Ponekad sve krene gotovo filmski – jedan mail, jedan DJ set, jedan pažljivo nanizan beat. Tako je i PESSTO-ova priča sa Sonyjem započela kao da ju je netko ispisao za neki “making of” dokumentarac s VHS kasete iz 2003.
Jedan A&R s dobrim uhom uhvatio je signal s Balkana i prepoznao potencijal koji se nije mogao ignorirati. Odjednom se našao u društvu Destiny’s Child – ne kao slušatelj nego kao mladić im kroji ritam iz sjene za svoju generaciju, onu koja je ovaj svijet ugledala uglavnom nakon što su ove pjesme nastale. Pjesme iz prošlog, generacija ovog milenija.
Kada je Britney Spears najavila da “Oops I Did It Again” slavi 25 godina, ne samo da sam se sjetio trenutka prvog slušanja u svibnju 2000., opsesije spotom nego i činjenice da je to četvrt stoljeća. Godine su samo broj, rekli su Aaliyah i R Kelly, ali ošamare te fino. Sjetio sam se i crtanja singlica s albuma u to vrijeme u školi pa sada, 25 godina kasnije, nešto vještiji radim hommage ovom pop klasiku. I odjednom na Instagramu like lupi stanoviti Pessto. Pesto inače volim. Najavljeno je reizdanje na duploj ploči gdje je pjesmu “Oops” remiksirao – Pessto. Uletio sam mu u inbox ne znajući da je dečko iz susjedne Srbije. Razvio se tako razgovor i shvatio sam da je mladić od svega 27 godina dobio priliku biti službeni remikser najvećim imenima MTV-ja devedesetih. Rođen 1997. – kad je ubijen Biggie, svijet plakao što Rose nije pustila Jacka na dasku, izišao prvi GTA – Pessto (Predrag Stojkov) od tinejdžerskih dana ‘kolažira’ glazbu. Kao vizualcu koji i sam kolažira sa slikama, tu mi je zamirisalo zanimanje. Između društvenih mreža i streaminga, krenuli smo otpočetka: kako je jednom mladiću samo tako uletio SONY da ga angažira za remikse klasika MTV-ja.
“Jedan od A&R-ova iz Sonyja, Jeff, primetio je moj rad, nakon čega smo krenuli da sarađujemo na nekoliko projekata. Prvi koji je zvanično prošao bio je remiks za Destiny’s Child, koji sam radio zajedno sa Paul Woolfordom. Ta obrada je postala ‘Hottest Record in the World’ na BBC Radio 1 i otvorila mnoga vrata za dalju saradnju. Zanimljivo je da je upravo ta ideja došla od mene. Naišao sam na pesmu dok sam istraživao muziku iz tog perioda i videvši da je izdata na Sonyju, pitao sam da probam da odradim ideju. Svi iz Sonyjevog tima su bili u fazonu da je skoro nemoguće ‘očistiti’ prava za tako nešto, pa je momenat kad je stiglo odobrenje bio pravi šok za ceo tim. I meni lično je bilo neverovatno da će se to desiti, ali kao da je nešto duboko u meni znalo da će proći, neverovatan osećaj.”
Jesi li svjestan magnitude pjesme koju si dobio za remiksiranje za Britney Spears, a koja je izašla kad si imao tek dvije godine? Kakav je bio osjećaj dobiti upit da službeno remiksiraš Oops?
“Oduvek sam bio svestan da je reč o jednom od najvećih hitova svih vremena, ali tek nakon neverovatne reakcije publike i njenih fanova počinje da mi ulazi u glavu koliki je zaista uticaj te pesme. Britney je i dalje izuzetno relevantna, prisutna na top listama i posle svih ovih godina, što samo potvrđuje da je u pitanju nešto što je zaista timeless. Dobiti priliku da remiksujem Oops! je ogroman trenutak za mene -i lično i profesionalno.”
Neka ljudi znaju, ovaj je remix premijerno pušten u Splitu prošle godine i raspametio publiku jer… It’s Britney, bitch. Ali to je klasik. Kada bi morao birati neku drugu pjesmu Britney Spears, po tvom stopostotnom ukusu, koju bi birao?
“Njena muzika je toliko inspirativna da je zaista teško odlučiti se, ali bih verovatno izabrao neku od svojih omiljenih, kao što su: ‘Gimme More’, ‘…Baby One More Time’, ‘Circus’, ‘Criminal’, ‘Hold Me Closer’ ili ‘I Wanna Go’.
Jesi li već imao reakcija ili feedbacka okorjelih fanova Britney Spears na pjesmu?
“Sa sigurnošću mogu da kažem da je, od svih zvaničnih remiksa koje sam do sada radio, reakcija Britneyjinih fanova bila ubedljivo najjača. Oni su bukvalno kao armija. Aktivni su, trude se da izdanje bude ispromovisano i da se pomene na svim mogućim mestima. Iskreno, do sada nisam video ovako vatrene fanove.”
I know. Jedan sam od njih (smijeh). Tvoje obrade hitova iz 90-ih i ranih 2000-ih (Britney – “Oops”, TLC – “Creep”, J.Lo – “Waiting for Tonight”, Destiny’s Child – “Bilks Bills Bills”) bude u slušateljima nostalgične reflekse. Jesi li i ti osobno emocionalno vezan za te pjesme ili se vodiš isključivo njihovim potencijalom za reinterpretaciju u suvremenom clubbing kontekstu?
“Itekako sam emotivno vezan za te pesme jer sam odrastao uz njih i još kao klinac pomno pratio nova pop izdanja. Često i danas umem da kažem kako bih voleo da sam živeo u vreme kada je ovakva muzika bila prisutna u klubovima, da mogu da izađem kao čovek i provedem se uz taj zvuk. Zato mi je dodatno zadovoljstvo što mogu da im dam novi život kroz savremenu klupsku produkciju.”
Postoji li estetska nit koju vidiš kao poveznicu između, primjerice, TLC-ovog “Creep” i zvuka progresivne house scene danas – ili je tvoja uloga da tu nit tek stvoriš kroz produkciju?
“Kao što kaže u knjizi „Steal Like an Artist“ – sve je već izmišljeno, samo kruži. Uvek se može pronaći neka estetska nit, samo je pitanje kako to izvesti na pravi način u pravo vreme. TLC-jev „Creep“ mi je bio zicer za uklapanje u klupsku stvar – original već nosi to u sebi, a u svoje vreme to je zaista bila revolucionarna produkcija.”
Kako gledaš na razliku između “poštovanja originala” i “proizvodnje za publiku”? Kada remixiraš velike milenijalske hitove, gdje povlačiš granicu između nostalgije i inovacije?
“Kada radim remiks, trudim se da pristupim pesmi kao da sam ja njen originalni producent. Razmišljam šta bih uradio da je to moja pesma od samog početka. Polazim od emocije koju mi ona budi. Nekad to znači da zadržim originalni DNK i dodam nove elemente, a nekad je potpuno preokrenem – promenim akorde, energiju, sve. Uvek radim po osećaju, bez previše kalkulisanja.”
Tvoje produkcije dosta balansiraju između masivne festivalske energije i melodične emotivnosti. Bi li rekao da ti je bliža ekstaza plesa ili intimnost melodije – i odražava li se to i na tvoj osobni život?
“Mislim da mi je ta kombinacija upravo ono što me najviše definiše. Volim da stvaram momente euforije na festivalima, kada publika izgubi osećaj za vreme i prostor, ali mi je jednako važna i emocija koju melodija može da prenese. I kad stvaram, nekad sve krene od ritma, a nekad mi se neka melodija mota po glavi danima. Često mi dođe i u snu, pa se probudim i snimim voice na telefonu, da ne zaboravim. Tako funkcionišem i u životu. Postoje trenuci kada treba da budem brz, direktan i energičan, ali i oni kada stanem, oslušnem i pustim emociju da me vodi. Taj balans mi je važan i u muzici i u svakodnevici.”
Kao producent koji se izgradio na glazbi milenijalske generacije, koliko te taj zvuk formirao i koliko ga pokušavaš “ispraviti” ili nadograditi kroz današnju tehniku i senzibilitet?
“Trudim se da upijam tehnike korišćene u pesmama iz 80-ih, 90-ih i 2000-ih, jer iz tog perioda crpim mnogo inspiracije. Kada kažem tehnike, mislim i na produkcijske, ali i na kompozitorske. Sve to pokušavam da spojim sa znanjem i stilom koji sam razvio danas, kao i sa idejama koje mi dolaze spontano. Cilj mi je da taj zvuk koji me formirao ne ostane samo u prošlosti, već da ga prenesem u sadašnjost na svež način.”
Imaš osjećaj da danas klupska publika traži više “feel good” momenta ili eskapizma? I koliko ti je važno da tvoj remix “komunicira” s masom, a ne samo DJ-pultom?
“Primećujem kako se raspoloženja i žanrovi brzo smenjuju. Bio je jedan period tog Big Room, skakačkog „feel good“ fazona 2015-2016, pa tech house,pa onda i melodic techno, a sada imamo i tu podelu između eurodance/techna sa pop vokalima i afro house pravaca. I u pop muzici vidim slične promene, kao da se i tamo prate ti ritmovi i energije, što pokazuje koliko se raspoloženje ljudi menja kroz vreme. Period korone je bio nekako “down,” ali sada mislim da se feel good momenat vraća i da ga ljudima stvarno fali. Što se tiče komunikacije sa masom u klubu, za mene je ključno da moja muzika pokrene svaku osobu u prostoriji, od publike do osoblja. To je ta prava energija i razlog zašto radim muziku, dok je sam DJ-pult mesto gde tehnički sve to kontrolišem.”
U eri kada je algoritam dominantan kurator, a TikTok oblikuje melodije, remixiranje pjesama iz prošlosti na momente izgleda kao čin otpora i osobne selekcije. Bi li rekao da kroz te odabire pokušavaš “spriječiti zaborav?
“Apsolutno, baš to i radim. Ne biram pesme zato što su već deo algoritma ili trenda već zato što mislim da zaslužuju novu šansu u nekom svežem obliku. Na primer, obradio sam ‘Taste My Love’ od Tyresea, pesmu koja nikada nije bila baš popularna, ali ja sam u njoj čuo nešto posebno i video potencijal da je pretvorim u neki R&B House fazon.”
Jesu li te suradnje sa Sonyjem usmjerile i muzički u onome što radiš?
“Velika mi je čast što, kao independent artist, imam priliku raditi sa velikim imenima iz industrije. Saradnja sa vrhunskim izvođačima i timovima mnogo mi je otvorila oči i donela novo iskustvo, što smatram i potvrdom mog dosadašnjeg rada. Ceo život sam se upravo video radeći remikse za velike zvezde, a sada se nadam i budućim saradnjama na autorskim pesmama, pa čak i ulozi co-producenta na njihovim projektima.”
Kako kao mladi producent s globalnim dosegom percipiraš svoju poziciju unutar balkanske kulturne produkcije? Osjećaš li odgovornost ili želju da neki regionalni naslov negdje “probije” kroz tvoje setove ili produkcije, makar suptilno?
“Mi itekako imamo materijala za svetsku scenu i s vremena na vreme volim da obradim i nešto naše, bilo da je to upečatljiva melodija ili prepoznatljiv hook. Takođe, u kojoj god zemlji da nastupam, volim iz poštovanja prema toj publici da u set ubacim nešto što je specifično i prepoznatljivo baš za njih. Zvanično sam obradio i “Lane moje”, a imam još dosta ideja koje će, nadam se, jednog dana ugledati svetlost dana.”
Ima stvari koje ti ne mogu sigurno biti mile i drage. Koji dio kreativnog procesa je najiritantniji – onaj koji najmanje pripada umjetnosti, a najviše industriji? I kako se nosiš s tim pritiskom da ne budeš samo autor, već i ‘brand’ koji mora održavati pažnju i engagement?
“Najiritantniji deo kreativnog procesa mi je onaj koji najmanje pripada umetnosti, a najviše industriji. Taj konstantni pritisak da ne budeš samo autor već i kompletan “brend” koji mora stalno održavati pažnju, brojke i engagement. Smatram da je potpuno razumljivo što izdavačke kuće traže “full package” artista, to je uvek bilo važno. Međutim, u poslednje vreme mi deluje da se u preko 90% slučajeva fokus gotovo u potpunosti prebacio na brend, dok sama muzika, odnosno kvalitet onoga što se čuje, pada u drugi plan. Dodatno, izvođači s naših prostora se suočavaju s posebnim izazovima. Većina platformi prvo prikazuje sadržaj domaćoj publici, što ima smisla. Ali u mom slučaju, i u slučaju mnogih koji se bave klupskom ili stranom dance muzikom, ta publika jednostavno nije ciljana jer većinski ne prati te žanrove. Zato smo često prinuđeni da koristimo strane kartice, VPN-ove i razne alternativne metode kako bi naš sadržaj stigao do publike kojoj je zaista namenjen. Ovo naravno nije kritika domaće publike, već posledica načina na koji funkcioniše algoritam.”
Kada bi tvoj rad bio arhiviran u nekoj budućoj digitalnoj fonoteci kao predstavnik estetike 2020-ih, što misliš da bi kurator istaknuo kao tvoj najveći doprinos – tehničku inovaciju, emotivni kontinuitet, ili nešto treće?
“Verovatno bi istakli moj inovativni pristup i način na koji sam uspeo da ih prenesem u novi kontekst, a da ne izgube dušu. Uvek tragam za balansom da pesma funkcioniše u klubu, na radiju i u svakodnevnom slušanju. To mi je neka lična formula!”
Foto: Promo