Deja vu, slika se ponavlja, Peti kupe dvije godine kasnije ponovno krcat publikom, pojačanje su kamere koje će do detalja snimati koncert – vrijeme je za (divlji) jazz i novi susret s Chuijem uz proširenu postavu koja će nam otkriti najtamnija svemirska prostranstva.
Nisam bezveze u naslovu spomenuo zvjezdanu prašinu, tako se naime zvala dugogodišnja radijska emisija nedavno preminulog Dubravka Majnarića, jazz i big band glazbenika te velikog poznavatelja svjetske i domaće jazz scene. Za sobom je ostavio brojne emisije u kojima je slušateljstvo uveo u svijet jazza. Vjerujem da bi s oduševljenjem slušao i gledao Chui, bend koji ima nešto drugačiji pristup jazzu, moderni i avangardni s raznim fuzijama koje slušatelju omogućuje jedno posebno i eklektično iskustvo. Možda bih to mogao opisati kao putovanje kroz neka svemirska prostranstva, istraživanje nekih novih svemirskih dubina, odlazak u najtamnije dijelove tog istog svemira, možda kao testiranje vlastitih mogućnosti, igru sa sudbinom ili divlju vožnju mračnim ulicama našeg života. Njihova svirka je itekako divlja vožnja, testiranje svih mogućnosti svakog individualnog instrumenta što označava i svirku do zadnjeg daha. A publika? Ona je često pričala, glasno, kao da nije došla na koncert nego na DJ party, no onoga trenutka kada je Chui ubacio u višu brzinu publika kao da je utihnula – glazba je ponovno pobijedila. Chui ne da su ubacili u brzinu više nego kao da su došli do svojih granica i onda ih prešli, kao kad dođete do orgazma pa želite još jedan ili što bi rekli u filmu “Ford vs. Ferrari”- “postoji točka gdje sve blijedi – 7000 okretaja u minuti. Stroj postaje bestežinski i jednostavno nestaje. Sve što je ostalo jest tijelo koje se kreće kroz prostor i vrijeme.” Takav drive je imao moćni Chui ovog četvrtka, 6. ožujka u Petom kupeu gdje je vrijeme stalo, a oni su protutnjali kroz zvučnike i kroz tijela svih ljudi u publici.
Imao sam neki osjećaj da će koncert otvoriti s mojom najdražom s novog albuma “Do zvijezda”, “Sporo paljenje”, ali su me iznenadili i krenuli s “Na rubu horizonta”. Atmosfera je poput “On the Run” Pink Floyda, kao uvertira u eksploziju zvuka. Tako i jest bilo, eksplozija zvuka označila je putovanje do zvijezda i nazad – doslovno jer je Chui nastavio s “Do zvijezda”. Ne moram ni reći tu količinu improvizacija na pozornici koje su nam podarile neko posebno psihodelično putovanje. Uz Chui koji čine Toni Starešinić, Vojkan Jocić, Konrad Lovrenčić i Ivan Levačić pridružili su se i dečki s najnovijeg albuma, puhači Mihael Györek na bariton saksofonu (koji je savršeno svirao u glazbenom paru s Vojkanovim tenor saksofonom) i Luka Žužić na trombonu (koji je imao glazbeni seks sa saksofonima), te Nenad Kovačić na udaraljkama i ostalim šuškavim čudesima. A Toni za svojim uređajima, solira više nego ikad na svojim električnim synthovima, podsjetio me u jednom trenutku i na zlatno razdoblje jazz housea i nu jazza kojima je vladao St. Germain, zatim Hammondu, Moogu i da ne prepisujem s omota albuma ove ostale uređaje za koje nikad nisam čuo.
Svirao je Chui cijeli novi album, a trenutak kada je krenulo “Sporo paljenje” moje cijelo tijelo se naježilo, od glave do pete. Taj spori uvod koji se pretvara u pravu (synth) riffoidnu eksploziju zvuka kojom potom vladaju saksofoni i nadopunjuju jedan drugoga do nevjerojatnih granica, jednostavno je označio trenutak kada su prešli granicu svojih mogućnosti. I ono najbitnije, na svim licima osmijeh, kao da su na jam sessionu, kao da je ovo zapravo samo sunčano nedjeljno popodne i vrijeme za novu probu. Koni (Konrad) se s jedne strane svako malo spušta do svojih efekt pedala i stvara mračnu atmosferu, a Ivan Levačić s druge strane udara fillere (ili prijelaze) po svojim bubnjevima kao da ima više od dvije palice u ruci. Zvuk je eklektičan, ritam sekcija utegnuta poput galopera prije starta utrke, a ovi ostali driblaju sa svojim instrumentima kao da “vode na ćevape” najgoru momčad u 16-ercu.
Naravno, osim novog albuma bend nas je odveo i u neka stara razdoblja djelovanja, pa smo tako čuli “Sila mi je”, “Ex Machine” i “Nine Views” (ako se ne varam), a naravno da je publika vratila bend na bis kada s njima na pozornicu izlazi zbor Izvor. Zajedno izvode John Coltraneovu “A Love Supreme” u posebnom aranžmanu. Pjesma mi nije studijski nešto pretjerano sjela, a uživo je bila još manje impresivna, valjda zato što je glasna publika utihnula nježne glasove zbora
Gore sam spomenuo Pink Floyde, a na kraju koncerta sam prišao do pozornice, kupio vinil jer ga moram imati u svojoj kolekciji, naklonio se bendu i rekao Konradu da će mi zadnja rečenica ovog izvješća biti – dabogda mi zadnja gaža u životu bila Chui, koliko god volio Pink Floyde. Neću reći što mi je odgovorio, ali ima veze s mojim okončanjem života. Crni humor na slavonski začin!!!
Foto: Anastazija Vržina