U noći 12. ožujka 2025. Mala koncertna dvorana Vatroslav Lisinski svjedočila je povijesnom koncertu Dunje Knebl i povodom 30 godina njezina umjetničkoga rada njezinih prijatelja iz svih rukavaca etno scene koji su dostojanstveno, ali i prodorno isprepleli priče hrvatske etno glazbe te jedan koncert upisali u anale hrvatske glazbene kulture.
Nakon slojevite punokrvne kritike kolege Aleksandra Dragaša u Jutarnjem listu objavljene dan nakon nastupa, teško je bilo na momente pristupiti vlastitom izvještaju kakav bi izbjegao ponavljanja ili dijeljenje impresija. Ganuće je dijelila cijela dvorana. Dunja Knebl i prijatelji u Lisinskom zaslužuju poštovanje i dokument glazbenoga čina nakon vrhunski režiranoga koncerta složenoga i kao etno-teatra.
Svjedočili smo nesvakidašnjem koncertu strukturiranom kao nacionalnom etnomuzikološkom retrospektivom artikuliranom kroz četiri dramaturški diferencirana čina. Teatralni je koncert, iako se nije radilo o inscenaciji kako je to Dunja prije petnaestak godina činila u svojim predstavama, integrirao tradicijsku glazbu iz različitih hrvatskih regija, dao naslijeđene brojeve u izvedbama autentičnih interpretatorica i interpretatora kao kulturnih ambasadori svojih izvorišta. Ova muzička djela tematski su povezana kroz ekspresivne kajkavske narativne interludije komične i karizmatične pripovjedačice, etno MC (master of ceremony) Vanese Petrac (bend Cura i dečko). Višežanrovska mlada glazbenica, čija je uloga bila izvođačka, ali i ekspozicijska, osvjetljavala je kroz svoju naraciju etnografski, ali i psihografski okvir življenja koliko i bezvremenost logično ispletenih kompozicija. Svaki segment koncerta bio je režijski osmišljen tako da ilustrira kontinuitet i diverzitet hrvatske glazbene baštine, čime je scenski narativ bio instrument, skalpel presijecanja mračnih, ali i onih optimističnih iskustava baštinika naše zemlje kroz povijest. Pristup koji je Dunja osmislila u suradnji s višedesetljetnim suradnikom Mariom Kovačem nije samo obogatio perceptivnu dubinu publike nego je i pedagoški valorizirao glazbenu tradiciju, predstavljajući je kao integralni segment nacionalne kulture sve češće zamjenjivane lakim suvremenim formama bez previše samosvijesti.
Nije nimalo slučajno da se povijesni koncert Dunje Knebl služio kazališnim, scenskim postupcima jer se radilo o, uvjetno rečeno, nastavku multimedijalne glazbenoscenske predstave “Oj, ti tožni človek (zakaj si na svetu?)” iz 2008. u režiji Marija Kovača. U toj su predstavi sudjelovali i neki od izvođača ove večeri poput Nine Romić, nekad polaznice Dunjinih etno radionica ili Tome Sombolca Soma, a koji su oboje s Dunjom snimili album “Dođe Božić oj, koledo!” iste 2008. No, na tragu predstave “Oj, ti tožni človek”, tada uprizorene tragične balade ovdje su nadograđene izvedbama regionalnih tradicijskih pjesama cjelokupne hrvatske etno scene ponovno u Kovačevoj režiji. Dramaturški podijeljeni činovi i u 2025. unatoč lokalnim karakterima, neodoljive konceptualne sličnosti Krležinom “Hrvatskom bogu Marsu”, rezonirali su predapokaliptičnim kodovima sadašnje globalne militarizacije. Bilo je sada. Dirljive izvedbe Dunjinih prijatelja kao eminentnih imena različitih generacija, od veterana do mlađih nositelja tradicije, popratila je tako i zazorna kulisa iza koje stoji također Tomo Sombolac, a koji je iznio ciklične vizije apokalipse kao upozorenje onog što bi nas moglo snaći. Njih je dodatno podcrtao gotički performans glumca na štulama u ulozi mračnog vjesnika tijekom Sombolčeve izvedbe „Tožno vreme, boj krvavi“. U skladu s kazališnim postupcima, čak je kostimografiju osmislila Dunja u trijadi crvene, crne i bijele boje koje su u različitim kombinacijama koje je većinom sama i skrojila njezini prijatelji nosili. Time i na ovom koncertu naglašava i onu često previđenu svijest o reciklaži, okolišu i ljubavi prema istom, kao i međuljudskoj ljubavi kao jedinoj pokretačkoj sili.
Bio je to kolaž, kako sama ona nerijetko opisuje, svojevrsnih isječaka crnih kronika hrvatske povijesti. A u to su se primjerice bend Dunije (Dunja Knebl, Nina Romić, Jelena Galić) kao najnoviji kreativni impuls Dunje Knebl sa ženskim protestnim pjesmama kroz povijest, uklopile po modelu pero-utor. Melankoliju su dalje prizvale ratne numere poput “Kaj tuguješ” i “Tožno vreme, boj krvavi” s pričama o gubitku i tuzi koje su se nizale iz Međimurja i Zagorja, odražavale turobne povijesne periode ovih regija. Snažne u svojim izvedbama podsjetile su na dugotrajni utjecaj rata na pojedinca i njegovu zajednicu.
S druge strane, solo Adama Semijalca “Ode dite” s istoimenog remek-djela od albuma iz 2023., iz ličke je pozadine dirnuo publiku potresnim prikazom odlazaka, stalnog univerzalnog motiva. Izrazio je bremenite odluke o iseljavanju koje su definirale živote mnogih generacija u toj regiji, a ta sudbina nije zaobišla ni druge. Tema odlaska i gubitka nastavila se u “Pismo z Belovara” i “Pisala je draga”, gdje je melankolija ratnih vijesti pretvorena u lirsku poeziju. No, iako su gubitak, bol, patnja i besmisao ratovanja tekstura nastupa, srž je ljubav. Tako su ljubavne pjesme poput “Poveč golub” i “Moj Đurinec” dale kontrast ratnim elegijama, koje pripovijedaju ljubavne odnose s dozom humora i satire, pokazujući kako se ljubav i humor prepliću čak i u najtežim vremenima.
U ovom je slučaju nepravedno raditi ikakve usporedbe, no vrhunac nastupa odnosi izvedba „Anke“ – brutalne balade o ubojstvu žene iz područja Žminjštine – iz glasa Vejina Gorana Farkaša uz Vedrana Živkovića (Nemeček) i Roka Margete. Farkašev je glas odjekivao kroz Malu dvoranu Lisinskog, riječi rezale zrak poput leda, a svaka slika o hladnom ubojstvu Anke ježila kožu. No, Dunja je studiozno i precizno odabrala i dodijelila djela iz naše prošlosti te znala što će postići. Svi su naslovi odabrani sa suptilnom aktivističkom težnjom. Neka mi oproste ovdje nespomenuti velikani scene koji su oblikovali ovaj koncert, što intrumentalisti, što vokalisti.
Živa izvedba, intoniranje sirovih osjećaja i davanje glasa svima onima prije nas i onima koji imaju ili će imati slična iskustva sukus su tradicijske glazbe i ono što nam je mnogima, bez patetike i pretjerivanja, doista izbilo suze na naša dva prozorčića u svijet pa je nepojmljivo bilo prisjetiti se i trenutka prije petnaestak godina kada su Dunju zatražili na Porinima da pjeva na playback.
Stoga, onima koji su propustili cijelu hrvatsku etno scenu na pozornici dokument trenutka sprema Doringo sa snimkom koncerta kojoj se veselimo u nadolazećem vremenu. No, bit će nemoguće putem ekrana osjetiti pleter očuđujućih trenutaka oblikovanih pjesmom, instrumentarijom i scenografijom kao u trenutku nastupa.
Prijatelji Dunje Knebl u Lisinskom nisu objedinjeni samo jednom od najtoplijih imenica iz praktične naravi za naslov koncerta. Jer doista se radi o prijateljstvima kada u obraćanju publici same Dunje saznajemo da su na jubilarni koncert, kao i smotru njezine karijere koja je zadužila hrvatsku glazbenu kulturu u zadnjih 30 godina, gosti pristigli iz različitih dijelova zemlje i Europe. Lidija Dokuzović doletjela je iz Švedske, Martin Turšić iz Njemačke, Dunjina kći Irina Vitorović iz Nizozemske. Teo Martinović došao je Dubrovnika, Mojmir Novaković iz Splita, Goran Farkaš iz Pazina i Vedran Živković iz Slavonskog Broda. Dunji su pružili podršku, odali počast i dali svoj glas u pjesmama na kajkavštini, čakavštini i štokavici.
Naposljetku valja odati zasluge i Emiru Fuluriji, uredniku emisije Izvorišta koja gaji kulturu etno glazbe, odnosno world musica, autora istoimenog programa u Lisinskom koji je s Dunjom Knebl na produkciji ovog koncerta radio deset mjeseci. Dvojac je ovu srijedu 12. ožujka 2025. u Lisinskom upisao doista u glazbenu povijest.
Treba li ponoviti da dosad nitko na koncertnom nastupu, filigranski režiranom, nije okupio hrvatsku etno scenu? I sama mi je Dunja Bahtijarević rekla kako je to spoznala tek u velikom zajedničkom finalu tijekom „Dej mi, Bože, joči sokolove“. Upravo sam tijekom te izvedbe prolio svoje suze i osjećao pravo domoljublje, oprečno onom vulgarnom nacionalizmu koje nosi zašiveni povez na očima i ušima. Hvala Dunja što postojite!
Gosti Dunje Knebl bili su: Lidija Bajuk, Mojmir Novaković, Adam Semijalac, Lidija Dokuzović, Goran Farkas, Nina Romić, Nenad Kovačić, Teo Martinović, Vedran Živković, Zoran Majstorović, Dunja Bahtijarević, Vanesa Petrac, Ivan Marojević, Jelena Galić, Roko Margeta, Tomo Sombolac, Hrvoje Ban, Irina Vitorović i Martin Turšić.
Režija: Mario Kovač
Zvuk: Jasmin Dasović i Sven Pavlović
Projekcije: Tomo Sombolac
Kamera: Dinko Doringo
Setlista:
Foto: Tomislav Jagar