O “Mickeyju 17”, filmu koji možete ovih dana gledati u kinima Cinestar, može se zaista dosta pričati, istaknuti još vrlina i mana, što je u neku ruku pozitivna stvar jer znači da nije plošan. Ipak, kada se sve uzme u obzir, nije ovo najjače izdanje Bonga Joon-hoa.
Za Bonga Joon-hoa većina je čula kada je “Parazit” 2019. pomeo Oscare i postao prvi neengleski film koji je pobijedio u kategoriji za najbolji film. Neki će reći da je to osvojio na valu liberalizacije koja je nastojala prodrmati razmišljanje da se svjetska umjetnička produkcija može izjednačiti sa Zapadom, ali “Parazit” je ostvarenje koje daleko nadilazi okvire pozitivne diskriminacije. Taj je film svojevrsna kruna dotadašnje Joon-hoeve filmografije koja je i dotad bila impresivna: “Sjećanja na ubojstvo” postao je kriminalistički klasik; u “Snowpierceru” pokazao je da vrlo dobro pliva u Hollywoodu; a tu su i drugi intrigantni filmovi kao “Domaćin” i “Okja”. Ako bi se mogla provući jedna točka koja spaja sve te filmove, onda bi to svakako bila osjetljivost na društvene i klasne probleme. To samo po sebi nije ništa novo, ali Bong Joon-ho tome pristupa svježe, s karakterističnim crnim humorom pomoću kojeg uspijeva zadržati notu neozbiljnosti naspram samog sebe, što često obilježava kvalitetnu kritiku. Naravno, nije ni humor majoneza pa da se u sve miješa, ali recimo, kome se gleda sat i pol – dva nekakav blockbuster u kojem bogataši sa smrtno ozbiljnom facom govore kako je novac loš?
S “Mickeyem 17” Bong Joon-ho je nastavio gdje je i stao, a možda i napravio koji korak dalje, barem što se humora i apsurdnosti tiče. Radi se o uvrnutom SF-u, i to s popriličnim budžetom, kakve zapravo i nemamo priliku gledati u zadnje vrijeme. Ako se i snime, bit će to uglavnom manje ambiciozne produkcije jer investitori ne vole gubiti novce. Ali s obzirom na redateljev prestiž i na to da korejska kinematografija harači svijetom u zadnje vrijeme, dopustili su si ovakav rizik. I je li se isplatilo? Financijski još ne, a umjetnički? Rekao bih djelomično.
Film započinje scenom u kojoj se Mickey (Robert Pattinson) budi napola smrznut u ledenom procjepu. Dok još dolazi k sebi, pronalazi ga njegov prijatelj, ali umjesto da ga spasi, sa sobom uzima nekakav alat. Na kraju krajeva, on je već 17. verzija Mickeyja, a do alata se ne može samo tako doći na udaljenom planetu. Tada se film vraća u prošlost gdje saznajemo da je Mickey upao u dugove, a da bi se spasio od kamatara koji bi pronašao i iglu u plastu sjena, odlučuje pobjeći u svemir u sklopu misije Kennetha Marshalla (Mark Ruffalo) za kolonizaciju djevičanskog planeta Niflheim. Nevolja je što Mickey nema nikakve kvalifikacije, pa pristaje postati potrošni radnik (expendable) koji je zadužen za sve najgore poslove što garantiraju smrt. Kvaka je u tome da su mu skenirali tijelo i um, pa kad umre jednostavno će mu ponovno isprintati tijelo i u njega učitati sjećanja. To funkcionira sve do trenutka dok Mickey 17, kojeg smo upoznali na početku, nasuprot očekivanjima preživi u ledenoj špilji. Uspijeva se vratiti na postaju, ali ondje zatiče Mickeyja 18 kojeg su već isprintali jer su bili uvjereni da je umro. Ovdje nastaju problemi jer je istovremeno postojanje dvije verzije iste osobe zabranjeno, zbog čega ih moraju ukloniti.
Premisa otvara vrlo zanimljive teme, kao što je primjerice status modernog radnika u kapitalizmu. Dakako, nećemo se praviti da se radni uvjeti nisu popravili od 19. stoljeća, ali opet je pitanje za koga: čim pogledamo dalje od Europe i Sjeverne Amerike, uvjeti se drastično srozavaju. Uzmimo samo primjer Svjetskog prvenstva u Katru 2022. kad su se masovno uvozili radnici iz jugoistočne Azije i Indije. Iza svakog od sagrađenih stadiona stajalo je više od 800 poginulih radnika. I što se dogodilo? Ne samo da je to prvenstvo bilo najgledanije do sad, nego je Saudijskoj Arabiji dodijeljeno svjetsko prvenstvo 2034. Evo, prije koji dan sam naletio na vijest da je ondje poginuo prvi radnik. Također, ako malo šire shvatimo potrošnost, vidimo kako se srž ljudskosti – kreativnost – počinje potiskivati nauštrb umjetne inteligencije. Imperativ konkurentnosti pojest će sam sebe.
U takvoj konstelaciji odnosa savršeno se uklopio Kenneth Marshall kojeg je besprijekorno utjelovio Mark Ruffalo, vjerojatno imajući stanovitog narančastog predsjednika na umu. Već samo zbog te izvedbe vrijedi pogledati film. Marshall je populistički političar koji je potonuo na izborima, pa odlučuje svoju viziju svijeta ostvariti na drugom planetu, kad već ne može na Zemlji. Tu se poteže ideja neokaljanog svijeta, svojevrsnog rajskog vrta, kakvu su uostalom imali prvi doseljenici u Ameriku, naročito puritanci. Za Bong Joon-hoov odgovor na pitanje možemo li očekivati da ljudska nesavršenost izrodi nešto savršeno kao utopiju, pogledajte ipak film.
Vrlo je interesantno i dublje bavljenje pitanjem prebacivanja svijesti. Svi filmovi o tome koji mi padaju na pamet pristupaju cijeloj stvari pomalo jednostavno, tj. pretpostavljaju da se još uvijek radi o istoj osobi prije i poslije postupka. Ali što ako je originalna osoba nastavila živjeti nakon što je prebacila svijest, kao što je slučaj s Mickeyjem 17? Mickey 18 postojao je i mislio neovisno od svog prethodnika. Štoviše, ponašao se potpuno drukčije od sedamnaestice, što još usložnjava pitanje koliko zapravo sami sebe možemo spoznati. Pribjegnemo li paradoksu o Tezejevom brodu, optimistični odgovor glasio bi da jastvo može postojati u više tijela. Pesimistični je odgovor, barem za Mickeyja, da postupnim mijenjanjem materijala nastaje novi brod, što bi značilo da je pravi Mickey umro još na početku filma.
Razumno bi bilo za pretpostaviti da će u drugoj polovici filma slijediti kulminacija ovih tema, ali umjesto toga otvara se nova narativna linija koja podsjeća na zaplet “Svemirskih marinaca”, samo što je ovdje nedostajalo vremena da se ona dovoljno prokuha. Čini se kao da u “Mickeyju 17” postoje dvije ili tri samostalne priče, pri čemu jedna drugoj kradu pozornost. Vjerujem da bi sretnije rješenje bilo da je Bong Joon-ho odlučio malo skratiti film i fokusirano razriješiti ono čemu je postavio temelje u uvodu. Ovako ostaje dojam nedovoljno razvijenog scenarija koji je htio biti previše toga u isto vrijeme.
Druga stvar koja bi se mogla spočitnuti jest scenografija. Film izgleda dosadno. Nakon što napuste Zemlju, većina se radnje odvija unutar generički uređenog svemirskog broda, da bi potom sletjeli na planet najdosadnijeg mogućeg pejsaža – ledenu, sivu pustaru. Mislim da se budžet s više od 100 milijuna dolara mogao bolje osjetiti na vizualnom polju.
O “Mickeyju 17” može se zaista dosta pričati, istaknuti još vrlina i mana, što je u neku ruku pozitivna stvar jer znači da nije plošan. Ipak, kada se sve uzme u obzir, nije ovo najjače izdanje Bonga Joon-hoa. Jednom kada postavite ljestvicu toliko visoko s filmovima kao “Parazit” ili “Sjećanja na ubojstvo”, teško je pomicati granice sa svakim novim filmom. Svejedno, uvjeren sam da će i “Mickey 17” pronaći svoju vjernu publiku. Ne radi se o filmu za svakoga jer neće svima leći ni apsurdni crni humor ni neobičan naglasak Roberta Pattinsona, ali ako volite malo pomaknute filmove, upravo će vas to osvojiti, pa ćete mu moći oprostiti slabiju drugu polovicu.