David Gilmour, gitaristička legenda ili kako je sam za sebe “skromno” rekao u uvodu filma – “jebena legenda” – stigao je u IMAX dvorane diljem svijeta, pa tako i u Cinestaru u Areni Zagreb gdje je upriličeno prikazivanje koncertnog filma koji je sniman na šest koncerata u Romu 2024. godine.
Prvo da razjasnimo ovo “jebena legenda” i da ga donekle argumentirano obranimo – u pitanju je kampanja Virgin Rock Radija u kojoj intervjuiraju rock legende pa je tako David Gilmour u sklopu kampanje snimio jingle – “moje ime je David Gilmour i ja sam jebena legenda”. Doduše, nakon toga jinglea njegova supruga i autorica pjesama Polly Samson koristila je tu izjavu na Instagramu, valjda iz ljubavi prema suprugu, a ispalo je opako cringe. No, toliko o tome – vrijeme je da se pozabavimo koncertnim filmom.
Početak filma donosi nam kratke, ali doista kratke intervjue s Davidom Gilmourom i pojedinim glazbenicima iz benda, toliko kratke da nisu uključivale izjavu Guya Pratta, basista koji ga prati već desetljećima na turneji. Kao da se netko htio požuriti da se taj dio što prije završi kako bi mogli emitirati cjelokupnu koncertnu setlistu s turneje “Luck and Strange”. Razumijem da je fokus koncert, ali moglo se sve ovo odraditi i malo dinamičnije, snimiti recimo ponešto o svakoj pjesmi pa ih najavljivati prije izvedbe ili razlomiti koncert na nekoliko dijelova s određenim ekskluzivnim izjavama. I ja sam ogroman obožavatelj opusa Pink Floyda i Davida Gilmoura pa mi je opet falilo “mesa” između pjesama. Uživo je to drugačije, od pauza, preko govorancija do zezancija, ali su za kino distribuciju, nadam se ne i za Blu-ray, odlučili izbaciti pauze pa se jedna pjesma nadovezuje na drugu uz neke sitne tehničke pauze. Vjerujem da su htjeli ugurati sve pjesme u kino, ali opet to je jedina zamjerka koju imam na ovaj koncertni film.
Sladak mi je uvod filma gdje animirani crni mačak hoda prekrasnim drevnim rimskim zidinama naglašavajući da je tih dana Rimom zavladao David Gilmour. Inače, David doma ima dva crna mačka, a ovaj koji se nalazi u filmu, kao i na njegovom tzv. Black Stratu koji je sada preimenovan u Black Cat Strat, zove se Sheldon. Inače, David ima i crnog psa kojeg često objavljuje na Instagramu, pa tko zna, možda će sljedeći Black Strat, odnosno nasljednik Black Cat Strata biti Black Dog Strat kada pas jednom napusti ovaj svijet. Uglavnom, taj emotivni moment koji se stalno provlači kroz album, turneju, a sada i koncertni film, pokazuje nježnu stranu Davida Gilmoura. Uvodni kadrovi grada koji oduzima dah kao i kratki intervjui najavljuju snimku koncerta kojim je Gilmour najavio povratak na pozornice nakon što se i diskografski vratio u život. Štoviše, David trenutno radi na novom albumu za koji se nada da bi mogao izaći 2026. godine. Živi bili pa vidjeli. Oni koji su bili na koncertu pomno su pratili detalje ne bi li saznali je li snimkama upravo onaj (od ukupno šest) na kojem su bili. Osobno, mislim da je najmanje toga korišteno s koncerta na kojemu sam bio, a najviše sam vidio kadrova ljudi u kabanicama, što znači da je to bio koncert na kojemu je padala kiša. A to nije moj. Ali opet ostaje satisfakcija da ste bili na koncertu koji je u nekoj mjeri službeno objavljen na izdanju.
O koncertu neću previše pričati jer sam o njemu pričao nakon Rima, ali mogu primijetiti da produkcijski nije previše peglan (ako me sjećanje dobro služi), a zvuk koji smo čuli na koncertima ostao je poprilično sličan i na live snimku. Dakako, korištene su one najbolje izvedbe i teško se tu zapravo možete snaći u svemu jer možete kombinirati šest različitih audio snimaka na tko zna koliko video snimaka i time pokriti sve nedostatke. Danas u 21. stoljeću svi žudimo za greškama jer se glazba svela na preveliko savršenstvo, a zapravo su greške te koje čine glazbu prirodnijom i prozračnom. Pobogu, nismo umjetna inteligencija da sve mora zvučati i izgledati savršeno. Lijepo je za čuti kako su novi članovi benda donijeli i neku novu svježinu, ritam sekcija je tako još utegnutija, a prateći gitarist, novi dodatni klavijaturist i novi back vokali, zvuče bolje nego ikada, doduše ne kao Rick Wright jer tog genija ne može nitko zamijeniti, ali i sam David je izjavio kako trenutno na pozornici ima najbolji bend s kojim je ikada svirao. Nadam se da nije u to uključio i Pink Floyde, nego samo solo karijeru.
Na rimskim koncertima se David Gilmour znao isfulati s odsviranim tonovima i neka je, makar znamo da je čovjek sastavljen od krvi i mesa. Ali sve te greške su ispravljene u snimci ili nadopunjene ispravnim snimkama s drugih koncerata. To je diskografski standard već desetljećima, nekada se greške ispravljaju snimanjem u studiju, a nekada se sve softwareski može riješiti – tako je bilo na legendarnom koncertu “P.U.L.S.E.”, a tako je i sada na koncertu “Luck and Strange”. Koncert kao koncert me podsjetio na neke divne trenutke s putovanja u Rim, ali i koliko smo bili sretnici što smo mogli prisustvovati ovakvom događaju. I očito je, koliko god David Gilmour voli svirati pjesme Pink Floyda i koliko god uživao u njima, nove pjesme mu odlično stoje i osjeti se da je njih najbolje izvodio na cijeloj turneji. Logično, jer je oko njih i najviše uigran. Možemo se mi tome protiviti koliko god hoćemo, njegova je stvar koliko će se posvetiti Pink Floydima, a koliko solo karijeri. Rekao je nedavno u intervjuu da bi bilo zaista nepošteno prema obožavateljima da ne izvodi pjesme Pink Floyda, ali i da ih on osobno uživa svirati i zabavno mu je, no, jasno je da je ovdje fokus bio album “Luck and Strange” koji je u potpunosti izveden na svakom koncertu istoimene turneje. I što je najbolje od svega, novi studijski album je doista vrlo dobar i ima neke epske trenutke koji će se pamtiti kao što pamtimo “High Hopes” s “The Division Bella” ili “Wish You Were Here” s istoimenog albuma. Prije svega govorim o pjesmama “Scattered”, “Luck and Strange” i “Between Two Points” (obrada).
Video snimka je izvanredna, čak su i oni mračni (crni) kadrovi nevjerojatno čisti što znači da se nije štedilo u opremi koja se koristila na snimanju koncerata. Zadatak je bio možda lakši zbog ogromne vizualne produkcije. Glupa je možda ovo izjava, ali doista bi netko trebao naučiti posao od Pink Floyda pa i kasnijih solo karijera pojedinih članova benda. Takvi standardi su teško dokučivi. Stoga i ne čudi da Davida Gilmoura već 40 godina prati isti tehničar za gitare, te više od 30 godina isti inženjer zadužen za rasvjetu. Dobre stvari se ne mijenjaju.
Prođe tako koncertni film, padne koja suza na obraz, sjećanja se vraćaju u glavu i odlaze, a glazba ostaje – vječna, nedodirljiva i neuništiva. I raditi sve ovo u 79. godini života dok mene muče koljena s 39 godina – to je najveća pobjeda u ovoj glazbenoj priči. Promatrajući Davida Gilmoura u dva intervjua koje je odradio s Rickom Beatom shvatio sam koliko ne može živjeti bez glazbe – svira svaki dan, tko zna što mu sve od novih melodija i solaža prolazi kroz glavu, a kad god mu Rick pusti neku od starih pjesama osjetite na njegovom licu i očima da kroz svaki ton prolazi mentalno i vizualno kao da ga upravo ponovno svira. Rekao bi netko, sve je to profesionalna deformacija, ali kad ti je glazba profesija, onda bih više to nazvao životom. Da, David Gilmour jest jebena legenda, faca i rock zvijezda, baš kao što je i Paul McCartney u svojoj solo karijeri nakon The Beatlesa. Takve legende ostaju legende. Bilo je lijepo biti u Rimu, a bilo je lijepo za mene osobno to ponoviti i u Royal Albert Hallu. Nadam se da će i ta snimka nekada u budućnosti biti objavljena, za njegova života ili posthumno, svejedno, ali kada sviraš na domaćem terenu taj trenutak mora biti savršen. I jest bio, koliko god lijepo zvučao i izgledao odličan rimski dio turneje. London je bio nešto poput savršenog kruga u Formuli 1, kada vrijeme stane i kada ništa oko sebe ne vidite osim staze.
