Napustio nas je Ivan Piko Stančić, legendarni glazbenik i producent, akademski slikar i dizajner, genijalac koji je itekako utjecao na zvučnu sliku novog vala, ali i čovjek koji je uvijek bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, rame uz rame s drugim velikanima.
Kao i svaki glazbenik iz te generacije jako rano se vezao uz ovu umjetnost, prirodno i iz razloga što su mu roditelji bili umjetnici. Otac mu je bio Miljenko Stančić, član poznate Petorice, začetnik, a neki stručnjaci će reći i najznačajniji slikar hrvatskog poslijeratnog nadrealnog i fantastičnog slikarstva. S druge strane majka Melita Abramović bila je umjetnica i dizajnerica televizijskih setova.
Piko je u vrlo ranim tinejdžerskim godinama već imao iskustva u raznim glazbenim sastavima tražeći sebe i svoj životni put. Odlučio se na bubnjeve iako je u glazbenoj školi svirao i gitaru. Biografski podaci kažu da je veliko iskustvo za njega bilo sviranje u grupama UFO i Ab ovo, ali i Hrvoje Harmanović Harma koji se pridružio Pikinom bendu “3 koji žive od glazbe i sendviča u 10 h ujutro”. U bendu Ab ovo s Pikom su bili i legendarni Husein Hasanefendić Hus, Nenad Zubak, Tihomir Varga i Branko Vukmanović, a s nekima od njih susretat će se i u drugim bendovima. Njegov bubnjarski talent primijetio je Drago Mlinarec koji ga potom dovodi u Grupu 220 kao svježu krv koja bi u novoj postavi trebala vratiti ugled ovom kultnom sastavu. Stančić prati Mlinareca i na njegovim solo albumima. U to vrijeme u bendu se našao i mladi Hus koji će se tek dokazati kao vrsni autor, a pridružuje im se i Jurica Pađen te zajedno s Nenadom Zubakom snimaju album “Slike” nakon kojega se raspadaju. Kako se Piko već tada družio s vrhunskim glazbenicima ne čudi da će kao bubnjar proći kroz još neke legendarne sastave – prvo se pridružuje tada najvažnijem prog rock sastavu u Jugoslaviji, Timeu, koji je mijenjao svoj sastav nakon izvrsne ploče “Time” koja je bila na razini svjetskih prog rock albuma. Sudjeluje u snimanju albuma “Život u čizmama s visokom petom”. Upravo radom na toj ploči polako upija procese snimanja i produciranja što će mu kasnije doprinijeti u njegovoj producentskoj karijeri.
Kako je Piku očito bilo suđeno da se bavi raznim vrstama umjetnosti, tako se našao i u filmu “Ljubica” Kreše Golika gdje glumi partnera Božidarke Frajt, a upravo mu ta uloga donosi i nagradu u Nišu. U to vrijeme ga pozivaju u grupu Parni valjak jer je već tada Piko bio jedan od najboljih bubnjara u Jugoslaviji. Dovoljno govori činjenica da su ga bez probe doveli na koncert u Ljubljanu, a potom i zadržali za turneju od Bosne i Hercegovine, preko Istre, do Slovenije. No, ubrzo je napustio bend jer je pjevač Aki Rahimovski morao otići na odsluženje vojnog roka. Ipak, Piko nikad nije bio bez angažmana pa ga Jura Stublić, s kojim se već tada poznavao, zove u grupu Film, a na krilima njegovog prvog producentskog poduhvata – izvrsnog albuma “Crno-bijeli svijet” Prljavog kazališta zbog čega ga časopis Džuboks proglašava najboljim producentom u Jugoslaviji. Samo da se zna, među kandidatima su bili Goran Bregović, Tinni Varga, Kornelije Kovač, Vlatko Stefanovski i Saša Habić. Tih ranih 80-ih Piko, osim što svira bubnjeve, ujedno i producira prve singlove Filma među kojima su “Kad si mlad” i “Zona sumraka”, a radi i s grupom Električni orgazam koja tada u sklopu “Paket aranžmana” snima između ostalog pjesmu “Zlatni papagaj”. Otkriva ih Siniša Škarica i dovodi u Jugoton koji im daje šansu za prvi studijski album “Električni orgazam” i dovodi ih u Zagreb gdje u studiju 4 Radio-televizije Zagreb snimaju materijale pod producentskom palicom Pika. Kako je izjavio za dokumentarni film o novom valu, htjeli su ostaviti “Zlatnog papagaja” s Paket aranžmana iza sebe, učvrstiti ritam sekciju benda i snimiti materijal koji će se moći svrstati u art rock, što je, istaknuo je Piko, bila njegova prvotna vizija i u čemu su uspjeli. U programu Radio Zagreba prvi put se čuo prvi miks pjesme “Konobar”. Kasnije će Piko s njima raditi na albumu “Les Chansones Populaires”.
Samo 1981. godine Piko producira prvi album Električnog orgazma, prvi album VIS Idola, drugi album Aerodroma, “Tango Bango”, prve singlice Filma, te njihovu live snimku iz Kulušića. I sve su redom bili impresivni uraci koji već tada svrstavaju Pika u najtraženije i najbolje producente. Daje neku novu glazbenu estetiku, ili kako bi rekao glazbeni kritičar Bojan Mušćet, prepoznatljivi premaz, koji će obilježiti novi val, ali i cijelu jugoslavensku rock scenu 80-ih godina. Naravno, ne samo da bubnja, snima i producira, nego i dizajnira omote, što je još samo jedan u nizu njegovih talenata, a od spomenutih albuma Piko je radio omote Idolima, Aerodromu i Filmu, nešto kasnije i grupi Leb i sol, Arsenu Dediću, Psihomodo popu, Massimu i drugima. Psihomodo popu je kasnih 80-ih producirao album “Godina zmaja” koji je i danas najbolji u diskografiji benda i ponajbolji album desetljeća.
Nakon odlaska iz grupe Film Piko je dobio poziv Vlade Divljana da zajedno s Idolima snimi glazbu za film “Šest dana juna”. Na kraju će se ispostaviti da je to zadnji materijal Idola, iako je to više bio album Vlade Divljana, ali se iz komercijalnih razloga morao potpisati drugačije. Naime, već se ranije znalo da Idolima dolazi kraj. Te 1985. godine Piko producira novi album Prljavog kazališta, “Zlatne godine”, a kreće i suradnja s Psihomodo popom. Kasnije će Piko raditi i na njihovom albumu “Sexy magazin”. Konačno 1990. godine Piko Stančić ima svoj prvi solo album “Bubnjevi na suncu”. Šteta što je brzo počeo rat pa ploča nije mogla više zaživjeti. Isti slučaj je i sa supergrupom Vlada, Gile, Piko & Švaba koja u Zagrebu 1991. godine snima album “Lutka koja kaže ne”, a zbog rata ploču objavljuje PGP RTB. Tek 38 godina kasnije materijal se vraća tamo gdje je i snimljen, a reizdaje ga Croatia Records u suradnji s PGP RTS-om na CD-u. Tada mi je kao uredniku tog reizdanja Piko Stančić rekao: “Vlada je jako puno dao sebe ovom albumu i ta nesretna okolnost da se on oprosti od nas još je samo pojačala želju da se materijal objavi, te da ljudi koji vole i kupuju glazbu imaju još jedan kapitalan primjerak u svojoj kolekciji.”
“Ovaj album je bio zadnja točka jugoslavenske rock scene, zadnji podsjetnik na neka stara vremena, ali koji i danas zvuči svježe. Vlada, Gile, Piko & Švaba nisu samo glazbenici, umjetnici, velikani, rockeri, oni su Lusteri koji svojom glazbom i danas obasjavaju naše prostore, oni su Fantastična četvorka koja nikada neće biti zaboravljena, lutka koja je znala reći ne kad je to bilo potrebno”, napisao sam uz reizdanje.
U tim ratnim 90-ima Piko surađuje sa Sinišom Škaricom na projektu Perfect Music te s Draženom Vrdoljakom. Ulaze u bogatu fonoteku i objavljuju kompilacije “Beat na moru (originalne snimke 1966. – 1975.)”, “Rock na moru (originalne snimke 1979. – 1989.)” i “Bijele strijele (originalne snimke)”. Kasnije s Vrdoljakom radi i na antologiji novog vala. Sa Sašom Radulovićem (ex Psihomodo pop) osnovat će duo Novak & Kopola i snimiti singlove “Hrvatina” i “Bang-bang Vukowar”, a time sudjeljuje u projektu Rock za Hrvatsku te potom osniva neprofitabilnu humasnitarnu udrugu za ponoć djeci poginulih branitelja, dječjim ustanovama i bolnicama. 90-ih i 2000-ih Piko Stančić dobiva i nagrade, od Porina, preko Crnog mačka do Mega muzike, a tu su i višestruke nominacije, kako za glazbu, tako i dizajn. Nakon reizdanja albuma “Lutka koja kaže ne” 2019. godine osniva glazbeni projekt BoraBora u kojemu osim njega sviraju i druge glazbene veličine poput Saše Novaka i Marina Pelajića, no nakon nekoliko objavljenih singlova projekt staje s radom, a Piko se razbolio. Nažalost, preminuo je u 74. godini života na Braču, gdje je dobar dio godine provodio s obitelji. Rođen je 7. travnja 1952. u Dalju.
Može se slobodno reći da je Piko znao biti u pravo vrijeme na pravom mjestu i s pravim ljudima, zbog čega je oduvijek njegovo ime bilo visoko na popisu najzaslužnijih i najtraženijih, često i na samom vrhu. Pomogao je mnogim bendovima u njihovom razvitku, jedan je od najzaslužnijih za zvučnu sliku 80-ih godina i za rađanje neke nove scene, one novovalne i one postnovovalne. Uz to, bio je opaki bubnjar, rame uz rame najboljima u to vrijeme, producent koji je imao hrabrosti i koji je bio inovativan. Jednom je Gile iz Električnog orgazma izjavio da je njegovo bubnjanje na albumu “Les Chansones Populaires” bilo najbolje koje je ikada čuo od svih njegovih uradaka. Uz to, Piko Stančić je prema riječima mnogih kolega koji se opraštaju od njega bio jedna od rijetko dobrih osoba na sceni, iako je sigurno bio svjestan svojeg znanja i mogućnosti. Što će reći, jedan od rijetkih koje nije uništio ego.
Naslovna fotografija ovog članka, nastala na snimanju albuma “Lutka koja kaže ne” supergrupe Vlada, Gile, Piko & Švaba, govori nam kako dva lika više nisu s nama i zapravo imaginarno nestaju s fotografije, poput one scene u filmu “Povratak u budućnost”. No, baš kao i nikad prežaljeni Vlada Divljan, Piko Stančić nikada neće nestati s ove fotografije, jer za razliku od spomenutog filma, prošlost ne možemo mijenjati, a Piko je bio kao i Vlada, jedan od onih likova koji je oblikovao našu prošlost i budućnost. Još davno nego što sam se rodio. Stoga mi je bila velika čast u jednoj fazi života i to relativno nedavnoj surađivati s Pikom. Upoznali smo se prilikom reizdanja albuma “Lutka koja kaže ne”, a potom sam bio i urednik njegovom novom projektu BoraBora. Bio je i dio dokumentarnog filma o novom valu koji sam radio za CMC televiziju i Croatia Records povodom velikog projekta proslave 40 godina novog vala. Bio je vedrog duha, ali i smiren, uvijek spreman na šalu, ali i suradnju, iako je vješto izbjegavao biti u prvom planu, pa mi je tako i za projekt BoraBora rekao u šali da uzmem screenshot iz spota jer su oni stari i ne vole se baš fotografirati. Sve smo se rjeđe čuli, ali kad sam ga zvao uvijek se rado javio, čak i kad sam ga malo zagnjavio. Znali smo se sretati i na hodnicima Croatia Recordsa kad je donosio nove snimke projekta BoraBora kod producenta Gorana Martinca. I ti mali susreti bili su mi dovoljni da shvatim kako je bio dobri duh rock scene, doista čovjek prije svega, a onda i sve ostalo što sam nabrojao u ovom tekstu. Zadnji kontakt smo imali prije dvije godine kad sam Gileta vozio do njegove (Pikine) zagrebačke adrese. Bilo je jasno koliko su veliki prijatelji Gile i Piko bili. Čini mi se da sam mu mahnuo i viknuo kroz prozor automobila, a da mi je on uzvratio s prozora. I da nije bilo točno tako, neka ostane u mojoj glavi da je bilo tako. Gile mi je prilikom povratka u automobil rekao da Piko nije baš dobro. Nisam mislio da će dvije godine kasnije Piko zauvijek otići s ovog svijeta. Nije mi to “nije baš dobro” zvučalo toliko loše. Ili možda samo nisam htio da zvuči toliko loše jer takvi ljudi žive vječno.
Ako se za nekoga može reći ta isfurana riječ “legenda”, onda je to Piko. Preferiram ipak – ljudina s veliko Lj. Obojao nam je neke crno-bijele filmove u zoni sumraka, uljepšao nam ušna osjetila i prodornim zvukom bubnjeva prošao kroz naše možda vijuge. I tamo ostao. Neka traje zauvijek.
I što bi rekla jedna pjesme jedne tamo supergrupe:
Spavaj anđele moj, nek te nosi pučina plava
Spavaj anđele moj, miluje te zelena trava
Spavaj anđele moj, neka prođu ljubav i slava
Spavaj anđele moj, sve što imamo ova je glava