Prošlo je točno 5 mjeseci od mog prvog gledanja grupe Alphaville uživo, bilo je to u Beču 5. travnja ove godine. Kad isti bend gledate 2 puta u manje od 6 mjeseci, onda ste sigurno zaljubljenik u isti, i to stoji. S druge strane, to je i zamka, jer uvijek idete s komparacijom jednog i drugog iskustva.
Ta usporedba, nažalost, nikako ne ide u prilog iskustvu sa zagrebačkog koncerta; za mene, kao čestog posjetitelja koncerata, ovo je bio organizacijski fijasko. Koji su tome razlozi? Nekoliko ih je.
Prvo, nesnosna vrućina – koncert se odvijao u paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma, koji nema niti minimum ventilacije, a kamoli klima hlađenje. Toplina koja je akumulirana kroz cijelo ljeto udarala je na posjetitelje cijelu večer nesmiljenom žestinom i boravak u tom prostoru učinila mukom, a ne užitkom. Tamo bi bilo teško izdržati 2 sata i da ste potpuno sami, a pogotovo uz hrpu drugih ljudi; pred kraj koncerta morao sam izaći van po osvježenje (iako sam bio u prilično pustoj VIP zoni, no nije bilo pomoći), da bih tamo vidio ogroman broj ljudi koji su se unutra vratili tek pred sam kraj kad je počela „Forever Young“, da bi napravili foto i video zapise.
Drugo, očajan zvuk – van uskog koridora širine možda desetak metara po sredini hale (ispred i iza te uz sami miks pult), morao sam izlaziti iz VIP zone (desno od pozornice) da bih uopće mogao razabrati koju stvar sviraju. Ne mogu suditi o tome je li problem u lošoj akustici samog prostora ili je možda stvar u budžetskim ograničenjima pa se nije moglo investirati više u kvalitetan zvuk, no za bend poput Alphavillea za koji je ključna kvaliteta zvuka, ovo je pogubna situacija.
I treće, cijena ulaznice; ako gledate omjer kvalitete i cijene, onda je ona bila daleko previsoka za ono što nam je isporučeno; oprostite, ali 60 eura nije malen novac, a 20 eura bi bio maksimum koji bih bio spreman platiti u ovakvoj situaciji, a i tada bih otišao samo ako idem gledati Alphaville prvi put.
Bend zapravo i jest prvi put nastupao u Hrvatskoj i bila je to povijesna prilika (iz naslova) da to bude vrhunsko iskustvo, jer dobro su uigrani na svim razinama. Marian Gold je na vokalu i dalje prilično moćan, imaju odličan repertoar i najvažnije od svega – publika je došla vrlo raspoložena i spremna za uživanje. Zahvaljujući ranije navedenom, užitka je bilo vrlo malo i to nije samo moja ocjena, nego prvi komentar svih ljudi s kojima sam popričao pred kraj i nakon koncerta.
Malo o samom bendu, iako vam je većina toga sigurno već dobro poznata. Alphaville je jedan od bendova koji su obilježili 80-e, a kao i mnogi megapopularni izvođači tog vremena, ne dolaze iz zemlje engleskog govornog područja. Ovaj svjetski popularan njemački synth-pop bend ostavio je neizbrisiv trag u svjetskoj glazbi; najpoznatiji su po svojim hitovima kao što su “Forever Young”, “Big in Japan”, “Sounds Like a Melody”, “Red Rose” i “Dance with Me”. Alphaville su osnovali Marian Gold, Bernhard Lloyd i Frank Mertens (naravno, niti jedno od ovih imena nije ono pod kojim su zaista rođeni, tada je to bilo vrlo popularno). Ime benda je inspirirano filmom Jean-Luca Godarda iz 1965., no originalno su se zvali “Forever Young”. Njihov prvi singl “Big in Japan” postao je svjetski hit i otvorio im je put k uspjehu, a za naslov inspiracija dolazi od benda koji se upravo tako zvao, a u kojem je nekada pjevao Holly Johnson (kasnije poznatiji kao glavni vokal u Frankie Goes to Hollywood). Album “Forever Young”, objavljen 1984. godine, postigao je ogroman uspjeh i neke od tih pjesama postale su simbol ne samo te generacije, posebno naslovna pjesma.
2024. godina je stoga bila 40. godišnjica od izdavanja prvog albuma, a koncertna turneja prenijela se i na 2025. Marian Gold ostao je jedini član iz originalne postave, no budući da je on glavni autor pjesama, a njegov vokal istovremeno je i zaštitni znak benda, već godinama nitko ne dvoji da se radi o Alphavilleu. Set lista za koncert složena je tako da sobom donese par iznenađenja, a bilo je i promjena u odnosu na stvari koje su izveli u Beču prije par mjeseci. Otvorili su odmah s energičnom „Jet Set“, nastavili s jednako takvom „Dance With Me“ i onda kao treću pjesmu izveli „Big In Japan“, što je rasplesalo i oduševilo publiku (onaj dio koji ih je čuo). Slijedi mješavina nekih starijih singlova i (relativno) novijih albumskih stvari. Gold više ne može dohvatiti visoke note kao što je to činio prije 30 ili 40 godina, ali u tu svrhu odlično služe 2 ženska prateća vokala. Onog trenutka kad on završi dionicu (koja bi se trebala još penjati), nastupaju dame i odvode vas u visinu. Do finala, najbolju reakciju publike polučile su „To Germany with Love“ i „Red Rose“ (otpjevana u duetu s Goldovom kćeri Lily Becker).
Set za završetak bio je odličan, kreće s mojim osobnim favoritom „A Victory of Love“ koja ima odličan, dug intro u zatamnjenoj dvorani, dok se ne zavrti glavna tema. Nakon nje ide „Sounds Like a Melody“, veliki hit diljem Europe iz 1984. godine. Naravno, kraj je ostavljen za „Forever Young“, gdje gore lampice s mobitela i publika pjeva iz sveg glasa, uključujući i one koji su se izvana vratili u pakao hale.
Bend je bio raspoložen, čak su posao odradili solidno i profesionalno, ne znam koliko je njima bilo vruće, no nije ih omelo u nastupu. Ipak, šteta je promašene lokacije i teško da bi me itko više nagovorio ići na neki koncert na isto mjesto. Ne mogu ne razmišljati na sljedeći način, da su odabrali recimo Tvornicu kulture napunili bi je u 2 večeri i bile bi to večeri za pamćenje. Ovako, nažalost, objektivno je to bila večer za relativno brz zaborav. Ok, odgledali ste idole svog djetinjstva, utažili ste žeđ za nostalgijom, ali to nije dovoljno.
Foto: Ivor Bulat