“Mayhem” je naslov albuma s aluzijom na kaos, anarhiju zvukova, ali nije poptuno opravdan za cjelinu koja je zaokružena, produkcijski očekivano ispolirana do blještavila.
Predizborna obećanja karizmatičnih figura redovno podjaruju projicirane pobude poklonika, a kod karizmatičnih pop-titana u kampanjama prije početaka novih mandata, u popkulturnom žargonu nazivanih erama, obećanja se šire šakom i kapom, očekivanja se bildaju. LG 7 je tako stilizirano ime za sedmi studijski album Lady Gage kojim će ući u svoju diskografsku punoljetnost, a više od dvije godine njime se rajcaju “mala čudovišta” u iščekivanju nove ere, novog smjera, novog zvuka koji će nas spasiti od apokaliptične dosade svijeta popa bez svevremenskih brojeva. Petak 7. 3. 2025. izborni je dan za pop koji treba spasiti Madre Monster uz obećanje da će biti mračan, grunge i eklektičan. Ponoć je prošla, rezultati su ovdje.
Iščekivanje, the hype, je mjesecima osjetno: ljetos je dan nakon Velike Gospe gospa od transformacije iznebuha grunula s duetom “Die With A Smile” i pop-soul meets soft rock stvarčinom ponovno potvrdila svoje autorske i skladateljske kapacitete, ali nikome nije bilo jasno čemu će pripadati. Sve do jeseni kada objavljuje “Disease”, dark pop shizu snažno naslonjenu na industrial, kojom službeno nagovješćuje urbi et orbi: album “Mayhem” je spreman. “Disease” je maestralna stvar kakvu nismo čuli dosad u produkciji Lady Gage, ali preagresivna za radiopostaje i nedovoljnog potencijala za kasapljenje za kratke videoodgovore fanova na TikToku. Zato s prvim danima veljače 2025. stiže „ABRACADABRA“, popravni urok za uspjeh: teatralni složenac syntheva 90-ih, staccato vokalnih dionica i mađijanja naslovom u refrenu. Plesno, savršeno promišljeno za plesne izazove na TikToku, pogotovo kad se pozove na igru „the floor is lava“ pa upravlja osjetilima fanova izrekom „feel the heat under your feet, the floor’s on fire“ – ples je zapovijed. Spremni smo, Mother Monster! Mjesec kasnije, “Mayhem” je ovdje, a ove dvije pjesme otvaraju album i nabrijani smo kao srednjoškolci u vrhuncu ere CD-a. Ovo želimo dalje slušati u komadu: kao album.
“Mayhem” je Gaga mjesecima u agresivnoj kampanji predstavila kao eklektično izdanje sveobuhvatnog zvuka svih dosadašnjih era s jasnim referencama na sve one glazbenike zaslužne za njezinu karijernu šarolikost. Jesmo li to dobili od albuma uz koji će postati punoljetna kao persona Lady Gaga?
View this post on Instagram
Ilustracija: Yellow Yuri
“Garden of Eden” je katapult u teatralni pop prvijenca “Famea” distorziranim gitarama i sintesajzerima kao zreliji throwback na same početke klupskih zvukova na koje će se sigurno plesati ovog ljeta, a bespogovorno pretendira za novi singl albuma. Gaga je poznata po blesavosti i opjevavanjima klišejima, ali uvjerljivo oslikava portret svoje persone u „Perfect Celebrity“ s koautorom Cirkutom (Disease, ABRACADABRA) i piše svojevrsni nastavak „Paparazzi“, autoironičnom i gnjevnom electro-pop poslasticom koja će na turneji biti jedan od favorita setliste. Gaga nam dosad daje tjelovježbu visokog intenziteta, a već u prve četiri pjesme poigrava se vokalima u preuzimanju različitih scenskih lica. „Vanish Into You“ ponovno nostalgično služi kao zvučni most između “Born This Way” i disko obrada za soundtrack serije “American Horror Story: Hotel” i prva je od nekoliko referenci na Bowiejeve disko osamdesete. No ovdje su vokali daleko superiorniji od produkcije koja će se pokazati promašenom kad ju, predviđam, bude izvodila samostalno samo na klaviru kao power-baladu.
A sada: centralni dio albuma – “Killah” feat. Gessafelstein. Na prvom slušanju sam štreberski pokušao uloviti sve reference: Prince, Nine Inch Nails i „Closer“, Gessalfelsteinov „Pursuit“ i Bowiejev „Fame“. Zvuči kao čudovište? Apsolutno. Produkcijsko remek-djelo s toliko prljavštine posprejane masnim funk gitarama. I direktno preuzeti riff Bowiejeva “Famea” njezina je najveća posveta svom uzoru dosad. Techstep, dnb, funk, što je ovo?? Teško da će postati singl, ali poznata je i po tome da najbolje stvari s izdanja nikada ne postanu singlice (pravda za “Replay”!). Gaga skida prljavštinu sa sebe u “Zombieboyju“, ali ne i funk: vraćamo se u disko i referiramo na “Uptown Funk” Brune Funka iz ranih osamdesetih. Ovdje prestaje njezina „serija gotičih snova“ i ploča se mijenja – možemo sjesti.
“LoveDrug” je soft rock jasnog oslanjanja na devedesete gdje ponovno briljira vokalima – konstanta albuma – ali ni po čemu ne parira adhovskim prethodnicama, nego smiruje stvari i uvodi nas u smireniju polovicu albuma satkanu prema parametrima soundtracka za “A Star Is Born”. Fanovi Taylor Swift će izvući sve oštrice iz arsenala na “How Bad Do U Want Me” iako se radi o teškom filleru, ali filleru koji bi mogao biti i prva pomoć u spašavanju od bijesa kada bi postao duet s trenutnom vladaricom popa. Kao nekome tko ne voli glazbu Taylor Swift, nelagodno mi je slušati koliki je rip-off. Ako je snimila pedeset pjesama za album, kako je ovo mogla na njega uvrstiti u standardnu verziju. You’ve been a bad, bad girl, Gaga. I očekujemo iskljupljenje, ali ono ne dolazi do kraja albuma. Power-pop „Don’t Call Tonight“ zaboravljiva je odluka nakon svega do nje. Grandiozno najavljivana „The Beast“ o transformaciji koju doživljava prvim koracima iz zapozorja pred milijunima fanova je razočaravajuća i mlaka obmana kao ona koju su Republikanci doživjeli izborom narančastog kontejnera za predsjednika. Nit teksta, nit muzike. Nismo još spomenuli filmsku patetiku? O, pa evo nas u “Blade of Grass” o tome kako ju je zaručnik zaprosio s vlasi trave u dvorištu. Aha, da, već smo govorili o “A Star Is Born”. Eto, zamislite da je ovo otpadak sa soundtracka. Gaga… Zaspali smo od dosade. Popustio je amfetaminski efekt. Treba prileći.
No za kraj je serviran “Die With A Smile” gdje Gagina vokalna rašpa i patina grle Brunov baršun koji u ovom gostovanju zvuči bolje nego išta što nam je kremasti superduo Silk Sonic, njegov projekt s ingenioznim Andersonom .Paakom – ponudio. A taj soul bilo je teško doseći.
“Mayhem” je naslov albuma s aluzijom na kaos, anarhiju zvukova, ali nije poptuno opravdan za cjelinu koja je zaokružena, produkcijski očekivano ispolirana do blještavila. No ponekad i ono blještavo bude nezanimljivo u krajobrazu prejakih stimulansa, a kakve nam nudi prvom polovicom albuma. Nikad vokalno razigranija, autoreferencijalnija i eksplicitnije posvećena svojim uzorima, Gaga nam je dala igru u kojoj se negdje na polovici umorila i možda koji put poskliznula u monotono i nemaštovito. Zato uvijek imamo priliku izbaciti one trake u kojima vlada previše reda i složiti si od “Mayhema” frenetičan EP.
Foto: Universal Music
