Najradije bih krenuo kletvom, psovkom, jer nakon što odgledate kratkometražni film Nebojše Slijepčevića prvo što ćete osjetiti jest gnjev, pa neizmjernu tugu i nakog toga bijes nemoći.
Čisti užas! Nevjerojatno da se tako nešto može dogoditi u Europi, a ipak se dogodilo. Tu do nas. Tu u našem susjedstvu, a rane su još svježe. Najdivniji, o kako tužno odzvanja ta riječ, su sasvim obični, neprimjetni ljudi, pravi heroji koji ne mogu više šutjeti na teror i dignu se protiv istog. U tu kategoriju spada neopjevani heroj ratova 90-ih koji doslovno nije mogao šutjeti, Tomo Buzov.
Film koji je režirao Nebojša Slijepčević jest eksplozivan, težak kao Balkan planina, tužan kao sudbina svih južnoslavenskih naroda koji su ratovali 90-ih, ali i edukativan u svoj svojoj srži. Film je izuzetno dobro pojasnio Nebojša, ali iskreno to možete i sami shvatiti, jer ako pogledate film morate biti slijepci da ne vidite što vam je pisac ili sama tragedija htjela reći. Sve je tu kako obično biva na Balkanu, ogoljeno do kosti, iskrenosti na kraju nam ne manjka, pa čak i život i pletilje sudbine vile suđenice nam uvijek ispletu takvo pletivo da nam je u najmanju ruku to kao biblia pauperum jasna k’o dan i pitka kao voda za razumjeti. Upravo u tome leži genijalnost redatelja koji jako dobro komunicira sa svima nama na jednom jezičnom nivou da je svima razumljiv. Nema zadrške i sve nas šokira. Ubije i izbaci naš čemer, jad i suze za onim koji se otkrije.
Upravo pričajući s jednim svojim prijateljem koji je film pogledao nedavno sa svojom ženom, otkrio sam ili bolje potvrdio glavnu čar filma, a to je univerzalnost i jednostavnost izričaja. Naime, on mi je posvjedočio da mu je film bio, pa tako i meni, lak za shvatiti, a to upućuje i na sljedeće…
Nekako na moment mi film ima jednu noirovsku crtu događanja u kupeu vagona. Taj noirovski dio izbacuje Nebojša kada nam zapravo skriva glavnog aktera, skriva nam klasičnog grčkog heroja bez da nam to naglašava. Zavarava nas. Baca nas odmah u sumnju da je taj obećani spasitelj koji se nameće iz teškog, ali razvidnog momenta skupljanja ljudi za kasniju egzekuciju. Taj heroj iz grčke tragedije nije vidljiv, on je cijelo vrijeme majstorski skriven. Kadar koji panoramski prikazuje sve iz tog kupea vagona na putu Beograd – Bar kobnog 27. 2. 1993. ne postoji, vidjet ćete neke baš fine kadrove koje vam istina Bog daju dinamiku u radnji, pojačavaju tjeskobu, očaj i strah, ali vam skreću pažnju od onog glavnog. Baš onako cehovski određeno, Nebojša nam otkriva čovjeka bez trunke slabosti, straha i visokih moralnih, nadnacionalnih standarda u jednom kadru otkrivanja pravog karaktera Dragana. On predstavlja sve nas, obične ljude koji će zanijemiti u ključnom momentu i prešutit će, u nadi da se sakriju pred licem neprijatelja ne bi li spasili svoj goli život, a samo 1% ljudi je onaj drugi u kutu kupea do prozora, simbolika je svijetla.
Svi mi mislimo da smo Dragan kojeg jako dobro portretira Goran Bogdan, čovjek koji je nazivno, ali samo nazivno spreman postati herojem, no u ključnom momentu zanijemiš i smrzneš se i nema dalje, Dragan je zapravo reprezent svih nas. Nebojša se jako lijepo igra s tom noirovskom atmosferičnošću i sve glavne aktere iz kupea stavlja u mrak i teške boje, naglašavajući atmosferu koja se može doslovno opipati, rezati nožem…
Redatelj filma se igrom dubine samog kadra (ovdje moram pohvaliti snimatelja) kupea, gdje se sve odvija, na neki način se igra s nama i poput pravog „špilera“ miješa karte koje baš želi da vidimo, ukazuje nam aktere, no onog glavnog ipak ne. Za to čeka pravi trenutak. Koristi vrhunac filma da nam doslovno vrlo teatralno (a sama montaža s kraćim kadrovima daje na dinamici i tek na vrhuncu filma negdje na kraju druge trećine od 13 minuta filma) rubensovskim svjetlom oslika glavnog lika, našeg heroja.
Odličan filmski trik kojim se služi Nebojša Slijepčević jest u tome da nam doslovno daje na „svjetlo dana“ glavnu zvijezdu ovog filma, Tomu Buzova (kojeg tumači Dragan Mićanović) umirovljenog oficira JNA, kojeg obasjava svjetlo prozora samog kupea vlaka i tada saznajemo tko je zapravo pravi heroj. Rijedak je u toj tami svijetli tračak nade koji se povremeno pojavi i kojeg trebamo slaviti, jer i Tomo je jedan od nas. Jedan koji nije htio šutjeti. Jedan koji nije trpio da se slabijeg ugnjetava. Jedan kojem nacija nije bila bitna. Jedan koji je išao iznad svih standarda koje smo imali tada, pa i sada. Jedan koji se ne boji reći i zauzeti za drugog. Jedan koji se nije bojao preuzeti mjesto mlađeg od sebe. Pravi heroj kojeg bi trebali slaviti svi narodi ovih krajeva!
Odlična svevremenska filmska poruka za kojom, kako izgleda, postoji velika potreba i dan-danas.
