Robert Rodriguez, Quentin Tarantino, Los Lobos i Tito & Tarantula – dvojica redatelja svojim posebnim stilom obilježila su filmska platna, a dva benda dala su glazbenu estetiku nekima od meni najdražih akcijskih filmova 90-ih – “Desperado” i “Od sumraka do zore” koje je režirao Rodriguez, dok je Tarantino utjecao na razvoj prvog, pisao scenarij drugog i glumio u oba filma. Snažna veza je između njih.
Tito & Tarantula predvođeni osnivačem i frontmenom, Titom Larrivom, koji se pojavljuje u oba filma, bili su česti gosti Hrvatske i naših prostora, ali od zadnjeg nastupa do danas prošlo je puno godina. Na pozornicu izlazi nova postava benda pojačana s dvije prateće pjevačice koje ujedno sviraju treću gitaru i klavijature, među zadnjima iz prikrajka stiže Tito s više sijedih na bradi i kosi nego prije, ujedno i s puno manje kilograma u tijelu, ali i u savršenoj formi i spreman da nam priušti novu dozu blues rock glazbe u američko-meksičkom hibridu. Stigli su na krilima novog studijskog albuma “!Brincamos!” koji su s nekoliko pjesama i predstavili u Zagrebu. Tito je rekao da ga je korona odmaknula od sviranja i pisanja pjesama, ali su ga neki dragi ljudi uspjeli vratiti u staro mentalno stanje pa se odlučio na snimanje novog albuma. Iako je svaki novi materijal nakon kultnog “Tarantism” iz 1997. godine bio sve slabiji, takav dojam imao sam i oko ovog materijala. Nekako su mi bile dosadnjikave minute kad su ga izvodili, ali možda je to razlog i zato što sam previše priželjkivao stare pjesme. Nije prošlo puno vremena, a da čujem jednu od njihovih poznatijih pjesama – “Clumsy Beautiful World”, a potom i prekrasnu “Alacran y Pistolero” iz još jednog filma Roberta Rodrigueza, “Paklena vožnja”. Iako publika među sobom priča, jer eto takva je zagrebačka publika i ništa se očito po tom pitanju neće promijeniti, ipak bend nakon svake pjesme dobiva gromoglasni pljesak, a uz one poznatije pjesme i ovacije.
Ubrzo dolazimo i do prve pjesme koju je Tito Larriva napisao za film “Desperado”, “Back to the House”, meni jednu od najdražih njihovih pjesama koja je obilježila sam kraj filma i nastavak ljubavne priče između nježne Salme Hayek i opasnog Antonyja Banderasa. Kao da je ta pjesma označila i neku prekretnicu u koncertu, atmosfera je postajala sve bolja, a njihova izvedba sve konkretnija. Tito je iskoristio priliku i ispričao priču o njegovoj povezanosti s Robertom Rodriguezom i Quentinom Tarantinom. Naime, Tarantino je Rodriguezu rekao da su filmovi “El Mariachi” i “Desperado” bili početak Dollars triologije koju je uradio Sergio Leone sa svoja tri filma “”Za šaku dolara”, “Za dolar više” i “Dobar, loš, zao”. Ovaj se složio s njim i tako je nastao treći dio trilogije, “Bilo jednom u Meksiku” u kojem se ponovno pojavio Tito Larriva koji je u Zagrebu rekao kako je u automobilu kao vozač taksija trebao odraditi scenu s Johnnyjem Deppom. Sjeo je u automobil i čekao Deppa koji se, pak, nije pojavio. Upitao je Rodrigueza što se događa, a ovaj mu je rekao da je Deppa ubio prije nekoliko tjedana na green screenu i da nema potrebe da bude u automobilu. Tako Tito, nažalost, nikada nije upoznao Deppa, ali se pohvalio da mu je ovaj izradio gitaru koju sa sobom nosi na koncerte i na kojoj je svirao i u Zagrebu.
Od novih pjesama u drugom dijelu koncerta izveli su i “99 Point 9”, jednu od najzanimljivijih s aktualnog albuma, kao i bluesersku “Sneer at the Drummer” koja je možda i najbolji dio albuma i pokazatelj da Tito i dalje zna napisati dobru pjesmu. No, stare pjesme su ipak zvučale najbolje. A kad smo kod zvuka, Boogaloo je ponovno zakazao. Bio sam na balkonu kluba i često se događalo da se gitare ne čuju, izuzev solaža, pa čak ni back vokali. Jednostavno balans između instrumenata nije bio dobar i jedino što se dobro čulo jest Titov vokal. Ipak, nekako sam zaboravio na ove zvučne nedostatke kad je krenula “After Dark”, pjesma koja je obilježila kultnu scenu iz filma “Od sumraka do zore” kad atraktivna Salma Hayek sa zmijom oko vrata i razgolićena dolazi do Quentina Tarantina i sipa mu tekilu koja se slijeva s noge preko nožnih prstiju do njegovih usta. Quentin doista voli ovakve scene, pogotovo ako se nalazi u njima. Već smo navikli na posebnu atmosferu u pjesmi “After Dark”, pa je Tito i na ovom koncertu nastavio s praksom – pozvao je djevojke iz prvih redova da se pridruže na pozornici, no bilo je i par frajera. Jedan lik je čak i zapjevao refren pjesme, a potom je to učinila i jedna djevojka iz publike. Naravno, sve na opće oduševljenje krcatog Boogalooa. Atmosfera se došla do usijanja jer je stigao trenutak za “Angry Cockroaches”. Malo me razočarala publika jer nije bilo šutke niti piva u zraku, no hajde, pripisat ću to nešto starijoj publici. Ali falilo mi je to. Pjesma poziva na takvu energiju.
Bend se zahvaljuje i naklanja publici te čeka poziv na bis. Poziv je bio nešto blaži od onog što sam očekivao, možda je to razlog zašto je bend iznenada promijenio listu pjesama za kraj koncerta. Trebali su izvesti “Motorcycle Girl” i obradu latino hita “La Bamba”, no dobili smo obradu Sex Pistolsove “Anarchy in the UK” koju je Tito Larriva nazvao “Anarchy in the USA” i snimio za soundtrack filma “Hotel od milijun dolara”. Za kraj su ostavili ultimativni hit “Strange Face”, još jednu pjesmu iz filma “Desperado”, a u pitanju je scena kad Antonio Banderas ganja Tita Larrivu po ulici nakon velike pucnjave u Tarasco Baru u nekom meksičkom gradiću. Scena završava savladavanjem Tita, odnosno Tava koji se cijelo vrijeme skrivao u WC-u, a potom i okončanjem njegovog života pucnjem iz dva pištolja u njegov vrat. Epska slow motion scena koju je nemoguće zaboraviti.
Koncert završava, bend se oprašta i nadam se da nećemo morati dugo čekati za novi susret. Publika ovacijama ispraća bend, odlazi prema maloj dvorani kluba Boogaloo gdje odmah počinje after party na kojemu je glazbu puštao Tomi Phantasma. Obavezno ga moram pohvaliti jer je u trenutku dok smo dolazili do male dvorane pustio prvotno “Paint it Black” Rolling Stonesa koja se savršeno uklopila nakon “Strange Face”, a onda je i pokazao znanje te barem u meni izazvao trnce u tijelu s pjesmom “Dark Knight” The Blastersa. Oni koji su fanovi filma “Od sumraka do zore” znaju da film završava upravo tom pjesmom nakon što su jedini preživjeli od krvavog napada vampira u striptiz baru Twisty Twister ostali George Clooney i Juliette Lewis. Još jedna epska scena i odličan touch Phantasme u trenutku kad smo i mi, baš kao i ovaj dvojac, napuštali klub.
P.S. Prije Tita & Tarantule nastupila su dva riječka benda, Astro Glitch Shifters i Boris & The Batts. Stigao sam pred kraj nastupa ovog drugog benda i pravo se iznenadio postavom – Sandro Bastiančić (En Face), Vlado Simčić Vava (Paraf, Laufer, En Face), Hrvoje Gazdik, Luka Benčić (My Buddy Moose, The Strange) i Boris Reinić (En Face, Let 3). Zvučali su jako dobro, novi su riječki glazbeni projekt i svakako preporuka da ih malo više poslušate, kao što moram i ja jer nisam znao ni da postoje.
Foto: Nikola Knežević