U odabrana kina diljem svijeta premijerno je prikazana remasterirana audio i video snimka Pink Floyda uživo s Pompeja 1972. godine. Kad kažem odabrana kina to znači da se za ovaj film treba potegnuti najbliže do Italije ili Austrije, Trsta ili Graza.
S obzirom da je Graz najbliži, a i u pitanju je IMAX kino, vrijedilo je skočiti na nekoliko sati do ovog grada koji ima više trgovina nego znamenitosti, a i samo je oko 2 sata udaljen od Zagreba. Tako da se i šopingiralo, ali i uživalo u Pink Floydima. Prognoza za Graz je bila da će nas pratiti oblačno vrijeme ali bez kiše, no kako smo se približili Grazu tako se dogodio prolom oblaka koji je trajao sve dok nije počela premijerna projekcija koncertnog filma. Kao da su Floydi razbili sve oblake, odnosno kao da je Svemir u konačnici sve posložio. Pink Floydi i jesu Svemir, a svi ostali su samo zvijezde u tom istom Svemiru. Nekome su to Beatlesi umjesto Floyda, nekom Doorsi, nekome netko treći, apsolutno je svejedno. U mom životu Svemir koji se nalazi oko mene se zove Pink Floyd.
Već se unaprijed znalo da će ovaj remasterirani koncertni film biti pravi doživljaj za gledanje i slušanje u kinima, prije svega radi se o novom miksu i poboljšanom zvuku, kao i remasteriranoj slici u 4K kvaliteti. Napravljena je i Dolby Atmos, odnosno 9.1 ili 7.1.2 verzija snimka, a mi smo u IMAX-u upravo mogli uživati u takvoj kvaliteti. Bilo je impresivno, doživljaj je najbolje moguće opisati kao da vam David Gilmour pjeva na desno uho, dok na lijevo uho čujete prateći vokal Richarda Wrighta, ispred vas su bubnjevi i gitare, bas nježno prolazi između svih tih instrumenata, a svuda oko vas reverb, delay i razni uređaji na crno-bijele tipke koji su ključni u stvaranju posebne atmosfere.
Koncertni film nas vodi u razdoblje kad se bend zvukovno mijenjao, od vremena kada su eksperimentirali s rock glazbom, kroz nju vukli psihodeliju, art i space momente, do vremena kada stvaraju dosta podcijenjen album, a zapravo remek-djelo njihove diskografije, “Meddle”, te složit će se mnogi – najbolji album karijere, “The Dark Side of the Moon”, koji će oboriti sve rekorde i postati jedan od najboljih i najprodavanijih albuma u povijesti rock glazbe. Dovoljno govori podatak da je bio skoro 20 godina na top listi najboljih albuma, četvrti je najprodavaniji album svih vremena s više od 45 milijuna prodanih primjeraka. I danas se nalazi na brojnim godišnjim listama najprodavanijih izdanja. Upravo u ovom koncertnom filmu možemo vidjeti kadrove iz Abbey Road Studija u Londonu koji nam otkrivaju kako su neki dijelovi albuma nastajali, poput pjesama “Us and Them”, “Breathe” pa čak i dio kada je Roger Waters eksperimentirao s EMS-ovim sintesajzerom (AKS) što je rezultiralo skladbom “On the Run”, a vjerojatno i nekim drugim budućim temama. Ključan je i spontani razgovor s članovima benda u kantini. S druge strane kamere nalazio se redatelj Adrian Maben koji je određenim provokativnim pitanjima prikazao njihove britke camberwellovske i cambridgeovske umove te perfektni britanski humor. Ovo su možda i zadnji trenuci kada je bend funkcionirao kao bend, kada su se spomenuti umovi spojili u jednu autorsku eksploziju koja je rezultirala snimanjem albuma “The Dark Side of the Moon”. Bend je bio u to vrijeme poznat po sirovim live svirkama, neki to nisu mogli izdržati zbog eksperimentiranja i glasnoće zvuka, ali s vremenom se čovjek nekako očito navikao pa su Floydi postali prava live atrakcija u kasnijim godinama, pogotovo kada ih je napustio Roger Waters. Ne da je nejgov odlazak zaslužan za to, nego je to činjenica, o čemu dovoljno govore turneje “A Momentary Lapse of Reason” i “The Divison Bell”.
Sirovo je bend zvučao i na Pompejima, starom rimskom gradu koji se uzdignuo iz pepela vulkanske erupcije 1600 godina nakon što ga je uništila erupcija Vezuva. Danas je to mjesto zbog arheoloških ostataka atraktivno za turiste, a četiri dana 1971. godine popularni amfiteatar na Pompejima zauzeli su članovi benda Pink Floyd kako bi snimili koncertni film. Osim samog nastupa u filmu možemo vidjeti i kadrove članova Floyda koji istražuju okolni prostor Pompeja i njegove vulkanske stijene. Njihovo tumaranje po tim brdima i stijenama podsjetilo me na film iz privatne kolekcije koji možete i danas pronaći na YouTubeu, a gdje je u fokusu Syd Barrett koji pod utjecajem LSD-ja, čiji je bio veliki ovisnik, također tumara nekim nepoznatim prerijama i brdima. S druge strane mrska četvorka na Pompejima nije bila na takvom tripu, ali je njihova izvedba zvučala i izgledala kao da jesu – divlja, eksperimentalna i iskrena; bez pretjerivanja ovo je možda i njihova najbolja live snimka, doduše kasnije obrađena u post-produkciji. Izvedba je snimana na snimaču s osam kanala, a da bi u studiju bila obrađena na 16-kanalnom mikseru. Originalno je ovaj materijal proglašavan nevjerojatnim audio-vizualnim iskustvom i izvedbom iznad savršenosti. I doista jest tako, kao da je bend ubacio u šestu brzinu s mjenjačem od pet brzina i pomaknuo granice vlastitih mogućnosti. Čak i Nick Mason, dobrica i generalno miran lik, na snimci izgleda divlje. Da ne govorim o Rogeru Watersu koji sumanuto udara po velikim činelama i gongu, Davidu Gilmouru koji u prašini sjedi s gitarom u krilu i izvodi karafeke nad žicama, te Richardu Wrightu koji je na trenutke nježan, a onda pokazuje sve svoje mogućnosti na crno-bijelim tipkama, kasnije i umijeće snimanja psa kako pjeva uz Floyde. Takvo pomicanje granica može se i opisati kao trip, ali s obzirom da su oni već bili prošli tu fazu, njihovi mozgovi već su se naučili na činjenicu da će kad-tad sami posegnuti za najtamnijim kutevima svojih razmišljanja.
Pjesme s albuma “Meddle”, “One of These Days” i “Echoes” s čijim prvim dijelom film započinje, a završava s drugim dijelom, impresivno zvuče, ali sirove i divlje Pink Floyde najbolje možemo doživjeti kroz pjesme s albuma “A Saucerful of Secrets”, naslovnom i “Set the Controls for the Heart of the Sun”, dok me posebno oduševila snimka “Careful with That Axe, Eugene” gdje Waters zvuči šizofreno na glavnom mikrofonu, dok ga u stopu prati Gilmourov bolestan zvuk gitare popločene raznim efektima. Pas Seamus ušao je u povijest ovog izdanja sa svojim lajanjem, a ako se dobro sjećate možemo ga čuti i na albumu “Meddle”. I sada zamislite da je ta snimka u 4K rezoluciji i Dolby Atmos zvuku – neprocjenjivo iskustvo. Bilo je to jasno i svima nama koji smo se nalazili u kinu pa smo spontano na kraju filma zapljeskali, iako to nitko od članova ne čuje, eventualno jedan zaposlenik kina. A kad smo kod kina bilo je vrlo interesantno da nigdje ne postoji poster, oznaka, naznaka, roll up banner i slično, a što bi moglo natuknuti da se ovaj film gleda u tom kinu. Ne znam tko je kriv za takvu slabu reklamu, ali nisam imao nikakav dojam da idem u kino koje je privilegirano činjenicom da može prikazati ovaj koncertni film. Još veća sramota od toga je što niti jedno kino na Balkanu nema ovaj film u svojoj ponudi. Zar smo toliko nebitni? Ili treba pitati distributere – zar ste toliko nesposobni? Austrijanci su discipliniran narod ipak, pa je u kinu muk – čuje se samo žvakanje kokica ili nachosa. Nema mobitela, čisti fokus na film i isključivo film.
Moja i mlađa generacija obožavatelja Pink Floyda nema tu mogućnost da ovaj bend vidi uživo na pozornici, stoga nam ne preostaje ništa drugo nego posegnuti do nekog kina ili planetarija kao prije dvije godine na obljetnicu albuma “The Dark Side of the Moon”. I nisam požalio ni trenutka za ovaj (još jedan) poduhvat, štoviše ovaj koncertni film bi svatko trebao pogledati. Čak i oni koji su staru verziju već vidjeli jer je ovo sasvim novo iskustvo upijanja glazbe i slika koje vidimo pred svojim očima. Koža se naježila, oči se cakle, nekima i ispunjene suzama, osjećaj kao da gledate neki važan povijesni trenutak. Pink Floydi na Pompejima to i jesu – dokument jednog vremena, rekvijem prve, eksperimentalne faze benda i najava diskografski najjačeg njihovog razdoblja. Pompeji su bili omeđina tamne i svijetle strane Mjeseca, prijelomni i povijesni trenutak – jer Pink Floydi će tek osvojiti svijet i stvoriti neki vlastiti Svemir. “MCMLXXII” je audio-video spektakl, remek-djelo koje treba biti zapečaćeno u nekim povijesnim arhivama.
Moram ispričati i dvije anegdote vezane uz ovu projekciju, odnosno dva snažna simbola ili sinkroniciteta koji su ovo iskustvo za mene osobno pretvorili u još veće, nadnaravno. Naime, prilikom dolaska do kino dvorane, nekih 400 metara od nje, na samo jedno skretanje od dvorane, dolazim do tornja, odnosno dimnjaka koji me podsjetio na Battersea Power Station u Londonu gdje je nastala naslovnica albuma “Animals” Pink Floyda. Svemir mi nešto poručuje! Završava film, izlazim iz dvorane, kiša je stala, a na parkiralištu svjetla mog automobila susreću svjetla susjednog i odjednom se na betonskom stupu kraj mene prikaže refleksija duginih boja. Bio je to moj privatni “The Dark Side of the Moon”, bio je to simbol mojeg Svemira koji me okružuje, a u njemu su Pink Floydi nešto poput Borga. Asimiliran sam već odavno, a otpora nije bilo. I ne treba ga biti! Parafrazirat ću izjavu Rogera Watersa u kantini – na kraju je jedino važno hoće li vas glazba dirnuti/pokrenuti ili ne. Ako je nečija glazba emotivno opipljiva, onda je to glazba Pink Floyda. I ništa drugo nije bitno!
Overhead, the albatross
Hangs motionless upon the air
And deep beneath the rolling waves
In labyrinths of coral caves
The echo of a distant time
Comes willowing across the sand
And everything is green and submarine
And no one showed us to the land
And no one knows the where’s or why’s
But something stirs and something tries
And starts to climb towards the light
Strangers passing in the street
By chance, two separate glances meet
And I am you and what I see is me
And do I take you by the hand
And lead you through the land
And help me understand the best I can?
And no one calls us to move on
And no one forces down our eyes
No one speaks and no one tries
No one flies around the Sun
Cloudless, every day you fall
Upon my waking eyes
Inviting and inciting me to rise
And through the window in the wall
Come streaming in on sunlight wings
A million bright ambassadors of morning
And no one sings me lullabies
And no one makes me close my eyes
So I throw the windows wide
Call to you across the sky
