Unutar Slovenije, na početku Julijanskih Alpa sakrilo se predivno mjestašce Tolmin. Gradić je to koji je putem brojnih festivala postao pravi raj za sve alternativce. Moj prvi inozemni festival bio je tako MetalDays 2013. godine, a do danas sam Tolmin i plaže Soče posjetio više puta što zbog glazbe, što zbog sportskih aktivnosti i odmora. Ove godine po prvi put odlučio sam obići Punk Rock Holiday, festival koji u ovome formatu postoji od 2011. godine te odlično spaja bunt i žestinu punk glazbe s opuštajućim odmorom.
UTORAK 5. 8.
Naša mala zagrebačka karavana morala je zbog logističkih razloga propustiti nulti dan koji se održao u ponedjeljak, ali nismo bili previše razočarani jer su ispred nas bila četiri dana glazbe, uživanja, plesanja, plutanja i kaosa. Mjesto u kampu lagano smo našli iako je dobar dio posjetitelja u Tolminu već od subote ili nedjelje, a nakon znojnog postavljanja šatora uslijedilo je kupanje i hlađenje u tirkizno plavoj Soči. Punk Rock Holiday ima dvije pozornice, Beach Stage na kojemu se odvija dnevni program od otprilike 13 h i Main Stage gdje akcija počinje sa zalaskom sunca i traje do kasno u noć. Prvi nastup koji smo popratili bili su prigodno nazvani Melonball (nazvani po najpopularnijem koktelu festivala). Bend dolazi iz Njemačke, a članovi su i prije posjećivali PRH te im je inspiracija za bend došla upravo na Sotočju. Njihov skate – punk zvuk odličan je upravo u ovakvom okruženju gdje dio publike skače u mosh pit, a dio uživa s koktelima u ruci. Njihova karizmatična pjevačica Oli uživala je u svakoj sekundi nastupa, a mogli smo ju vidjeti kao gostujući vokal za vrijeme nastupa još nekolicine bendova za vrijeme festivala.
Prvu večer na Main Stageu otvorili su zabavni MakeWar. Njihova glazba odiše skate-punk zvukom uz prisutne emo utjecaje, a sve zajedno obavijeno je u pozitivnu i dobro raspoloženu svirku. Sve je to rezultiralo solidnim nastupom koji je postavio odličan ton večeri. Taj se ton nažalost nije nastavio uz monotoni nastup kanadskog benda Gob. Iako su na sceni već više od 30 godina, u njihovoj svirci nedostaje žestine i stava za jedan punk bend. Znam kako PRH privlači bendove koji ne zauzimaju mjesto na mojoj svakodnevnoj playlisti, ali nije me teško osvojiti jakim live nastupom što se u ovom slučaju nije dogodilo. Srećom, večer nastavljaju kalifornijski Ignite koji donose novi val energije. Njihov socijalne i politički nabijene pjesme zapakirane u melodic hardcore zvuk izazvale su moshanje i stage dive s posebne platforme na pozornici, a na rukama publike u više navrata našli su se i klinci. Pjesme poput „Veteran“, „Bleeding, i „Nothing Can Stop Me“ nose energiju i pozitivu zbog koje je cijeli festival poseban, a odličan nastup (koji je ispao kao moj favorit prvog dana) zaključili su uz „Live For The Better Days“ za vrijeme koje se pola festivala popelo na pozornicu (neće biti zadnji put).
Večer uz još jednu energičnu svirku nastavljaju Amerikanci Authority Zero. Njihov spoj punka, ska i elemenata reggae glazbe osvojio je i rasplesao publiku. Osobno su mi najjače zvučale zabavna „Mexican Radio“ i brza „A Passage In Time“. Večer su zatvorili švedski Millencolin čiji naziv ima korijene u skejterskom triku „melancholy“ što samo potvrđuje njihov skate – punk zvuk. Frontmen Nikola Šarčević (ima korijene iz Srbije) odlično komunicira i upravlja publikom koja je s njim pjevala pjesme “No Cigar“, „Penguins and Polarbears“, „Material Boy“ i druge. Bilo je tu circle pitova, moshanja i „dajvanja“, a najjače divljanje bilo je na brzoj i energičnoj „Mr. Clean“. Nakon sat vremena odlične svirke prvi je dan došao do svoga kraja, a srijeda nosi još jača imena pa smo se brzo zaputili nazad u šatore na zasluženi odmor.
SRIJEDA 6. 8.
Srijeda ujutro priredila nam je neugodno iznenađenje, mokar i hladan festival nakon gotovo cjelonoćne kiše. Je li nam to pokvarilo raspoloženje? Ma kakvi. To jutro smo bili lijeni i nakon što smo stavili stvari (koje su nam zabunom ostale vani ispod tende na taktički lošim lokacijama) na sušenje, zaputili smo se u grad po doručak. Odlična stvar festivala je blizina Tolmina i nekolicine dućana u kojima se može nabaviti sve od hrane i pića do luftića i japanki. Zbog nešto hladnijeg vremena i manjka sunca nismo toliko vremena proveli u vodi ili na plaži.
Prvi bend koji smo uhvatili na Main Stageu bili su zabavni Austrijanci Turbobier. Svojim opuštenim pristupom kako glazbi tako i tekstovima donijeli su dobru dozu neozbiljnosti na festival, a prije svake pjesme nastojali su na što bolji način prevesti njihove naslove koje nose određeni austrijski humor. Njihova opuštenost bila je u trenutku prevelika kada je bend shvatio da moraju požuriti sa svirkom jer im je preostalo još desetak minuta no to ih nije omelo ni najmanje, a publika je nastavila plesati i uživati. Bio je to ugodan i opušten nastup kao zatišje pred kaos koji je uslijedio, a od pjesama izdvojio bih „Insel muss Insel Bleiben“ i „Du bist mir passiert“.
Večer nastavljaju brutalni Zeke čija hardcore svirka izaziva opći kaos već od prve pjesme. Jake distorzirane gitare i brze, energijom nabijene stvari genijalan su kontrast u odnosu na romantično okruženje i šumom skrivenu pozornicu. No, to je Punk Rock Holiday i za taj kontrast živimo i zbog toga smo tu. Njihova svirka protekla je kao adrenalinom nabijeni sprint pa je nakon divljanja bilo potrebno osvježenje za šankom. Tu dolazimo do rijetkih minusa festivala. Bilo je za očekivati kako će nakon svirke svi navaliti na šank i kako će se stvoriti redovi no nekad se za narudžbu čekalo i pola sata što je za jedan festival s dugogodišnjom tradicijom ipak previše.
Naravno kako nas to nije previše uzrujalo jer dobre se vibracije nastavljaju dalje uz Agnostic Front. Kultni hardcore zvuk ravno iz podzemlja New Yorka natjerao je i mlade i stare na gibanje, plesanje, skakanje. Bend je to koji na sceni postoji od 1980. te i dalje žari i pali gotovo jednakom energijom i buntom kao prije četrdeset godina. Roger Miret vrhunski je frontmen koji dirigira svirkom istovremeno dajući publici elektrizirajuću i zaraznu energiju. Mi tu energiju vraćamo općim ludilom čime se bend hrani te nastaje začarani spoj. Zbog te sinergije cijeli bend djeluje barem 15 godina mlađe, a kako bi to dokazali u publiku se spustio gitarist Vinnie Stigma i poveo circle pit. Pjesme „Old New York“, „For My Family“ i „My Life My Way“ jednako su pjevne koliko pozivaju na divljanje, a na set listi našlo se i par obrada. Prvo su zasvirali „Crucified“ čuvenog benda Iron Cross, a odmah nakon „Pauly the Dog“ Johnny Casha. Dečki se nakon kratke stanke vraćaju i odmah udaraju s „Gotta Go“ koja iznova pokreće cijeli kaos. Nabrijana svirka dolazi do svojega vrhunca i završni pozdrav uz kultnu „Blitzkrieg Bop“.
Teško je bilo nadmašiti nastup hardcore veterana no to nije zaustavilo američki Zebrahead u svome naumu. Na prve tonove brze „The Perfect Crime“ trčim iz smjera press centra do prvih redova gdje se već otvorio circle pit. Uz već spomenutu stvar, „We Are Not Alright“ i „Hello Tomorrow“ čine najjače otvaranje koncerta ne samo ove večeri nego cijelog festivala. Adrenalinski miks punka, rocka, hip hopa pa čak i rap elemenata recept je za upečatljiv nastup. Svojim unikatnim stilom jednako su privlačni pankerima kao i ekipi koja je neki dan bila na koncertu Papa Roacha (mnoge pjesme neodoljivo vuku u nu metal smjeru). Odlična atmosfera otišla je na novu razinu kada je frontmen Ali Tabatabaee pozvao ljude na pozornicu, naravno imali su šank sa sobom. Činilo se kao da je to mislio za jednu pjesmu, ali publika se nije dala maknuti dobrih 20 minuta pa bendu nije preostalo ništa drugo nego zasvirati među njima. A svirali i jesu. Dobre vibracije prenosile su se svugdje pa je bilo prirodno ubaciti party obradu kultne „Fight For Your Right“ Beastie Boysa. Jednom kada su zaštitari uspjeli pomaknuti ljude nazad gdje bi trebali biti, šou se nastavlja dalje uz „Call Your Friends“ i „Anthem“. Zabavan i energičan nastup morao se približiti svome kraju, ali prije toga dobili smo novu dozu divljanja uz „Falling Apart“ (moj osobni favorit) i „All My Friends Are Nobodies“ koja je na najbolji način zaključila ovaj mega party zamaskiran u punk svirku.
ČETVRTAK 07.08.
Jutro trećeg dana budimo se još pod dojmom i dobrim raspoloženjem, a na našem planu bilo je nešto više uživanja u prirodi i nešto manje svirki. Otišli smo prema Tolminskim koritima, impresivnom kanjonu kojim teče rijeka Tolminka. S obzirom na to kako su korita popularna atrakcija u regiji bila je poprilična gužva te se za ulaz trebalo čekati po sat i pol no ako se dođe na vrijeme u prijepodnevnim satima moguće je ući i bez čekanja. Kako dan ranije nismo plutali rijekom tako smo ovoga dana odlučili napumpati svoje luftiće i zaputiti se na dvadesetominutnu šetnju prema najuzvodnijim plažama. Čar PRH-a i svakog festivala na Soči je plutanje niz rijeku do Beach Stagea, a pritom se vaše piće po izboru cijelim putem hladi. Ovisno o brzini rijeke to plutanje može trajati i po sat vremena i dobro je došao predah od večernjeg skakanja i divljanja.
Kada smo već doplutali do Beach Stagea tu smo se zadržali kako bi uhvatili završetak nastupa CF98. Još jedan bend predvođen energičnom pjevačicom u svome punk zvuku nosi nešto više pop elemenata. Pjesme jednostavnog pristupa, ali dobre „vibre“ zapravo prirodno pristaju uz plažu. Brzo iza njih dolaze ozbiljniji i žešći Wolfpack. Njihove gitare na granici su s thrash metalom što se piše kao veliki plus u mojim očima, a istovremeno nose nedvojbeno hardcore stav i zvuk. Moshanje u japankama nije preporučeno, ali gibanje i mrdanje glavom je sasvim u redu. Nastupi na Beach Stageu traju između pola sata i 45 minuta što je dovoljno svim izvođačima predstaviti se u najboljem svijetlu. Posljednji bend koji smo ispratili na plaži bili su Doc Rotten. Njihov zvuk je beskompromisno čvrst, a sa sobom nose nešto irskog duha te pjesme „Rotten Radio“ i „Maggie Mayhem“ vuku na rani Dropkick Murphys. Dobra atmosfera prisutna je ne samo na plaži već i u cijelome kampu te u skate parku koji privlači i mlade i stare.
Na Main Stageu hvatamo nastup švedskih melodičnih hardcore pankera Misconduct. Njihovi brzi riffovi i pjesme kao da su stavljene na fast forward. To je sa sobom povlačilo moshanje i bacanje sa stagea, a takvu energiju volimo te naravno da sam se opet priključio akciji. Sličnu energiju ali nešto monotoniji nastup imali su dečki iz grupe Grade 2. Ne mogu reći da su dečki nešto loše odradili, ali nakon tri dana slične glazbe njihov mi se nastup nije pretjerano isticao što se osjetilo i u nešto mirnijoj atmosferi.
S druge strane kada je došao na red za divlji Madball, sve je otišlo u zrak. Madball su još jedni pripadnici skupine veterana koji odbijaju smanjiti bunt i žestinu svojih nastupa čak i nakon toliko godina. Njihovi korijeni potiču iz Agnostic Fronta, a oba benda zasluženo su neizostavni dio hardcore scene. Vokal Freddy Cricien svojim dubokim i sigurnim glasom uvjerljivo upravlja bendom i publikom. Teški ritmovi iza kojih stoje noviji članovi benda zvuče svježe i moćno što je publika lagano prepoznala. Pjesme „New York City“, „Born Strong“, „Doc Marten Stomp“ i „Set It Off“ udaraju jako točno tamo gdje trebaju i sat vremena bombardiranja prošlo je u jednome dahu.
Za nešto smireniji završetak predzadnje večeri pobrinuo se Frank Turner and The Sleeping Souls. Nema više distorziranih gitara i teških bubnjeva već su u prvom planu dvije akustične gitare i simpatičan momak imena Frank. Dobrodošla promjena u zvuku donijela je totalno drugačiju, opušteniju vibru, a umjesto moshanja ljudi su se ljuljali u mjestu, grlili svoju djecu, partnere, prijatelje, plesali i uživali. Frak Turner nedostatak žestine nadoknađuje zanimljivim i angažiranim pjesmama koje se bave socijalnim problemima i stvarima o kojima često šutimo. Tu su „The Ballad of Me And My Friends“, „Haven’t Been Ding So Well“ i simpatična „Photosyntesis“. Svirku je najbolje opisala završna „Four Simple Words“ koja svojim tekstom „But this is my culture, man, this is my home“ odlično zaokružuje ne samo sve što stoji iza PRHa već što punk glazba znači okupljenim ljudima. To je osjećaj koji nas je pratio svake sekunde festivala.
PETAK 8. 8.
Jutra posljednjeg dana festivala često su mi gorka znajući kako se druženje i odlična glazba bliže kraju no u Tolminu sam se probudio svjež, spreman ispuniti dan novim uspomenama, ljudima i uživanju. Kada kažem ljudima, PRH ih je pun iz cijeloga svijeta iako ih je ukupno tek 5000. Tijekom ova 4 dana upoznao sam ljude iz Engleske, Švicarske, Belgije, Australije, Brazila, Argentine, a najviše ih ipak dolazi iz Austrije i Njemačke. Najtopliji dan tjedna značio je kupanje i plutanje te bacanje s viseće ljuljačke u osvježavajuću Soču. Ovaj opušteni raspored i sadržaj koji ne uključuje samo glazbu prava je posebnost ovog festivala tako da čak i ljudi kojih zanima svega par bendova s bogatog programa mogu uživati svaki dan.
Zadnju večer započeli smo uz australski pop punk bend Bodyjar. Njihov zvuk karakteriziraju pozitivne vibracije i ritmovi. Iako pjesme „Not the Same“, „One in a Million“ i „Vessel“ zvuče čvrsto i solidno, nedostajao mi je element posebnosti. Tome u prilog ide i činjenica da je najupečatljivija bila obrada „A Hazy Shade of Winter“ svojim drugačijim ritmom. Možda bih našao još pozitivnih riječi, ali očito je zadnji dan došlo do laganog zasićenja sličnih ritmova.
Na sreću tu je bend Jaya the Cat koji je uveo nešto totalno novo na festival. Američko–nizozemski bend kombinira utjecaje različitih žanrova krenuvši od rock kostura, ska glazbe, začina reggae elemenata i naravno punk žestine. Uigrani sastav koji ne obuhvaća samo bubnjeve, gitare i bas nego klavijature i još poneki popratni instrument djeluje opuštenu i dobro raspoloženo na stageu. Cijelu sliku zaokružuje bradati i nasmijani Geoff Lagadec čija se pozitiva zarazno prenijela na ostatak publike i svi smo se gibali u ritmu veselih pjesama. U jednom trenutku Geoff nas je upitao tko ima mamurluk na što je većina festivala odgovorila pozitivno i s time su započeli „Hello Hangover“. Pjesme „El Camino“ i „Closing Time“ savršena su kontra nabrijanim hardcore ritmovima prijašnjih dana i podsjetile su nas kako bi nekada trebali stati na loptu, pogledati oko sebe i uživati u trenutku. Upravo o tome govori i opuštena „Unconditional Love“ dok je na „Thank You Reggae“ bilo nemoguće ne zaplesati. Odličan nastup priveli su kraju uz „Here Come the Drums“ i „Forward“ gdje smo svi iz svega glasa zapjevali i pozdravili ne samo ovaj vrhunski bend već i vrhunske zabavljače.
Uloga posljednjeg benda ne samo ove večeri nego i festivala pripala je kultnim Norvežanima Turbonegro. Bend je to koji već godinama niže ne samo uspjehe već brojne kontroverze i priče. Davno prije modernih woke pokreta, Turbonegro su provocirali svojim gay izgledom te kako kaže frontmen basist Happy Tom: „Većina rock bendova krene kao pobuna i završi kao parodija. Mi smo krenuli kao parodija i završili kao pobuna“. Svoj nastup krenuli svu brzo i čvrsto uz „Hurry Up & Die“ te se odmah iz prvih taktova vidjelo kako je ovo uigrani bend s godinama staža. To je punk rock mašina koja pleše između bunta i partija, a dobru dozu old school rock ‘n’ roll zvuka dovela je „Hot For Nietzche“. Odlično spaja ACDC, The Who, Def Leppard i pozitivnu ludost koju vežemo uz Turbonegro. Pjevne „City of Satan“ i „Wasted Again“ rasplesale su publiku, a nije izostalo ni moshanje uz „All My Friends Are Dead“. Bend se nakratko povlači s pozornice, ali neumorna publika ih je brzo pozvala nazad na poseban završetak uz „Denim Demon“ i „I Got Erection“. Nisam previše obraćao pozornost na kostime koji su krasili svakog člana benda već sam više uživao u dobro uigranoj, prljavoj punk rock svirci koja je na najbolji mogući način zatvorila Punk Rock Holiday.
Četiri dana skakanja, divljanja, pjevanja, plivanja, opuštanja, sunčanja i druženja prošla su brzo, ali dojmovi su tu i trebat će još koji dan da se u potpunosti slegnu. Ono što mogu sa sigurnošću reći je to da svaki festival u Tolminu nosi savršenu kombinaciju opuštanja i kaosa, balans između odmora i partijanja. Iako je Tolminator više moja glazba bilo mi je i više nego drago vidjeti nešto drugačije bendove, upoznati nove ljude i biti dio punkerske obitelji jer svaki posjetitelj ovoga festivala to postaje. Moram čestitati i organizaciji jer je stvarno sve prošlo glatko od press centra preko strukture festivala, parkinga i ostalih stvari. Osoblje i volonteri bili su na mjestu spremni pomoći sa svakim pitanjem. Zato ne čudi kako PRH posjećuju ljudi svake godine i željni su prijeći više tisuće kilometara samo kako bi bili dio ove uistinu posebne atmosfere.
Foto: Maroje Ćuk