kategoriji “fuj šef”.
No, ispod sve te “zmazane” šefove površine, nadzire se ultra inteligentna, sarkastična, pametna nekdašnja špijunska zvijezda iz ere hladnog rata, Jackson Lamb (ultra fenomenalni Gary Oldman), za kojeg zapravo nisi siguran je li uistinu bio zvijezda pa se gadno nekome zamjerio ili je to samo neka priča. A nisu sigurni niti njegovi podanici: zbunjola i alkoholičarka Catherine Standish (Saskia Reeves), generacijski iz Lambovog vremena, narcistički i seksistički, ali ultra genijalni haker Roddy Ho (Christopher Chung), zbunjeni, ali dobroćudni, šarmantni i pomalo naivni (za jednog pa i propalog špijuna) Min Harper (Dustin Demri-Burns), sumljivo srdačni, beskrajno naporni i prevrtljivi Struan Loy (Paul Higgins), mrka, inteligentna i šutljiva Louisa Guy (Rosalind Eleazar), nejasni snagator Moody (Steven Waddington) koji je pripadao prvoj ligi “čistača” tzv. The Dogs (psi) koji neće prezati ni pred čim da se u prvu ligu i vrati – iako to apsolutno svi u Slough Houseu žele svaki sa svojom agendom kako da do toga dođe. Iako ih prvoligaška zajednica s lokacije “Parka”, The Regent’s Parka (sjedište MI5 u seriji) posprdno naziva sporim, odnosno otpisanim konjima, ergo naziva Slow Horses.
U luzerskoj ekipi su još mladi, jako friški i nadobudni River Cartwright (Jack Lowden), koji je unuk poznatog britanskog umirovljenog špijuna, Lambovog savremenika, Davida Cartwrighta (famozan Jonathan Pryce), i koji je uspio već u svom prvom zadatku, zapravo glavnom testiranju, akciji hvatanja tzv. teroriste na britanskom aerodromu – zajebati po punoj crti. No River nije nikako tumplek, iako je možda pretjerano ambiciozan i s tendencijom da poveže krive konce i dođe do pogrešnih zaključaka, njemu je jasno da je netko drugi (a znamo i tko) zeznuo, a on je ispao žrtveno janje. Naravno da mu to nitko ne vjeruje, pa je stav apsolutno svih da se ima zahvaliti samo svom utjecajnom djedu Cartwrightu što je uopće i u Slough Houseu. Drugim riječima, Rivera se stigmatizira kao povlaštenog. Ako možeš biti među luzerima i smatrati se povlašten.
Jedina zvijezda repatica u Slough Houseu je Sidonia ‘Sid’ Baker (Olivia Cooke) za koju nikome nije jasno što ona tu uopće radi. Doslovno svi glumci likova luzera su jedan bolji od drugoga, a svaka naredna sezona ekipa ima pokoju pridošlicu, jer i luzeri gube glave, a novi se uvijek nađu.
Prva sezona je uglavnom orjentirana na postavljanju odnosa između Slough Housea i HQ MI5 (prvoligaša), šefa Jacksona Lamba s njegovom šeficom, drugim čovjekom MI5, ženom zapravo, Dianom Taverner (sjajno bitchy Kristin Scott Thomas), te primarno Riverovom potragom za iskupljenjem, odnosno kako da svima dokaže koji mu je mulac iz HQ-a smjestio (da stvar gora bio mu i je prijatelj) – James ‘Spider’ Webb (savršeno ljigavi Freddie Fox).
U prvoj sezoni se svašta događa, od totalnih šeprtljanja (dvoje luzera krenu u potjeru pa ostanu bez benzina), do sjajnih akcija (kraj naročito) i vrlo ozbiljnih i inteligentnih ispreplitanja događaja i osoba. Ne mogu reći da je priča prve sezone nešto što već negdje nije viđeno, ali je napravljeno i prezentirano na iznimno pametan način.
Druga sezona ima priču tipičniju za špijunske teme, ali kako su naši junaci luzeri, to i nije baš tako tipično – našim junacima se poprilično zakompliciraju stvari, odnosno, moraju se baciti u ozbiljnije aktivnosti (i šef Lamb usput boga moli da ne zeznu) infiltriranja u zajednicu za koju se sumnja da je spavajuća ćelija špijuna koji rade za nekog drugog. Skoro svi u drugoj sezoni dobivaju više prostora da razviju karakter lika, a naročito Lamb, Louisa i River. Šest epizoda vam prohuji s vihorom.
Onda čekaš dugih mjeseci hoće li biti treće sezone ili ne. Treća donosi novih par likova, novih šest epizoda i još bolji rejting tj. ocjene. U trećoj se sezoni priča počinje pomalo poznato: mutni Home Secretary (neka mnogo jača i bitnija figura al pari nekog ministra unutarnjih poslova) želi privatizirati britanske obavještajne službe, na vidjelo izlaze svi međuagencijski animoziteti i prljave namještaljke, i ne samo to, već i “pospremanje” nekih agenata. Stvari odu tako daleko da slijed uzročno-posljedičnih događanja dovede državu u stvarnu opasnost. Uslijed svega toga, Lamb pokušava kormilariti svoju četu luzera u Slough Houseu po standardnoj proceduri nepetljanja u “više sfere”, istovremeno pažljivo prateći što se događa i zašto. Nečekivana otmica jednog od luzera, i to baš Standisheve koju Lamb na neki uvrnut način ima stalno pod svojim okriljem, otkriva jednu posve drugu Lambovu stranu. Lamb najednom postaje netko skroz drugi izlazeći iz svoje konfort zone traćenjem dana u svom kaotičnom uredu. Paralelno se odigrava ljuta, nesmiljena i podmukla borba oko pozicija dviju čelnih žena MI5: Diane Taverner i njene šefice, beskurpulozne glavne igračice MI5, Ingrid Tierney (Sophie Okonedo). Sve to nije zasjenilo ono što je u prve dvije sezone bilo primarno u priči: razni odnosi među luzerskom ekipom, samo nisu toliko više naglašeni. A uz sve to, polako dolazi na vidjelo da The Park/MI5 ipak ne može u cijelosti uspješno funkcionirati bez postojanja Slough House tima, jer ga svako malo iskorištavaju za neke svoje aktivnosti. Iako to nitko neće priznati.
Šesta epizoda tako ponovo dođe i prođe munjevito, a završava onako, opet lukavo neriješeno i opet muka: hoće li ili ne biti četvrte sezone. Kao da producenti publiku stalno (jer sezone u seriji nikad ne završe tako da si siguran da će biti nastavka) namjerno drže u neizvjesnosti. A opet, možda zaista nisu očekivali toliki uspjeh serije, što neke izjave isturenih ljudi oko serije, kao i Oldmana, te Scott-Thomas to donekle i potvrđuju.
Četvrta sezona dolazi nakon skoro godinu dana (završila je u listopadu prošle godine) i malo neočekivano opet bude kvalitetom na razini, ako ne treće, a onda prve sezone. Posljednja sezona koju smo gledali ujesen donosi nove igrače: jednog u Slough House, koji kao i Sidonia Baker iz prve sezone nikako ničim ne paše na to mjesto (zašto je tu?), a puno važnije za seriju, MI5 dobija novog glavnog šefa, a to nije Diana Taverner na čudo svih, a zlovolju najviše nje same jer je to bio “done deal”. Kada je Taverner zlovoljna onda pate svi, pa i Otpisani Konji iako su daleko od očiju, a naročito od srca prvoligaškog The Parka. Sezona prati zapetljanciju na razini Standish-Lamb, gdje sve više dolazi do izražaja da ima nešto u dalekoj prošlosti agencije, a naročito aktivnosti ove starije ekipe (Lamb, Standish, i stari Cartwright) jer su se počeli polako pojavljivati kosturi iz ormara. Kada uz to dementnog Cartwrighta još netko pokušava ubiti, unuk River mu je odlučan je u namjeri da stvari istjera na čistac. Ali, ništa ne ide glatko ni kod vrsnih špijuna, a kamoli luzera i dobijamo tijekom sezone pomalo neku sliku zašto je River odbačen iz The Parka, ili barem tako cijelu sezonu mislimo. Isto tako cijelu sezonu gledamo Lamba u puno življem i aktivnijem izdanju, u stalnim okršajima s Taverner, pa malo navijamo za njega, pa malo opet bude gad, a na kraju više ne znamo koju on igru igra. Ali ključ je u prošlim grijesima agencije koji polako dolaze na naplatu. A izgleda da će opet fasovati River, ovaj put jer gura svoj nos i glavu i tamo gdje treba i gdje ne treba. Ili ipak ne? U svakom slučaju čini se da Lamb sve više postaje mrzovoljni ali brižni tata svom otpisanom timu i dok si rekao keks eto kraja zadnje epizode četvrte sezone. I onda, ovaj puta najbrže, producenti oko Nove godine potvrđuju ne samo petu nego i šestu sezonu, iako smo za petu doznali već u odjavnoj špici posljednje epizode. Olala! A kako i ne bi?
Nije zgorega za spomenuti da je serija svake sezone bila nominirana za hrpicu televizijskih Oscara, Emmya (bili su nominirani i Oldman, Lowden i Pryce), jednog je prošle godine i dobila, za scenarij Willa Smitha. Isto tako nije za zgorega spomenuti prefora pjesmu koja se vrti na početnoj i odjavnoj špici, “Strange Game” Micka Jaggera, koja paše u seriji kao da opališ šamar budali. Ne znamo kada će krenut peta sezona, ali razumno je za očekivati negdje u kasnu jesen ove godine – dakle imate više nego dovoljno vremena da lagano pogledate sve 24 epizode i spremno dočekate petu sezonu. Nećete zažaliti.
