Četvrti studijski album britanske grupe Wolf Alice je vani! Zove se „The Clearing“ (RCA Records) – ime koje mu nevjerojatno dobro pristaje. Pa da i objasnim zašto…
Za one čitatelje koji do sada nisu slušali Wolf Alice, ovo je grupa koja se nikada nije „trpala“ u kutije. Od samih početaka žive na granicama nekoliko različitih žanrova, od indie popa preko shoegazea pa sve do punk-rocka. Njihov je prvijenac „My Love is Cool“ (2015.) eksperiment u izražaju kroz sve moguće stilove, drugi album „Visions of a Life“ (2017.) je čvrsta igra stvaranja pamtljivih melodija, a treći, od stručne kritike hvaljeni „Blue Weekend“ (2021.), do sada je bio najbolji, najkoherentniji u strukturi i viziji. „The Clearing“ to mijenja.
Naime, ako su prva tri albuma postepeni koraci u glazbenom odrastanju (a zaista jesu), ovo je album na kojem je bend dosegao razinu upotpunjene i zrele osobe, ustaljene u vlastitom postojanju. Tamo gdje su prva tri albuma učenje i rast, prekrasni, ali lagano nesigurni u svom identitetu, „The Clearing“ je umjetnička izjava koja je mogla doći samo od umjetnika koji su na sceni (i na svijetu) dovoljno dugo da kažu: „ovo smo mi, a vi svi mislite što god hoćete.“
Album otvara „Thorns“, pjesma bazirana na gudalima i introspektivnim riječima glavne pjevačice Ellie Rowsell. Samu sebe zove narcisom i mazohistom, budući da svoju vlastitu bol i osjećaje uzima i pretvara u pjesme za ples. Savršen je to i vrlo samosvjestan uvod u album. Slijedi „Bloom Baby Bloom“, objavljena još u 5. mjesecu kao prvi singl, jedan od najjačih trenutaka na albumu – pjesma Wolf Alice koje je najviše „Wolf Alice“ od svih u njihovoj diskografiji.
Sposobnost Ellie Rowsell da ljepotu međuljudskih odnosa pretvori u poeziju dolazi do izražaja u slijedeće dvije pjesme: „Just Two Girls“ i „Leaning Against the Wall“. Prva je pjesma o prijateljstvu između dvije djevojke, svojevrsna odrasla verzija pjesme „Bros“ iz 2015. Druga je romantična. Iako nije toliko jaka kao njihov hit slične tematike „Don’t Delete the Kisses“ s albuma „Visions of a Life“, u ovaj se album uklapa savršeno.
Posebno bih istaknula i pjesmu „Play It Out“, prekrasnu baladu o društvenim pritiscima spram starenja (pogotovo žena). Pjesma me ostavila u suzama. Također bih izdvojila i pjesmu „White Horses“ koja je objavljena kao treći singl i prva je pjesma još od 2015. gdje vokal preuzima (i s Rowsell dijeli) bubnjar Joel Amey, a bavi se tematikom pronalaska vlastitih korijena.
Utjecaji kasnih šezdesetih i sedamdesetih vrlo su evidentni tijekom čitavog albuma. Akustične gitare koje pršte životom, prekrasne glasovne harmonije te pamtljive melodije na trenutke su me podsjetile na Fleetwood Mac u njihovom „Rumours“ razdoblju, a pri drugom slušanju i na akustičnu toplinu Simon & Garfunkela. Ipak, produkcija ide u korak s današnjim vremenima, a Wolf Alice nikada ne gubi autentičnost vlastitog glasa, bez obzira na utjecaje.
Definitivno najbolji trenutak albuma njegov je kraj: završna pjesma „The Sofa“. Pjesma je otkrivena prošli mjesec kao drugi singl s albuma, a kada sam je prvi puta čula, rekla sam: „Ovo je najbolja pjesma godine i teško da će je nešto nadmašiti.“ Iza svojih riječi i dalje stojim. „The Sofa“ se tematski bavi prihvaćanjem vlastitih odluka. Ovo je pjesma koja jasno kaže: „ne moraš znati sve i biti svjestan/ koji ti je sljedeći korak da bi bio/la dobro.“ (parafraziram, ovo nije direktan citat). Ponekad je potrebno uzeti odmor i pustiti stvari da idu svojim tokom, neopterećeni vlastitom željom da ih kontroliramo.
„The Clearing“ počinje pjesmom o silnoj potrebi i „moranju“ da vlastite osjećaje i bol pretoči u pjesmu, a završava pjesmom kojom kaže da stvari ponekad ne treba razumjeti, da o njima čak i ne treba razmišljati i da je to u redu. Tako ovaj album stvara puni krug prema nekoj novoj čistini („the clearing“). Kulminacija je to svih dosadašnjih iskustava i znanja, no također i uvod u nešto novo, neki period života koji zvuči manje turbulentno i puno mirnije. Uistinu, Wolf Alice su izbacili jedan od najboljih albuma godine.
