Igrom sam slučaja imao dvostruku ulogu na koncertu Mogwaija u Tvornici kulture (utorak, 16. rujna) – bio sam novinar i nosač opreme prije i poslije koncerta, tako da je koncertni dio za mene započeo već oko podne kad je škotski bend stigao s autobusom na kat i prikolicom.
Sva aparatura za koncert, od pojačala i svjetala do kablova i instrumenata, kao i neke druge sitnice, bila je uredno posložena u aluminijske kovčege. Iako je ovo navodno među jednostavnijim glazbenim setom za postaviti, i dalje je trebalo sat vremena za istovar, a sigurno i mnogo više za postavljanje. U razgovoru sa simpatičnim tehničarima benda, saznao sam da tijekom koncertnog dana imaju samo dva sata slobodnog vremena, oko večere. Zato, imajući na umu cijelu logistiku iza koncerta još sam nekako više cijenio samu izvedbu.
Predgrupa je počela prilično rano, u 19:45. Riječ je o škotskoj kantautorici Kathryn Joseph koja je 2015. osvojila nagradu za škotski album godine. Gotovo je nezapaženo došla do klavijature, u još praznoj Tvornici, sučelice tipu na mikseti, i započela s prvom pjesmom. Većina je pjesama bila spora i melankolična s povremenim pratećim zlokobni šumom miksete i jednako toliko zlokobnim tekstovima. Bilo je tu i nekih zanimljivijih stvari, ali općenito mi se činilo da nema dovoljno varijacije između pjesama. A i cjelokupni nastup više je imao atmosferu za zatvaranje koncerta, kad svi već polako odlaze kućama, nego za otvaranje Mogwaija. Bez obzira na to, nije to bila objektivno loša glazba, u nekom drugom ambijentu možda bi i bolje funkcionirala. Kathyrn se s bine povukla nakon četrdesetak minuta i ostavila prostor tehničarima da namjeste pozornicu za glavno ime večeri.
Mogwai se pojavio točno u 9 – vodeći gitarist Stuart Braithwaite zdesna, Dominic Aitchinson na basu u sredini, slijeva dvojac koji se izmijenjivao na dvjema gitarama i klavijaturama te bubnjar Martin Bulloch u pozadini. Zanimljivo je da unatoč dugom postojanju benda (skoro je trideset godina prošlo od debitantskog albuma), jezgra članova ostala je praktički nepromijenjena. To već dovoljno govori o kvaliteti odnosa među članovima benda, a što se onda osjeti i kroz nastup. Naime, nisu bili samo dobro usklađeni, to je nešto što omogući protok vremena i iskustvo, nego su i stvorili na tih sat i pol poseban kozmos koji je postojao samo unutar zidova Tvornice. Takav osjećaj većinom iskusim upravo na koncertima post-rock velikana (Sigur Rós, Godspeed You! Black Emperor, God Is an Astronaut itd.) možda baš zbog izostanka vokala. Svijet kao da se može osjetiti tek u izostanku riječi jer na kraju, postojao je mnogo prije i postojat će mnogo poslije jezika. Ali će zato uvijek ostati zvukovi – tihi, repetitivni, nagli, glasni, kaotični. Mogwai nudi isječak svijeta koji postoji i bez ljudi, a koji je zbog toga i teži za prihvatiti. Kako kaže Braithwaite: „Tekstovi su nekim ljudima prava utjeha… a kad ne mogu pjevati s nama, mogu se malo i uzrujati.“ Tu valja spomenuti da je ipak bila jedna pjesma s vokalom, i to pomalo čudnim izborom autotunea koji je više odgovarao synth-popu, ali to nije poremetilo doživljaj.
Mogwai je nedvojbeno uspio ocrtati tu raskoš svijeta, pa stoga i izbjegao zamku u koju katkad post-rock bendovi upadnu, a to je da im svaka pjesma zvuči isto. Na pamet mi pada nastup Alcesta prošle godine u Boogaloou gdje je svaka pjesma imala otprilike formulu – jak početak, blaži nastavak, krešendo začinjen s urlanjem tu i tamo. Nasuprot toga, kod Mogwaija se vrlo jasno čula raznolikost pjesama, unatoč tome što žanr kao takav teži određenom utapanju singlova u konceptualnost albuma. Očito je da obje stvari nisu međusobno isključive.
Počeli su snažno, prvih par pjesama sa žestokim riffovima, s time da su krešenda znala i zadržavati melodičnost i raspoznatljive note, umjesto isključivih nasrtaja distorziranog šuma nalik na valove buke, što će svatko tko ide na ovakve koncerte znati da je često slučaj. Nakon tih prvih pjesama, među kojima moram istaknuti „Hi Chaos“ s odličnog novog albuma „The Bad Fire“, uslijedila je promjena ritma s jednom tišom baladom i još jednom melodičnijom pjesmom. Generalno su promovirali novi album pa se logično s njega čulo najviše pjesama, a cijela set lista je fokusirana na albume iz 2010-ih godina s ponekim izletom u ranije razdoblje. Širina zvuka osiguravala se i s brojem gitarista koji je varirao od dva do četiri, pa su se tako ovisno o žestini pjesme jedan od dvojice, ili pak obojica, pomakli naprijed pripomoći odsvirati one najtvrđe stvari. A bilo je i onih pjesama gdje se gitara sinkronizirala s klavijaturom, pa nadograđivala osnovni riff. Na bisu su odsvirali još dvije stvari, “Ritchie Sacramento” i posebno zanimljivu “Mogwai Fear Satan” s debitanskog albuma “Mogwai Young Team”. Činilo se da će nas polagani, sve tiši zvuk gitara uvesti u tišinu, kad je Mogwai najednom izveo čisti glazbeni scarejump, bez ikakva upozorenja zaorio se akord, praćen bijelim svjetlima reflektora koja su bljesnula, tako da su se dvije osobe do mene doslovno trznule od prepada. Poslije toga, ponovili su spori završetak pjesme i ovaj put stvarno priveli sjajan koncert kraju.
Eventualna zamjerka bi išla kratkom trajanju, nešto manje od sat i pol, ali kad se u obzir uzme da je bila i predgrupa, preko toga se može lakše prijeći. Lako moguće da sam htio da koncert dulje potraje i zato jer mi je pogled cijelo vrijeme bježao prema pojačalima, svjetlima i ostalim potrepštinama koje sam znao da će trebati potrpati u prikolicu. U svakom slučaju, nadajmo se da će Mate Škugor, čovjek koji stoji iza Žednog Uha i ponovno aktiviranog NO Jazz Festivala, nastaviti dovlačiti ovakve bendove vrijedne pažnje. Još se jednom pokazalo da publike svakako ima.
Set lista:
1. God Gets You Back
2. Hi Chaos
3. Summer
4. Drive the Nail
5. Pale Vegan Hip Pain
6. How to Be a Werewolf
7. Every Country’s Sun
8. Auto Rock
9. Rano Pano
10. Fanzine Made of Flesh
11. We’re No Here
12. Lion Rumpus
Bis
13. Ritchie Sacramento
14. Mogwai Fear Satan
Foto: ZG_crnjak