U kinima Cinestar diljem Hrvatske i dalje možete pogledati trostrukog dobitnika ovogodišnjih nagrada Oscar, “Brutalist”, film za koji su mnogi rekli da je zbog svoje duljine i teme iznimno dosadan, a ispostavilo se da je zapravo jedan od rijetkih dobitnika Oscara koji je i zaslužio nagradu, odnosno šteta je što ih nije više dobio.
Onog trenutka kada netko za neki film nominiran za Oscara kaže da je dosadan zato što traje dugo ili zato što je tema dosadna, odmah dobijem poseban adrenalinski nagon da ga što prije pogledam. Nešto kao kada vam kažu da je neki Marvelov ili DC-ov film nešto najbolje što su gledali ili samo ga opišu sa “super film”. Priliku treba dati svakome filmu, a jedno od mojih glavnih pravila je da film nikada ne treba prekinuti gledati, koliko god da je “nezanimljiv” ili u ovom slučaju “dosadan”. Odmah ću reći da je ovaj film svojom temom, glumačkom izvedbom, režijom, kamerom, scenarijem i glazbom za sada klasu iznad onih koje sam gledao, a da su dobili Oscara. Moram priznati da mi je još ostalo nekoliko naslova koje moram pogledati, ali već mogu pretpostaviti da će “Brutalist” ostati na vrhu mojeg popisa. Da ne govorim o tome da neki drugi filmovi čak i nisu zaslužili kipiće, neki od njih ni nominacije. A slijedi i pojašnjenje.
Činjenica da film traje 3 i pol sata mnoge će odbiti, ali prave filmofile ne. Odlučio sam se za najkasniju projekciju u kinu kako bi oko mene bilo što manje ljudi i kako bih se mogao u potpunosti skoncentrirati na temu bez da netko priča (viceve) oko mene. Film je podijeljen u četiri dijela, na uvod, 1. dijela pod nazivom “Enigma dolaska”, 2. dijela pod nazivom “Tvrda jezgra ljepote” i epiloga koj ije nazvan Prvo bijenale arhitekture. Već sam uvod u film koji je drugačiji od svih standarda, dosadnog ispisivanja produkcijskih kuća, naziva filma i glumačke i druge postave, nagovještava kako je ispred nas na platnu nešto što ćemo pamtiti. Dizajn koji prati sve natpise na početku filma popraćen je geometrijom, ravnim linijama i oštrim kutovima, odnosno savršenim simetrijama koji svojom jednostavnom izvedbom podsjećaju na objekte, stupove i dominantnost tipičnu za brutalizam kao vrstu arhitekture. Prva scena prati Židova Lászla Tótha (ponovno Oscarom nagrađena izvrsna uloga Adriena Brodyja), arhitekta koji je preživio holokaust i kojeg prisilno odvajaju od supruge i nećakinje. Bježi iz njemačke luke Bremerhaven u zemlju gdje se ostvaruju snovi, Sjedinjene Američke Države. No, ostvaruju li se za njega? Upravo ta scena kada se László budi i iz dna broda kreće prema vrhu stepenica i među hrpom drugih ljudi, taj bijeg jednog Židova iz tame prema svjetlu, iz smrti u život, jest remek-djelo režije i kamere, a konačni dolazak na mjesto koje budi nadu i pogled prema Kipu slobode označio je i njegovu slobodu. No, ne i slobodu njegove supruge Erzsébet i nećakinje Zsófije, koje glume odlična i Oscarom nominirana Felicity Jones te po meni još značajnija Raffey Cassidy.
Dolaskom u Philadelphiju te 1947. godine, kada se priča polako razvija, susreće se s rođakom Attilom (glumi ga Alessandro Nivola) koji mu odmah donosi radosnu vijest da su supruga i nećakinja žive i zdrave i da sada trebaju poraditi na tome kako da ih se dovede u Ameriku. László je samozatajni vrsni arhitekt i pionir brutalizma čiji će talent tek Amerika otkriti, koji utjehu u ovom stresnom i propaćenom životu traži u heroinu i ženama. No, Attila je svjestan svega i dovodi ga u lokalnu trgovinu namještajem gdje će László pokazati svoj talent i tako donijeti ponešto novca i jednome i drugome. Jedan od klijenata je i Harry Lee (Joe Alwyn) koji želi iznenaditi svojeg bogatog oca u odsustvu, Harrisona Leeja Van Burena Sr. (izvrsno ga glumi Guy Pearce koji je itekako zaslužio Oscara u kategoriji najbolje muške sporedne uloge umjesto dosadnjikave uloge Kierana Culkina u filmu “Stvarna bol”). Naime, Harry mlađi traži nekoga tko će urediti njegovo mjesto za odmor s bogatom kolekcijom impresivnih naslova knjiga iz originalnih tiraža. S obzirom da je njegov otac dosta osjetljiv po pitanju uzurpiranja negovog “svetog” mjesta, obraća se sve cjenjenijoj lokalnoj trgovini modernog namještaja koju vodi Attila. Naravno, glavni arhitekt za sve njihove projekte je brutalist László koji u svojem timu ima povučenog Gordona (Isaach De Bankolé), kojeg, čini mi se, više drži u timu zbog činjenice da mu dila heroin, nego zbog radne snage. Kamera koja prati dolazak na bogataško imanje Van Burena iz prvog lica je zaista impresivna. Moram istaknuti da je u nekoliko navrata tijekom filma kamera bila iz prvog lica. No i oni široki kadrovi koji prikazuju imanje, bogatstvo i prestiž, nadmoć imućne obitelji, život kakav glavni protagonist ne može živjeti, ali i obližnje brdo i pejzaš oko njega, a oko kojeg se zapravo vrti radnja cijelog filma, kao i onog kamenoloma vapnenca i kobnog tunela u Italiji, do kojih ću tek doći, oduzimaju dah i tjeraju strah u kosti u isto vrijeme te svrstavaju ovaj film među najbolje snimljene uratke u 2024. godini. Moj duboki naklon direktoru fotografije Lolu Crawleyu (koji je upravo za “Brutalista” dobio nagradu Oscar za svoju prvu nominaciju). I više nego zasluženi Oscar!
Uz nekoliko muka László, Gordon, Attila i ekipa uspiju opremiti Van Burenov prostor, dok se ovaj iznenada vraća doma sa svojom bolesnom majkom i u nevjerici gleda kako mu je netko uzurpirao njegov prostor za odmaranje te ih tjera van. László, svjestan svojih sposobnosti i talenta, sve to mirno podnosi i napušta mjesto, pri tome izgubivši jako dobar novčani prihod. U svemu tome, Attila i László se uspiju zakačiti i ovaj kao vrsni arhitekt počinje raditi na drugim fizičkim poslovima trateći zapravo svoj nevjerojatan talent. Na radnom mjestu jednoga dana posjećuje ga Van Buren ispričavši se što ga je istjerao iz kuće, argumentirajući to stresom koji je imao zbog bolesne majke koja je ubrzo nakon tog incidenta i umrla. Ujedno pojašnjava što mu je majka značila u životu te ispred njegovih očiju stavlja popularni časopis o arhitekturi u kojemu se Lászla spominje kao, parafraziram, najutjecajnijeg arhitekta današnjice i pionira novog razdoblja (moderne) arhitekture koji će kasnije biti poznat kao brutalizam. Upravo je ova vrsta arhitekture kao i njegov pionir nedovoljno shvaćena, često odbačena od strane zgrožene struke. Van Buren ujedno poziva Lászla da bude arhitekt njegovog velikog projekta The Van Buren Institute koji će biti posvećen njegovoj majci, a sastojat će se od knjižnice, kazališta, gimnazije i kapele. László u svemu tome vidi priliku da pokaže svoj talent, ali i svoju već kreiranu viziju pretvori u stvarnost. Zapravo tek na kraju filma otkrivamo da je cijeli projekt njegova vizija pakla u holokaustu kroz koji su prolazili brojni Židovi, uljučujući i njega. Kapela je u svemu tome bila uljez, no moralo se popustiti zbog konzervativnog stanovništva malog mjesta Doylsetwon u državi Pennsylvaniji koje u suprotnome ne bi odobrilo gradnju ovog, kako su u svojim glavama vidjeli, betonskog rugla usred prekrasnog i livadama omeđenog kraja. László kao pravi perfekcionist predstavlja svoj projekt i spominje kako je ideja da točno u podne, kada sunce bude iznad njega, svjetlost koja prolazi kroz cijeli objekt stvara takoreći hologram velikog križa usred kapele. Stanovnici su kupljeni i najzahtjevniji projekt talentiranog Židova može početi s gradnjom. U svemu tome upoznaje osobnog odvjetnika Van Burena koji mu pomaže u dolasku supruge i nećakinje u Ameriku. No, niti njezin dolazak neće proći onako kako je László očekivao, a niti sama izgradnja objekta koja ima budžet da ti pamet stane. Troškovi rastu, strpljenje svih uključenih u projekt jenjava, kao i ugled i struka Lászla u očima drugih.
Erzsébet i Zsófia dolaze u Ameriku, ali sve je drugačije, supruga zbog neuhranjenosti završava u kolicama i bori se s osteoporozom, a nećakinja odbija progovoriti i ta šutnja je iznimno važna jer simbolizira strahote holokausta i pokušaja genocida nad židovskim narodom. Zsófia progovori tek kad pronađe supruga i odluči napustiti Ameriku te otići u Jeruzalem kako bi bila okružena vlastitim narodom i daleko od kulturoloških i svih drugih razlika koje je imala na američkom tlu. Zahladio je odnos židovskih supružnika koje pratimo tijekom cijelog filma, jedno prema drugome je iznimno strogo iako u svemu tome štite zajedničke interese. Od njih je samo čudnija obitelj Van Buren, pogotovo zbog svojih stavova, konstantnih nepovjerenja u Lászla koji premašuje sve projekcije budžeta, a ovih ih žele skresati. Iako Van Buren senior konstantno govori kako mu je bitan Lászlo, njihov odnos se više puta narušava do te mjere da ga ovaj napušta pa mu se ponovno vraća zahvaljujući posrednicima. Očito je da je Harry mlađi zaljubljen u Zsófiju, a da Harry stariji ima neke osjećaje prema Erzsébet. U svemu tome Lászlo gubi živce, daje otkaz svojim najbližim suradnicima, a svoju suprugu želi što više odmaknuti od i njemu sumnjive obitelji Van Buren. Erzsébet u međuvremenu zahvaljujući Van Burenu senioru dobiva posao novinarke u nekim lifestyle novinama u New Yorku. Odnos između nje i Lászla se polako poboljšava, unatoč njezinim zdravstvenim problemima s osteoporozom. Pogotovo onoga trenutka kada László umjesto nedostatka tableta suprugu navlači na heroin. Objekt koji se nalazi na brdu ili bolje rečeno u brdu polako poprima neki smisleni oblik, a kako brutalizam generalno obilježavaju veliki betonski blokovi ukalupljeni u drvo, tako László i Van Buren odlaze u talijanski kamenolom vapnenca u potrazi za savršenim velikim komadom mramora. Sama scena u kamenolomu i obližnjem tunelu je Oscara vrijedna, da ne govorim o glazbi koja prati ovu scenu i cijeli film, zbog koje me jeza hvata samo kada pomislim na nju. Moram li spomenuti da je autor glazbe, Britanac Daniel Blumberg (koji potječe iz židovske obitelji), dobio Oscara za najbolju filmsku glazbu? Moram! Jer kako je brutalizam kao dominantan stil ušao u svijet arhitekture, tako je i ova glazba bila dominantna cijelo vrijeme filma, ponekada i ispred glasova glavnih protagonista. Dominantna poput šutnje! Moram se malo našaliti, ali kakva je glazba u filmu tako je i izgledao Britanac na dodjeli Oscara. Namršten, grub, s nekim čudnim tikovima, ali ipak briljantan i inteligentan u svom govoru, kao i u skladanju glazbe, rekavši da je onog trenutka kada je upoznao redatelja Bradyja Corbeta upoznao i svoju umjetničku srodnu dušu. “Zvuk koji čujete u ‘Brutalistu’ stvorila je skupina radišnih i radikalnih glazbenika koji već godinama stvaraju beskompromisnu glazbu”, naglasio je. Njegova glazba je ponekad klasična, klavirska ili puhačka, ponekada avangardna, odnosno kao da se klasična i avangardna glazba nadmeću tko će koga nadmašiti, nadjačati ili prekinuti. Ima tu i jazza, eksperimentalnog, pogotovo kada se Lászlo nađe na jednom od njegovih ludih partyja, ovoga puta u jazz klubu. Kamera koja prati događanja u klubu i sama glazba izvrsno se nadopunjuju i to je još jedna od onih scena koje samostalno zaslužuju Oscara, odnosno najviša priznanja. Čak je glazba posebno skladana za stanku tijekom gledanja filma u kinima. I kao da u toj stanci klavir često zvuči raštiman, kao da netko pokušava svirati točno, ali ga netko ili nešto izbacuje iz takta. Takav način sviranja klavira pojašnjen je u making of snimci koju možete pronaći na YouTubeu. Ali kao da ta svirka simbolizira život Lászla i Erzsébet u Americi, na prvu ruku idealnog, ali ipak s određenim ranama i smetnjama.
Odlaskom u Italiju László i Van Buren uspijevaju uz pomoć lokalnog “luđaka” kamenolomca pronaći taj savršeni oblik mramora i kako bi sve proslavili završavaju na novom partyju na kojem se obojica rastave na proste faktore. U svemu tome dolazi do prisne scene između njih dvojice u kojoj kao da se Van Buren osvećuje svojem “omiljenom” Židovu za njegove postupke na građevini pri tome ga vrijeđajući i govoreći kako je zapravo nitko ili ništa. Ovo je jedina scena u filmu koju ne bih preporučio onima slabijeg želuca zbog scene silovanja, a koja će biti presudna za kraj samoga filma. Otkad se vratio iz Italije László više nije onakav kakav je bio što njegova supruga primjećuje i uspijeva iz njega izvući informaciju što se sve dogodilo u tom tunelu. Erzsébet se na kraju odlučuje na obračun s obitelji Van Buren ne nadavši se što će tamo dočekati i kako će se situacija odviti. Sve to najviše izbaci iz takta Harryja mlađeg i Harryja seniora, a potonji čak odluči napustiti svoju vilu. Nakon žestoke potrage svima je jasno gdje je otišao, tamo gdje će se najbolje osjećati, tamo gdje će se dogoditi novi susret s njegovom majkom, tamo gdje se nalazi mjesto posvećeno njegovoj majci, tamo gdje će se ponovno susresti svjetlo i tama, baš kao na početku samog filma. I ovoga puta odlazak na svjetlo znači i slobodu, ali duhom, ne i tijelom. Oni koji tragaju za seniorom prikazuju nam te sulude i impresivne konstrukcije butalizma, vodi nas kroz ogromne stupove i hodnike, dovodi do mjesta gdje će točno u podne sunčeva energija prikazati hologram križa. Kako je u kršćanskoj vjeri križ simbol poniženja i sramote postao i simbolom slave, tako je i Van Buren, ponižen i osramoćen u svojem vlastitom domu, iako sasvim zaslužujući to, postao i simbol slave jer upravo je on bio prvi posjetitelj Instituta Van Buren, položivši svoj život na oltar vlastite ideje.
Četvrti dio filma, epilog, odvodi nas na Prvo bijenale arhitekture u 1980. godinu u Veneciju gdje se odaje veliko priznanje pioniru brutalizma, već ostarjelom i u kolicima smještenom Lászlu Tóthu, čovjeku koji je promijenio budućnost i tijek arhitekture. O njemu govori sada već žena u ozbiljnim godinama, Zsófia, koja dolazi u pratnji svoje kćeri, te nam u govoru okupljenima pojašnjava Institut Van Buren koji zapravo simbolizira koncentracijske logore Buchenwald (u kojemu je boravio Umjetnik) i Dachau (u kojemu su boravile Zsófia i Erzsébet). Film završava snažnom izjavom Umjetnika koji je jednom rekao:“Bez obzira što drugi pokušavaju i prodaju vam, to je odredište, a ne putovanje.” Nema bolje poruke za završetak filma od ove. Putovanje Umjetnika polako završava, ali njegova ostavština veća je od svih muka kroz koje je prolazio, njegova snaga, volja i talent nadjačali su sve ono što se loše događalo u njegovom životu.
Redatelj Brady Corbet, koji je ujedno i jedan od scenarista, i njegovo tri i pol sata dugo remek-djelo zvano “Brutalist” oduševili su me i oborili. Oduševili uvođenjem u svijet arhitekture i brutalizma, oborili prikazom životne egzistencije onih koji su preživjeli holokaust i ljudske brutalnosti. Za kraj citiram Dorijana Dobrića koji je za časopis KUŠ! usporedio brutalizam sa slikama njemačkog slikara Caspara Davida Friedricha i napisao: “Jednom je o slikama Caspara Davida Friedricha rečeno sljedeće: ‘Uzvišeno – promatrajte to na sljedeći način: to je onaj osjećaj koji uslijedi kada ste svjedok neke teške oluje ili promatrate planinu koja je masivna u svojoj veličini i udaljena, ili kada razmišljate o slikama Caspara Davida Friedricha. Te stvari imaju takvu vrstu ljepote. One nisu lijepe, niti tople, niti ih krase ornamenti i generalno nisu graciozne. Često su čak i pomalo strašne. Međutim, one su neobjašnjivo privlačne na jedan veoma moćan način’. Takav je bio i László Tóth, ispred svih, neshvaćen, odbačen, a na kraju simbol brutalizma, simbol poniženja i sramote, simbol slave. Kao i križ kao središnji motiv Instituta Van Buren.