Kako smo se već uvjerili kada su se TV EYE izbacili u diskografsku orbitu svojim prvijencem “Kick it Out“ početak i kraj utjecaja na ovaj bend počinje i završava s Iggyjem Popom i Stoogesima, a unutar toga je povelika lepeza većinom nekih od velikana hard rocka poglavito onih koji su scenom harali sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Da ne bi bilo nesporazuma, TV EYE su zanimljiv hard rock bend koji radi svoju vlastitu glazbu, ali jednostavno okvir u kojemu djeluju je već toliko pun da vam se često može dogoditi da imate dojam kako ste ono što slušate već negdje čuli. Nakon već spomenutog prvijenca koji je dobro prošao i kod publike i kod kritike red je došao na nasljednika, a kako smo to više puta do sad spominjali, drugi album je jedan od krucijalnih momenata u razvoju jednoga benda. Prvi album skupljaš cijeli život dok ne izađe, a nakon toga si na praznoj livadi, gledaš okolo gdje ćeš i trudiš se nastaviti u najboljem smjeru.
Novi album “Explode“ je svoju misiju započeo tako da je nastavio skoro pa bih rekao tamo gdje je prvijenac završio. Ono što TV EYE radi je beskompromisno i nema tu puno filozofije. Žestoki rifovi su ono glavno što nosi njihovu glazbu, a takvih rifova pun je novi album.
“Friend Zone” otvara album uz brzi ritam i zapaljivi rif, a pjevanje me na trenutak odvede u neku brzu verziju “Addicted to Love” koja odlazi u sasvim drugom smjeru, a sve nam to daje naslutiti što nas čeka u nastavku. “Someone to Keep” je još brža stvar u kojoj se Miranu Kurspahiću na vokalu pridružuje i Vana Beara, pjevačica Keopsa i ovaj duet vrlo moćno djeluje zajedno. Kad smo već kod Mirana moramo naravno spomenuti da je on i glazbena, a pogotovo vizualna alfa i omega ovoga benda i upravo oko njega se vrti ponajviše i fama oko benda, ili ga voliš, ili ga ne voliš, ali nekakva dosljednost mu se ne može poreći. On nije bankar koji poslije posla skida odijelo, raspušta kosu i uskače u ulogu ajatolaha rokenrola, on to zaista i jest ili barem vjeruje da jest, bez obzira što je i redatelj, glumac, dramaturg, slikar, pisac i tko zna što još. Trenutno je u glazbi, žestokoj glazbi i u tome očigledno uživa.
Sljedeća stvar “Kraken“ uz funky uvod ima i neki Stones groove, a “Alone“ koja slijedi je jedna dobra klasična hard rock balada kakve ponovo pamtimo iz sedamdesetih godina.
“Rush Hour” počinje snimkom automobilske gužve, a zvukom se ponovo prizivaju Rolling Stonesi iz svoje zlatne faze s Ianom Stewartom na klaviru. Naslovna, pet i pol minuta duga “Explode“ je još jedan žestoki hard rock blues teškog zvuka u stilu “Grand Funka”, i opet prizivamo te već toliko spominjane sedamdesete godine koje su, što se mene osobno tiče, donijele možda i najbolje i najraznovrsnije stvari u popularnoj glazbi uopće. Nakon sahrane flower power filozofije šezdesetih sedamdesete su nam donijele hard rock, začetak heavy metala, prog rock, glam rock, disco, punk, new vawe i još hrpu toga pa nije čudo da i današnji bendovi dobrano grabe u duboki bunar muzike sedamdesetih godina.
“Enemies“ i pogotovo “On the Run“ su nešto kraće i vraćaju se garažnim korijenima benda, a to znači na Iggy i Stooges postavke, a “Again“ je ipak zanimljiv iskorak s dvoglasjem u kojemu bas drži možda i glavnu riječ, dok pjesma ima i nešto drugačiju strukturu od ostatka albuma.
Za sam kraj ostavljena je “Old Man’s Song“, jedna poduža lagana stvar, teško mi je u ovom slučaju reći balada, koja ima čak natruhe psihodelije uz vrlo lijepe gitarističke momente kakvih uostalom ima na cijelom albumu, a gitara i gitarski rifovi okosnica su instrumentarija ovoga albuma.
Pa kad smo već kod nabrajanja instrumentalnih dometa da spomenemo tko je sudjelovao u eksploziji zvuka ovoga albuma. Osim već spomenutih Mirana Kurspahića i gošće Vane Beare na vokalima, gitare su odsvirali Saša Mitrović i Tom Šlogar, bas je svirao Alan Mance, a za bubnjevima je bio Igor Cecelj. Produkcija albuma je “prljavija“ u odnosu na prvijenac što je dobro i daje ovakvoj glazbi još neku dodatnu težinu, iako moram priznati da mi je prvijenac lakše ušao u uho, bio mi je čak i malo raznovrsniji i imao je nešto više “catchy“ pjesama, ali možda je to i zato što ovaj album još uvijek nisam preslušao dovoljno puta. Ali ima vremena i za to.
TV EYE puno svira uživo i upravo ono što sviraju je vrlo zahvalna glazba za prezentaciju uživo, pa smo ih tako između dva albuma mogli gledati i na INmusic festivalu i na Šalati ispred The Culta, a ako ih niste do sad uhvatili dobra je prilika 16. listopada u zagrebačkoj Tvornici kulture u kojoj će domaći ajatolah rokenrola i njegova ekipa predstaviti vjerojatno na vrlo žestok način svoja dosadašnja dva albuma. Ako volite žestoke rifove nemate što razmišljati.
