Uzbuđenja je u glazbenom novinarstvu nakon gotovo dvadeset godina pisanja malo. No, kada kao fanboy Queens of the Stone Age dobiješ priliku za jedan na jedan s Queens of the Stone Age, budi se onaj 21-godišnjak koji je dehidrirao u srijedu predvečer u zagrebačkom Sigetu kad je pred njim prvi put uživo zarežala električna gitara Josha Hommea i krenula od monostiha od pjesme: „Nicotine, Valium, Vicodin, marijuana, ecstasy and alcohol“.
Par mjeseci ranije, postava je dobila nove brze prste: kljave i gitaru milovao je Dean Fertita. Osamnaest godina, četiri koncerta i kolekcija ploča kasnije, s Deanom se gledam oči u oči, iako preko piksela naših ekrana. Nakon udijeljenih petnaest minuta dijelim fotku na svom Instagramu i ubrzo dolazi komentar prijatelja u inbox: „Ali nisi pričao s frontmenom. Bezveze.“
Raspizdi čovjeka arogancija površnosti prema glazbi skupine ljudi svedene na glavnog junaka kojem za lijeno uho glazbeni suborci valjda služe kao bezimene figure. No, Dean Fertita nije fusnota Queensa nego ključno ime koje prečesto isklizne iz prvog reda. Michiganski klavijaturist (Moog, Korg, električni klavir) i gitarist, rođen istog dana kada je Hendrix imao posljednji nastup, jedan je od arhitekata distorziranog zvuka Queens of the Stone Age, čiji rad na klavijaturama – od prljavog analognog syntha do atmosferičnih Mellotron slojeva – te gitarskim linijama koje nadopunjuju, a ne imitiraju glavne riffove, omogućuje bendu da balansira između težine i psihodelije bez gubitka dinamike i prostora.
Njegov rukopis proteže se kroz QOTSA-ine opsesivne teksture, kroz bariton gitare The Dead Weathera, kroz solo izlet Tropical Gothclub, kao i kroz Waxwings. Jedan je od koautora pjesama na albumu “Post Pop Depression” Iggyja Popa i Josha Hommea. U svim tim kontekstima, Fertita se ne gura naprijed, ali ostavlja svoj zvuk. Kao i što ga je ostavio na najsirovijem izdanju Queensa dosad – “Alive in the Catacombs”, akustično-vizualnom polusatnom glazbenom filmu iz zagrobnoga podzemlja Pariza snimljenog početkom srpnja 2024., svega nekoliko dana prije otkazivanja novog dolaska Queensa u voljeni im Zagreb. Tko uopće više broji nastupe? Pitanje života i smrti frontmena Josha Hommea prekida turneju, ali ne i bez ostvarivanja neostvarene 20-godišnje želje: svirati pjesme Queens of the Stone Age zadnjim ostacima šest milijuna života. Ni godinu kasnije – karizmatični je Homme izliječen, a publici ne ostaju dužni.
Bio je to i uvod u naš lipanjski popodnevni razgovor uz četvrtu kavu toga dana: veza Zagreb – Nashville. Nakon kratkog upoznavanja počinjemo in medias res, s pitanjem koje je jednako jednostavno koliko i nužno:
Jeste li u tom trenutku već znali što će uslijediti? Jer nakon gledanja filma osjećaj je vrlo znakovit, fotografija mračna, gotovo sablasna. Pa me zanima – je li sve to dolazilo iz osjećaja da “nešto” slijedi?
Dean Fertita: Uhvatili smo pravi trenutak, zar ne? Da, zapravo smo znali već oko dva tjedna ranije. Josh je već neko vrijeme bio trpio strašne bolove. Mislim da smo tada bili u Italiji i otišao je na hitnu pomoć gdje su mu rekli da mu je hitno potrebna operacija. Odmah. No, Josh je tvrdoglav i uloženo je puno truda da se realizira taj nastup u katakombama. Mislim da mu je to bila želja stara 20 godina. U zadnjih nekoliko godina sve se konačno pokrenulo – okupili smo prave ljude i ostvarili ju. Nije bilo šanse da to propusti. No u pozadini naših misli cijelo smo se vrijeme brinuli za njega. Bilo je to jako važno i njemu i svima nama. Radilo se o jako nestvarnom danu jer smo znali da nakon snimanja doslovno ide ravno u bolnicu. Znali smo to. Nije se radilo o klasičnom pritisku, ali se osjećala težina stvarnosti i želja da sve ispadne onako kako je on oduvijek zamišljao.
Je li to na neki način oblikovalo samu izvedbu, s obzirom na taj fantazmagoričan ambijent, i utjecalo na način kako ste izveli te akustične pjesme?
Dean Fertita: Sigurno je postojao podsvjesni utjecaj. Sam je ambijent već diktirao osjećaj i način na koji ćemo svirati i aranžirati pjesme. A s obzirom na to da je Josh između snimanja morao ležati, imali smo možda dvanaest sati ukupno dolje i svaku smo pjesmu snimili samo dva ili tri puta. To je bilo sve što je fizički mogao podnijeti.
Ne bi se nikad reklo gledajući ga.
Dean Fertita: I mene je to šokiralo kad sam vidio na projekciji prošli tjedan. Gledao sam snimke prije toga na mobitelu, ali nisam zapravo shvatio sve dok ga nisam vidio u punom formatu. Kao da sam ponovno proživio taj dan. Znajući sve što smo znali, bilo mi je nevjerojatno kako je bio dobar u tom trenutku.
Hajmo malo ipak vedrije i blaže – što vam je, pobogu, bilo da u popis pjesama niste uključili “The Vampire of Time and Memory”?
Dean Fertita: Popis pjesama bio je ogroman! Stalno smo govorili: “Ova bi bila super i ova…”. Na kraju smo odabrali one koje su po nama dobro prikazivale razvoj benda i one koje bi u tom okruženju dobile novo značenje. Da, i ja bih volio da smo napravili još… Recimo “Like Clockwork” bi također savršeno odgovarala.
Da, mekano je, tiho… savršeno za sablasnu tišinu podzemlja.
Dean Fertita: Ili pjesma poput “I Think I Lost My Headache”… Volio bih da smo imali više vremena. Imali smo samo tri dana proba i birali smo pjesme koje zajedno imaju dobru narativnu liniju. Neke očite izbore smo možda i namjerno izostavili da bi dale prostor drugačijim aranžmanima, posebice uz gudače.
Alive in the Catacombs snimljen je bez dotjerivanja zvuka, uz sve svim ambijentalne šumove, krckanjima gumenih oplata pod nogama, akustičkim kvalitetama prigušenih labirinta hodnika podno pariške košnice. U svojevrsnom unpluggedu koji je struju napao kablovima spojenima na bateriju auta s površnine, Josh Homme i Queens of the Stone Age silaze među mrtve — doslovno. Gotovo nadrealni nastup režirao je Thomas Rames, a produkciju vodila Blogothèque.
„Vrijeme ovdje ne postoji“, kaže Homme, očaran tišinom podzemlja. Bend ne ne svira kako bi dominirao prostorom nego mu iskazao poštovanje. Lubanje im publika, smrt scenograf. Pjesme poput „Paper Machete“, „Kalopsia“, „Villains Of Circumstance“ i „Suture Up Your Future“ (izvedena prvi put od 2008.) poprimaju novo značenje – nježno, sablasno, a iskreno. U „I Never Came“, Homme podsjeća: „Kad kažeš da je mrtvo i gotovo, znam da nije.“ Nakon snimanja, bend otkazuje sve datume. Homme odlazi na operaciju. Ali prije toga, ostavlja poruku – nježnu, ali odlučnu: „Ako prolaziš kroz pakao, samo nastavi.“
Svakako sam kao fan bio presretan čuti “Villains of Circumstance” jer mislim da upravo ogoljena verzija „Villains of Circumstance“ dolazi do izražaja. Znam da ju je Josh i prvi put javno izveo samo s akustičnom gitarom, pa je to bio dobar izbor.
Dean Fertita: Slažem se. Znali smo da će ta pjesma dobro funkcionirati uz gudače. Josh i ja smo ju izvodili na Jools Hollandu prije par godina s gudačima, tako da je odmah bila među favoritima.
Kad dolazite u Hrvatsku – jednu od prvih destinacija na turneji – imate li ikada dovoljno vremena istražiti zemlju na takav način kao što ste to napravili u Parizu? Imamo i mi svoj rimski amfiteatar pa eto bubica u uho…
Dean Fertita: Nažalost, gotovo nikada nemamo dovoljno vremena. Ali stalno tražimo zanimljiva mjesta za nastupe. Da, ako imate kolosej – idemo! To puno znači i nama i publici. Ambijent jako utječe na izvedbu i doživljaj. I uvijek nas raduje kad možemo svirati na nekom netipičnom mjestu za rock koncert.
Biste li ikad razmotrili cijelu turneju u ovom unplugged stilu, samo s gudačima i bez potpisne žestine prljavo distorziranih električnih instrumenata pa umjesto toga nešto mekše i intimnije?
Dean Fertita: Apsolutno. Mislim da Josh to jako dobro nosi. Kad sviramo jako glasno, izgube se nijanse u tekstovima i interpretaciji. A on ima snažnu sposobnost povezivanja s publikom i u tišini. Mislim da bi takav format jako dobro pristajao njegovom izražaju.
Ljudi će te uvijek prvo asocirati kao integralni dio Queensa, ali tu je i Dead Weather, supergrupa s Jackom Whiteom, Alison Mosshart i Jackom Lawrenceom. Koji je trenutni status benda?
Dean Fertita: Dobro pitanje. Jack mi je nedavno poslao poruku koja piše: “Znaš da Sea of Cowards ima petnaest godina?” Nisam mogao vjerovati. U trenu je to prošlo. A Dodge and Burn će najesen imati deset godina. Vrijeme leti. Svi smo zauzeti, ali Dead Weather nam je uvijek u mislima. Nikad to nismo planirali – samo bismo se našli doma, bez obaveza, i odlučili svirati. Definitivno je prošlo previše vremena.
Treba vremena da se život “dogodi”, situacije koje će inspirirati kanale u studiju.
Dean Fertita: Potpuno točno.
A tvoji solo projekti?
Dean Fertita: Najnoviji mi je bio Tropical Gothclub – zapravo, to su bile demo snimke koje sam radio misleći da će možda poslužiti za Dead Weather ili Queense, da imam barem nešto spremno. Ali kako nije bilo potrebe, Jack je rekao: “Trebali bismo to objaviti.” Posljednjih mjeseci dok sam bio doma radio sam novi album i planiram povremeno objavljivati nove stvari. Ne mogu baš ići na turneje solo, ali trudim se ostati u formi.
Mislim da je prošlo tri godine od zadnjeg izdanja?
Dean Fertita: Da. Ali nova glazba dolazi sigurno – ove godine.
Držimo fige! Kako ste naši stari gosti s nizom nastupa u Zagrebu, imate li neke lijepe uspomene iz Hrvatske?
Dean Fertita: Da, prije par godina svirao sam s Ianom Longwellom iz Beckova benda, a njegova je obitelj iz Hrvatske i ondje imaju kuću. Rekao mi je: “Moraš doći ljeti, nema boljeg mjesta.” Sve uspomene iz Hrvatske su mi odlične. Kao što sam rekao – ne dolazimo dovoljno često. Jako se veselim povratku i nadam se da ćemo imati više vremena ovaj put. Ako imate prijedloge ili želite nas provesti okolo – dajte nam popis mjesta jer ja sam spreman!